Dragi biskupe Mijo (Gorski), subraćo u svećeništvu: prečasni gospodine dekane i župniče Milane (Juranić), gospodo župnici: preč. g. Borna (Puškarić), župa sv. Blaža u Zagrebu; vlč. g. Ivane (Lastovčić), župa sv. Ivana Krstitelja u Zagrebu; vlč. g. Dragutine (Gereci), župa Pogoda BDM, Vinagora i župa BDM Kraljice mira, Marinci; dragi članovi obitelji Kamenski, cijenjeni izaslanici arhitekta gospodina Alvara Size Vieire, suradnici u izgradnji kapele koju blagoslivljamo, Vaše ekselencije veleposlanici (Portugala i Brazila), dragi dionici ovoga slavlja, braćo i sestre u Kristu!

Došli smo na ovaj brežuljak unutar imanja ‘Miljana’, na ovu uzvisinu s koje se otvara pogled na dio našega Zagorja. Došli smo pored ove neobične građevine koja privlači svojom vanjštinom i budi pitanja, poput kršćanske svetosti koja povezuje: običnost i neobičnost, svakidašnjost i slavlje, prolazno i vječno, zemaljsko i nebesko, ljudsko i božansko.

Ova kapela, izgrađena na ovome izabranom mjestu, bit će znak Božje prisutnosti i upućivati nas vjernike da ne zaboravimo Gospodinovu blizinu i da živimo s pouzdanjem u Božju ljubav, te tako pomognemo graditi zajedništvo, nositi poteškoće svojih bližnjih, ponovno pronalaziti snagu u trenutcima nesigurnosti i umora.

Razni će poticaji voditi ljude da dođu ovamo, a Kapela će pozivati da dođemo Bogu dati hvalu, poslušati što nam govori i na što nas poziva, izreći mu potrebe, pronaći mir. Osim toga, istinska vjera uvijek povezuje ljude, tako da će i oni koji nisu vjernici, oni koji nisu kršćani, znati da se na ovome izvorištu uči nesebičnost i ljubav prema bližnjima. Konačno, ova kapela upućuje na izvor nove snage i radosnu nadu.

Braćo i sestre, unesimo svoje nakane u svetu misu, zahvaljujući Bogu za dobra koja nam daje i ona koja s njegovom pomoći ostvarujemo.

Molimo za obitelj Kamenski koja je Kapelu podigla, za njihove žive i za preminule članove, ali jednako tako molimo za ovu župu, za našu Nadbiskupiju, za Hrvatsko zagorje i cijelu Domovinu, osobito za obitelji i mlade. Molimo za one koji su prinijeli svoje živote da preživi dobro i da na njemu možemo dalje graditi.

U ovome našem zajedništvu na više je načina prisutan i arhitekt, gospodin Siza. Osmišljavanjem ovoga djela povezao se s ovim krajem, otvarao prostore naših života, i – gledajući u duhu ljude koji će ovamo dolaziti, i ne znajući tko smo – razgovarao je s Bogom i s nama, ugrađujući sebe. Sada mi molitvom jednih za druge proširujemo taj razgovor, dok nas Bog povezuje u čudesno zajedništvo blagoslova, u otajstvo koje preobražava.

Ovdje je lijepo vidjeti osjetljivost za čuvanje spomena i otvorenost za novost u duhu Evanđelja. To je sadržano u našemu krsnom pozivu: spomen i nada; vječnost koju živimo u vremenitosti, po krštenju, po Kristovu uskrsnuću i njegovoj trajnoj prisutnosti među nama. Pristupamo Kristu, živomu kamenu, u kome i mi rastemo u duhovni dom

Liturgijska čitanja: 1Kor 3, 9-11.16-17; Ps 24, 1-6.9-10; Mk 9, 2-10

1. Kada smo razmišljali o tome koji bi naslov nosila ova kapela, u meni se rađalo više privlačnih prijedloga, sve dok nisam došao na ovo mjesto i u ovaj prostor. Tada se u meni razbistrila određena podudarnost otajstva Preobraženja i arhitektonskoga izražaja koji je ovdje ostvario gospodin Siza.
Ipak, svjestan sam da polazišta i motrišta u odnosu na bilo koje djelo ne samo da mogu biti, nego jesu različita, ponekad i ne slijedeći izvornu zamisao i ideju.

