misom Večere Gospodnje započinjemo veliko Vazmeno trodnevlje u kojem slavimo središnje otajstvo naše vjere: muku, smrt i uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista. Jer „ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša“ (1Kor 15,17), reći će sv. Pavao.
Mi obilježavamo ono što je Isus poduzeo za naše spasenje i otkupljenje. Stoga, valja nam u potpunosti ući u ovo otajstvo jer se tiče nas, naših najmilijih i naše osobne egzistencije. S Kristom živimo, s njime umiremo, s Kristom ćemo biti ukopani i jedino s Kristom ćemo moći uskrsnuti na život vječni. Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire (Rim 14,7). Sveti Pavao je ovom izrekom iznio bitnu i nepobitnu životnu činjenicu. Čovjeku je nemoguće po njegovoj naravi živjeti izolirano, odvojeno od svega, samo za sebe. Sve stvoreno je u nekom međuodnosu, a živi čovjek ovisi o mnogo čemu. Od svoga dolaska na ovaj svijet do svoga odlaska u zagrobni život, on ima posla sa smrtnim ljudima i s besmrtnim Bogom. I nijedno se ljudsko biće ne može odijeliti ni od neba ni od zemlje samujući u sebi i samo za sebe. Nit se sebi rađa, niti sebi živi, niti sebi umire.
Bez vjere, ovo središnje otajstvo našeg kršćanskog života postaje puka fraza. Razborito je zapitati se: mijenja li drama Božjeg stradanja išta u mome životu? Kako se odnosim prema činjenici da je Bog bio raspet, umro i pokopan za moje spasenje? Osjećam li uopće potrebu spasenja? Jer pogubno je ako nam proslava Uskrsa postane beživotna tradicija koja ne mijenja naše živote.
Božja riječ nas okuplja i kao zajednicu uvodi da s Isusom i učenicima započnemo ovaj hod kroz dramu tri posljednja dana Njegova zemaljskoga života. Sve što Isus čini prepuno je znakova koji upućuju na dublji smisao u kojemu možemo, uranjajući u liturgijska slavlja, iščitati poruku za naš vjernički život.
Večeras, na misi večere Gospodnje zastajemo nad tri posebna liturgijska znaka:
Prvi posebni liturgijski element Mise Večere Gospodnje je obred pranja nogu. Ovaj je obred poznat u liturgiji od prvih stoljeća kršćanstva, a vrši se na Veliki četvrtak u spomen na Kristov primjer.
Drugi liturgijski element je čuvanje Svetootajstva na posebno uređenome mjestu odakle se uzimaju posvećene hostije za pričest na Veliki petak. To se mjesto u narodu naziva Božji grob, a povezano je s euharistijskim klanjanjem kojim se Krista časti u trenucima njegove tjeskobe pred smrću.
Nakon prijenosa Svetootajstva, u tišini se ogoli oltar na kojemu je slavljena sveta misa. To je treći liturgijski znak ove večeri. Ogoljenje oltara (denudatio altaris) predviđeno je u liturgiji iako više nema obredni karakter. Oltar je simbol Krista i skidanje uresa s oltara alegorijski se tumači kao napuštanje i svlačenje Krista.
Što nam poručuju Isusovi čini pretočeni u ova tri liturgijska znaka? Što govore o Božjoj ljubavi prema nama i što od nas traže?
Prvo. Obred pranja nogu doziva nam u svijest Isusove riječi: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.“ (Iv 13,34). Vidimo Isusovu školu poniznosti. Bog se sagiba da čovjeku opere noge. Ova gesta otkriva nam ono što Bog misli o nama, o svakom čovjeku. Gospodar sluzi pere noge ili, kako ćemo pjevati u Vazmenom hvalospjevu: „da roba otkupiš, Sina si predao.“ Isus ne pere noge samo Ivanu koji ostaje pod križem, već i Petru koji će ga kroz koji sat zatajiti, i Judi koji će ga izdati poljupcem. Božja ljubav ne posustaje niti se iscrpljuje pred ljudskom nezahvalnošću, odbijanjem, izdajom i hladnoćom. Ova nas ljubav zove da i mi uđemo u Isusovu školu poniznosti. Poniznost pred onima koji su nam najbliži, ali još više pred onima koji nam nanose zlo i nepravdu.
Isus pokazuje veliku strpljivost u podnošenju nepravde, pušta čovjeka da se u slobodi odluči za dobro ili zlo. Vidimo da ga izdaje njegov najbliži suradnik – Juda. Tri godine ga je pratio na putu, vidio je što čini, gledao je čudesa, ali se nije uspio odmaknuti od svoje vizije za Isusov život, smatrajući ga ovozemaljskim kraljem, kao ni od svoje egoistične brige za časoviti probitak. Ništa nije shvatio. Ništa se nije pomaknulo u njegovu srcu. Ništa nije bilo dovoljno da se otvori istinskoj, pravoj ljubavi.