Parafrazirajući sv. Grgura Velikoga, koji je govorio da Sveto pismo raste s onim tko ga čita (Scriptura crescit cum legente.), dopuštam si izreći tvrdnju: Interpretatio spatii liturgici cum spectante, specialiter cum orante (cum Ecclesia celebrante) crescit. Tumačenje liturgijskoga prostora raste s promatračem, a osobito s moliteljem, s Crkvom koja slavi.

Vjerujem da je naviještena Božja riječ, posebice odlomak iz Evanđelja po Marku, dodirnuo naše živote i rasvijetlio pogled duše. U taj bih pogled želio unijeti nekoliko misli koje povezuju moj doživljaj ove kapele i otajstvo Preobraženja.

2. Evanđelje koje smo čuli nosi u sebi snažne kontraste; pripovijedanje živi od stanovitih napetosti koje prelaze u ljepotu. Prisutno je čuđenje i divljenje; prisutna su pitanja i dvojbe koje dobivaju odgovore, ali ti odgovori ne daju puninu niti zatvaraju traženja.

Evanđelje je prepuno bjeline i sjaja. Najprije omogućuje pojavu puno slika, a zatim je dovoljno samo Svjetlo. S Isusom su prvopozvani učenici i sve je pripovijedano s njihova gledišta. Govori se o onome što se njima dogodilo, ali se tiče i nas: Što je s nama i s ljepotom svjetla?

Isus ih je poveo „na visoku goru“. Znamo da su uzvisine, brda i gorje u Bibliji viđena kao Božje boravište, ali ta mjesta pružaju i novi kut promatranja, novi pogled na neku životnu dolinu i na svijet.

Nije dostatno naše razumijevanje, naše svjetlo, da bi bilo jasno ono što nas okružuje, ono što je u nama; nije jasna povijest ni budući putovi. Poput Petra i druge dvojice apostola, i mi tražimo svjetlo, smisao, vječnost. Vjera je novi način viđenja; darom vjere svijet i život gledamo u drukčijemu svjetlu. Tu se dodiruju, tu se razumiju vjera, religijsko iskustvo i umjetnost.

3. Braćo i sestre, svako je Evanđelje o Ljepoti, ali ovo Evanđelje to izrijekom i kaže. Petar je uskliknuo: Učitelju, dobro nam je ovdje biti. No, grčki izvornik, kao i na nekim drugim mjestima, doslovno kaže: Lijepo nam je ovdje biti! (Rabbí, kalón éstin hemâs hôde eînai). I u toj jednoj rečenici Petar povezuje ono što smo u suvremenosti pokušali rastaviti: istinu, dobrotu i ljepotu.

Živa vjera uvijek je povezane s divljenjem, sa zaljubljenošću, s nečim pred čim zastajemo i pred čim naše biće govori: Kako je lijepo! To nije samo estetska kategorija, nego spoj koji u različitosti ljepote doziva i objavljuje i istinu i dobro.

Petar je susreo ljepotu Isusove božanske prisutnosti, Onoga tko on uistinu jest; ljepotu neba i vječnosti. Pred apostolima se otvorila predivna objava Boga za kojim čeznemo, bez koga ne možemo, čiju ljepotu osjećamo, jer smo stvoreni na Božju sliku. To nam iskustvo nije strano. Svatko tko vjeruje u Boga i vječnost nosi taj susret u sebi.

Budući da obitelj Kamenski u svome prezimenu nosi riječ ‘kamen’, stijenu, što znači ime ‘Petar’ koje je apostolu Šimunu dao Isus, opravdano je i ovu kapelu od kamena, povezati sa svetim Petrom, što se na svojstven način i dogodilo naslovom koji Kapela nosi i govori otajstvom Preobraženja, tako blisko povezanim upravo s Petrom i njegovom rečenicom o ljepoti.

4. Primjetno je da je Evanđelist događaj Preobraženja opisao rječnikom kojim je u Starome zavjetu opisan Izlazak izabranoga naroda iz Egipta: visoka gora Božje objave, oblak, glas, Mojsije, sjaj… i konačno – sreća spašenih, radost zahvaćenih Božjom blizinom, njegovim Licem.
Istodobno – Izlazak je hod, gibanje s Božjom prisutnošću.

Apostoli su zastali u divljenju pred darom prisutnosti koja oduzima dah: Isus u neopisivu sjaju, a kraj njega Mojsije po kojemu su dane zapovijedi kao smjerokazi sreće svakoga čovjeka i naroda; i Ilija, prorok, navjestitelj nade. I jedan i drugi osjetili su granicu svoje ljudskosti i bezgraničnost Božje blizine. I jedan i drugi svjedoci su preobraženja kojim Bog maleno čini neizmjernim.

Apostoli su željeli zaustaviti to iskustvo, zadržati ga, pohraniti ga i trajno biti s njime. Ipak, život se ne zaustavlja na nekome iskustvu; život je beskrajan, a taj je beskraj dio svakidašnjice, naizgled slabašne i neprestano u mijenama, u hodu. Sreća se ne dopušta pohraniti da bi se u željeno vrijeme njome poslužilo. Kada doživiš susret s vječnim, primi ga zahvalno kao Božji zagrljaj, kao predokus neba koji nikada posvema ne nestaje.

Na kraju su učenici ostali s Isusom samim. Čini se premalo; kao da je nešto prekinuto; kao da je splasnula sreća i donijela blagi osjećaj tuge. No, baš je tu središte Radosne vijesti: s vama ostaje Isus, Božja Riječ koju možete slušati; u vama je sjaj koji nadilazi svu tamu pred vama.

Treba sići s uzvisine i spomenom čuvati neizrecivi sjaj koji je kadar nadvladati tamu. Tako je bilo i s apostolima. Nakon što su se suočili s tamom Isusova uhićenja, izrugivanja, mučenja i raspeća; nakon straha i bijega, u duši je ostao trag sjaja koji je prepoznao Uskrsloga i gorio ognjem ljubavi nakon Pedesetnice, do prevladavanja vlastite tjeskobe pred smrću… Umirali su za Krista, noseći sjaj vječnosti u sebi.

5. Dragi vjernici, kada se gradi neka građevina, obično se pita kako se uklapa u okruženje. Iako nije moguće odrediti što bi točno značilo ‘uklapanje’, u sebi nosimo osjećaj koji prepoznaje je li neka zgrada slična nečemu postojećim oko nje, je li poveziva s onim što se njome želi izraziti. Tako za nekoga ‘uklapanje’ znači preuzimanje, ponavljanje, imitaciju već postojećih oblika, kolorita ili materijala; odražavanje određenoga stila i likovnosti.

Glede takvih pristupa, valja reći da za religijske, kao i za neke druge kulturološki posebno znakovite prostore, ‘uklopljenost’ ne podliježe istim pravilima. Njihov je suodnos, usklađenost s okruženjem drukčija. Zato – premda zvuči proturječno – njihova ‘uklopljenost’ sadrži odudaranje, posebnost, da bi mogli nositi smisao koji im je povjeren, koji trebaju komunicirati. Ti prostori pridonose skladu svojom iznimnošću. U kolikoj mjeri je ‘neusklađenost’ pridonijela ‘skladnomu smislu’ također nije lako ocijeniti.

Govorim to zbog toga, jer ova kapela gotovo svime izvanjski odudara od okoline, kako svojim obličjem, tako i materijalima, plohama i bojom. Namjerno je ‘neuklopljena’, namjerno različita, da bi baš takva upućivala na smisao onoga što je oko nje, ozračja u koje je uronjena; i na ono što je u njoj; bolje – što se u njoj daruje i ostvaruje.