Kad je izdaja započela? Nije se dogodila ove večeri. Izdaja se događala od početka u tvrdom srcu koje nije čulo stalni Isusov poziv na obraćenje i promjenu. Ostati tvrdoglavo samouvjeren; samodopadno, tašto i bešćutno tražiti svoje prvenstvo u svemu, pri tome pogaziti bližnje, početak je izdaje Boga. Sebičnost uvijek završava u izdaji Boga, samo je pitanje vremena, kada će pokazati svoje otrovne plodove.
U Isusovu pranju nogu učenicima vidimo živu želju kojom Sin Božji želi oprati sav čovjekov životni hod na ovoj zemlji i posvetiti ga. Gesta pranja nogu upućuje na pranje naših duša u sakramentu svete ispovjedi. U ispovijedi se čistimo da bismo bili u stanju služiti, prati noge drugima, sagibati se drugima u njihovoj ranjivosti. Na taj način oni koji još nisu u zajedništvu s Kristom, gledajući naše zajedništvo ljubavi i uzajamnog praštanja, mogu primiti Njegovu poruku spasenja.
Drugi liturgijski element, kratki prijenos Svetootajstva i klanjanje, usmjerava naš pogled prema otajstvu Euharistije. Presveta Euharistija je u središtu našeg promišljanja na Veliki četvrtak. Bog koji se darovao pod prilikama kruha i vina postaje kruh za život svijeta. Današnja Zborna molitva kaže: „daj nam, Gospodine, da iz toga otajstva crpimo ljubav i život.“
Što znači „crpiti život“ iz Euharistije? Isus kaže: „Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“ (Iv 6,53). Čovjek sam sebi ne može pribaviti niti može drugome darovati vječnost, može je samo primiti od Boga, blagujući tijelo i krv Kristovu. Za jednog katolika, uskratiti sebi svetu pričest ili odlazak na nedjeljnu svetu misu, napustiti praksu redovitog ispovijedanja i svetogrdno se pričešćivati, znači dovesti vlastitu dušu u tešku pogibelj.
Iz Euharistije „crpimo ljubav“, blagovanje tijela i krvi Kristove sjedinjuje naš i Kristov život. „U Euharistiji Kristova žrtva postaje i žrtva udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad sjedinjeni su s Kristovima“ (KKC, Kompendij, 281). Na istome oltaru spajaju se naše žrtve, molitve, radosti i nade sa žrtvom Isusa Krista i postaju „ugodni prinos“ Bogu, da svatko od nas postane dar za život svijeta.
Treće, današnja liturgija završava bez blagoslova i otpusta naroda, razilazimo se u tišini nakon čega oltar biva ogoljen. Gledamo Kristovu napuštenost. U noći s Velikog četvrtka na Veliki petak sjećamo se Isusove agonije i napuštenosti. Isus se ne prepušta očaju, nastavlja ljubiti svoje, nastavlja ih „ljubiti do kraja“ (usp. Iv 13,1), oprašta čak i onima koji će ga pribiti na križ.
Bog je samoga sebe oplijenio (usp. Fil 2,7) sebi oduzeo svemoć i slavu da u nama izliječi aroganciju, preuzetnost i želju za gospodarenjem. „Njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,1) da budemo kadri pobijediti vlastitu ravnodušnost prema bližnjima i potrebitima. „Napušteni Krist potiče nas da ga tražimo i ljubimo u napuštenima. Zato što u njima nisu samo oni u potrebi, nego je i On, napušteni Isus, Onaj koji nas je spasio sišavši u dubinu našeg ljudskog stanja.“ (Papa Franjo, Homilija – Nedjelja Cvijetnice, 2023). Bdijmo, dakle, večeras uz napuštenog Isusa i tražimo Njegovo lice među napuštenima. Možda ga prepoznamo i u vlastitim domovima.
Napuštenost, ravnodušnost, nezainteresiranost za tuđu bol i muku proizlazi iz siromaštva ljudskih srdaca nespremnih i nesposobnih za davanje drugima. Nutarnje bogatstvo srca ne mogu proizvesti ljudska nastojanja ma koliko god plemenita bila. Ne mogu to učiniti bilo kakvi oblici samoostvarenja ili upute koje nalazimo u priručnicima za samopomoć. Ne ispunjava srce ni karijera, osobna afirmacija ili pak društvena nastojanja, humanistički filantropizam bez Boga ili pak ekonomski prosperitet. Samo nas Božja ljubav, Njegova muka, smrt i uskrsnuće, može obogatiti svojim plodovima da postanemo novi ljudi, Božji ljudi – ljudi sa srcem od krvi i mesa (usp. Ez 11,19). Neka nam Bog pomogne da u ovo sveto vrijeme sve više slijedimo primjer našega Gospodina Isusa Krista. Amen.