Takvo je kršćansko otajstvo, takva je svetost. Ona je ‘diferentna’, različita, neredovita, da bi mogla dati smisao uobičajenosti, redovitosti.

Čovjeku je potrebna redovitost; bez nje ne može, ali toj redovitosti daje smisao neredovitost. Za nas je pogubna in-diferentnost, ne-različitost, koju smo preveli kao ‘ravnodušnost’, kao onaj stav i osjećaj koji ne pokreće, koji ne dira srce, koji ne privlači i ne raduje, prema čemu je duša ‘ravna’, nepokretna.

Vjerujem da će mnogi gledajući ovu kapelu postaviti pitanje: Što radi ova zgrada na ovome mjestu? Neke će zbuniti ta neočitost da se radi o kršćanskome molitvenom prostoru, o kapeli, ali sam siguran da će ju svatko primijetiti i da nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

6. Prilazeći Kapeli susrećemo se s građevinom koja je vertikalno postavljena na uzvisini, u jednostavnoj pravocrtnosti kakve oko nje nema. Kamen koji ne dolazi iz ovoga podneblja i njegova bjelina koja nije dana ljudskom bojom usmjeruju nas prema nepripadnosti, prema upadu u poznato, poput teofanije u Preobraženju.

Građevina je nalik obrambenoj kuli, spajajući čvrstoću konstrukcije i nježnost površine, s malom vodoravnom perforacijom, dajući čitati povezanost horizontala koje vode u volumen kvadra. Pritom, u nizu kontrasta postoji meni iznimno znakovit detalj koji je više od detalja. Na plohama pročelja, posebice na prednjoj, postoji drveni nadvratnik koji je u suodnosu s križem izvan kapele i s križem unutar kapele.

Tu se, na ulazu, događa neobičnost susreta s kamenim križem izvana, u kojemu prepoznajemo tvrdoću i trpljenje, nepromjenjivost, ‘okamenjenost’ koja nas plaši i gura u malodušje.

Dakle, ulazeći u kapelu Preobraženja, očekivali bismo u njoj sjaj i raskoš; valove svjetla koje ne mogu prenijeti ni pjesnički sročene riječi. I vjerujem da će ljude, neupoznate s djelom arhitekta Size, iznenaditi i polutama (prigušenost svjetla) i jednostavnost unutrašnjosti. Kao da smo u ‘obrnutosti’ otajstva Preobraženja, kao da nismo vođeni iz tame u svjetlo, nego iz svjetla u tamu.

7. Pa ipak, Preobraženje je itekako čitljivo. Namjerna reduciranost, ali ne i neprisutnost; jednostavnost ali ne i uskraćenost. Sve bitno je ovdje; odstranjene su naslage mogućih zaprjeka, ogoljeli smo u svojoj ljudskosti, da bismo u sebi potražili svjetlo, ono kojim smo stvoreni, ono po kojemu smo kao kršćani „svjetlo svijeta“. Ovdje nemamo ništa, a imamo sve (usp. 2Kor 6, 10); ovdje počinje temeljni suodnos između ljudi kao braće i sestara.

Valja naglasiti da mi nismo u istome duhovnom ozračju kao tada apostoli. Kada se pred njima preobrazio, Isus još nije uskrsnuo; trebali su pamtiti sliku svjetla za noć Kristove pashe. Trebala im je biti otvorena pamet i zapaljeno srce; trebali su sjesti za stol s Gospodinom i blagovati na putu u Emaus; trebao im je Duh koji uvodi u svu istinu.

A mi smo kršteni, mi smo – kako to krsni obred naglašava – zaodjeveni svjetlom, prosvijetljeni Kristom (photismoi); mi živimo u Kristu živome komu smo pritjelovljeni; u nama živi Krist uskrsnuli i hram smo Duha Svetoga, kako nam je i danas ponovio apostol Pavao.

Ima li veće radosti od objave da je ovdje više od Tabora i tadašnjega iskustva apostola? Ovdje smo zajednica Crkve, u obitelji koja slavi Kristovu prisutnost u euharistiji, blaguje hranu besmrtnosti koja nas preobražava u Kristovo tijelo.

Ovdje tvrdoća kamena postaje mekoćom drveta. Križ ne nestaje, međutim materijal se mijenja. Ovo je drvo koje je natopljeno znojem i krvlju, ali drvo uz koje se privijamo, na koje se oslanjamo, koje ljubavlju prema bližnjima mekšamo.

Ovo je žrtvenik na kojemu se Krist prinosi za nas i mi po njemu nebeskomu Ocu; ali ovo je i stol ljubavi za kojim dijelimo hranu i život, za kojim se pomirujemo, za kojim opraštamo, jer nam je Bog u Sinu oprostio.

8. Braćo i sestre, ovdje treba zastati. Ovo nije prostor kroz koji se jednostavno može proći. Najprije se treba priviknuti na tamu, vidjeti tamu u sebi i oko sebe, suočiti se s njome; zatim u toj tami ne previdjeti svjetlo, pri čemu se križ čita kao njegov izvor i kao njegov odraz. On poziva da se dopustimo preobraziti Božjom milošću; da ponovno susretnemo Ljubav kojom smo preobraženi.

Ne dvojim da će ova jednostavnost unutrašnjosti i ljude koji nisu kršćani ni vjernici vratiti na pitanja o ljudskosti, tamo gdje Bog zahvaća čovjeka, objavljujući se u Isusu, rođenom u spilji, pokopanom u vrtu, kako bi u tami groba snagom Božjega Duha pobijedio smrt.

To dvoje: sliku spilje i vrta arhitekt je sretno spojio, kao praiskustva s kojima živi svaki čovjek, a u suvremenim traženjima to je dvoje u našoj zapadnoj civilizaciji itekako naglašeno, u potrazi za izgubljenim smislom, u pokušaju vraćanja izvornosti u brizi za stvoreni svijet (okoliš).

9. I ovdje je moguće zapaziti koliko arhitekt Siza voli ‘sikcu’, crtu od koje nastaje prostor. Skica je već po svome imenu nešto nedovršeno, poput prijedloga, nabačenoga crteža, raspršenih komadića; neočekivanosti (grč. skediazein – učiniti iznenada), poput iznenadnih kapi s izvora (to znači tal. schizzare, prskati, izvirati), poput svježine…

I kada crtež prerasta u volumen, gospodin Siza voli preobraziti zacrtanost, određenost, definiranost u neodređenost koja rađa ugodnim dodirom mira. Usuđujem se reći da njegov prostor najprije prihvaća, pripitomljuje, a zatim daje zadaću – da stvorimo zajedništvo; da susretnemo sebe, svoju nedostatnost i potrebu za bližnjima.

Čovjek ovamo može ući sam, ali sam odavde ne izlazi. Nekoga će unijeti u molitvu, nekoga se spomenuti i s njime izići prepoznavši istinu, dobrotu i ljepotu; izići graditi novi/bolji svijet.

Tako je ova kapela i slika majčina krila iz kojega se nanovo rađamo, te, ispunjeni Božjom riječju, Kristom, sa sobom (iz)nosimo njegovo svjetlo ljudima s kojima živimo. Prolazimo pashalnim iskustvom. Ovaj prostor omogućuje prelazak iz svjetla u tamu, da bi se snažnije zavoljelo svjetlo.

Braćo i sestre, izići ćemo danas, nakon prve euharistije u ovoj kapeli, vidjeti isti krajolik, susresti iste tvrde životne križeve, s istim ljudima naših svakodnevica. A ipak – mi nismo isti.

Čovjek ne može biti isti nakon susreta s Božjim svjetlom, s licem njegove Ljubavi koja preobražava. Kršćanin, nahranjen Kruhom života, Kristovim milosrđem, ne može biti ravnodušan vraćajući se u dolinu, gladnu Božje blizine! Amen.