Liturgijska čitanja:

1Iv 2, 18-21; Ps 96, 1-2; 11-12.13; Iv 1, 1-18

Draga braćo i sestre u zajedništvu euharistije, najljepše zahvale, s našim nadbiskupom, kardinalom Josipom, s biskupom Mijom, sa svećenicima i sestrama redovnicama, s raznim karizmama, s darovima koje kao vjernici unosimo u služenje i u svjedočenje u Zagrebačkoj nadbiskupiji!

1. Završetak i početak… Zadnji dan građanske godine spontano nas vodi u razmišljanje o završetku, a početak nove godine promatramo poput sjemena, poput novoga poticaja koji jača nadu.

U toj napetosti završetka i početka; za nas vjernike u napetosti prihvaćanja i odbijanja Isusova dolaska, očitovanja Krista i Antikrista, progovorila je i Božja riječ po apostolu Ivanu: najprije iz njegove Prve poslanice, pri čemu početak čitanja upozorava: Djeco, posljednji je čas!, a završetak pokazuje da znamo istinu, da imamo Pomazanje Božjega Duha, znanje koje otvara novi pogled.

Apostol Ivan ostavio nam je i Evanđelje koje govori o početku i o Riječi, o Njezinu utjelovljenju, da bi to isto Evanđelje završilo navještajem o Bogu koga nitko ne vidje nego je obznanjen, objavljen po Jedinorođencu koji je „u krilu Očevu“.

2. U Božićnome slavlju, kojemu pripadaju i ovi dani, posebno lijepo i snažno odjekuje rečenica: U početku bijaše Riječ, Logos. To je pojam koji se ne može prevesti jednom riječju, niti tisućama riječi. Njega prevode životi, punina života.

Riječ koja bijaše u početku prevedena je kao: smisao, kao djelo, kao Duh, kao pokretačka snaga svega što postoji… Ta Riječ je sve to – i neizmjerno više od toga. Ona je ponajprije Božji plan koji se ostvaruje, ili rečeno danas sveprisutnom riječju: Ona je Božji ‘projekt’.

Toliko smo se puta uvjerili da se bez plana, zemljopisnoga, radnoga, duhovnoga, osjećamo izgubljeno i lako postanemo površni, privučeni prolaznim, ostavljeni s prazninom u duši. Bez Božjega plana, oslanjamo se na svoje nacrte, svoja htijenja, koja najčešće traže ispunjenje u onome što na kraju vodi u razočaranje i što zarobljava. Božji naum, njegov plan sa svakim i sa svakom od nas lijek je protiv ropstva u koje vode ljudski planovi bez Boga.

Čuli smo i što je cilj toga Plana – dati život. U nama ljudima postoji praznina koju može ispuniti samo Božja prisutnost i njegov život. Tu prazninu susrećemo i tamo gdje se čini da ima puno sadržaja; zapravo najviše tamo gdje osjećamo pretrpanost, tako da se lako osjeti čudna samoća, neka ‘pretrpanost samoćom’, ‘nagomilanost praznine’ koju ispunja istina o našemu početku i završetku. Zato je danas dragocjeno biti u istini da je u početku, ali i na kraju Riječ, Božja Riječ – Isus Krist.

3. Zanimljivo je da nastajemo u majčinu krilu, da se rađamo ne znajući izgovoriti neku riječ, nego je drugima dano da tumače znakove darovanoga života: titraje začeća, otkucaje, disanje, govor pogleda, zvukova, pokrete i geste djeteta, koje promatraju ponajprije roditelji i oni koji se brinu za dijete. U tome se očituje smisao koji drugi ljudi prevode u riječi. U početku naših života nije ljudska riječ niti ljudski smisao. On je darovan, a mi ga prepoznajemo u Bogu koji je postao čovjekom.

Slično je i na kraju našega života. Premda ljudi pamte nečije posljednje riječi, čovjek ne umire u svojoj riječi, niti s ovoga svijeta može otići odijeljen od smisla života. Pa i ona stvarna riječ pripada drugima: u spomenu, u molitvi, u suzama, u zahvali.

Čini se samorazumljivim, ali imam osjećaj da to danas treba češće izgovoriti: Ljudska riječ nije ni na početku ni na kraju, a kao takva ne može dati smisao niti biti mjerodavna. U početku i na kraju je Božji naum; darovani smisao, njegova Riječ koja otkriva značenje i daje trajnost.

Vjerujem da to večeras prepoznajemo u onome što je tijekom 2018. ostavilo traga u našim pojedinačnim životima. To je vidljivo i u događajima koje u protekloj godini pamtimo kao osobito značajne za našu Zagrebačku nadbiskupiju. U njima prepoznajemo odliku da im je u početku i na kraju Gospodin te da nisu zatvoreni u jedan trenutak niti ograničeni vremenom.

4. [Crkva.] Kao okvir te godine vidim dva događanja koja se tiču ljepote i širine Crkve: ulazak u 2018. za nas je obilježen završnim zasjedanjem Druge sinode naše Nadbiskupije, a drugi dio toga godišnjeg okvira tvori pohod hrvatskih biskupa Ad limina apostolorum i susret s papom Franjom u mjesecu studenom. I jedan i drugi događaj najizvrsnija su očitovanja Crkve koja promatra svoju narav, poslanje i svjedočenje; sve ono što pokazuje njezino blago i sve što je potrebito obraćenja, novoga nadahnuća i Božje snage.

U otajstvu Crkve lako se vidi da na njezinu početku i na kraju nije ljudska nego Božja riječ; Crkva nije dio ljudskih planova, nego – uz svu grješnost i ljudsku ograničenost nas vjernika, članova Crkve – dio Božjega nauma i milosti. Ti događaji usmjeruju prema budućemu i pokazuju trajnost Crkve u raznim povijesnim okolnostima.

[Svetost.] Uz to, ova je godina bila obilježena naglaskom na dvije svetosti dvojice ‘pravednih muževa’. Godina svetoga Josipa koju smo zaključili u ožujku približila nam je svetost čovjeka koji pred istinom da je Božja Riječ u početku odgovara šutnjom, da bi se ta Riječ lakše čula i prepoznala, djelovala u ljudima i preobražavala svijet; a pred istinom da je Božja Riječ na kraju, surađuje, raste u velikodušnosti i ljubavlju prema svojoj zaručnici, Blaženoj Djevici Mariji, pomaže ostvariti Božji plan.

Druga je posebno istaknuta svetost bila svetost blaženoga Alojzija Stepinca. Njegov život i umiranje zorno pokazuju da je u početku i na kraju Božja Riječ. To je privuklo u ovu prvostolnicu i u Krašić hodočasnike iz domovine i svijeta o 120. obljetnici njegova rođenja i 20. obljetnici njegove beatifikacije, s naročito dojmljivim hodočašćem svećenika Zagrebačke crkvene pokrajine u Krašić 3. listopada te s devet biskupijskih hodočašća u ovu katedralu.

Svetost je takva da ne proizlazi iz ljudskih planova i čuva trajnu vrijednost, bez obzira na društvene mijene. U tome svjetlu slobodno i mirno možemo reći da ni o njegovoj svetosti prvu riječ nemaju ljudi niti će imati zadnju. Ona je Božja i znamo da ju je Bog već izgovorio. U pouzdanju i radosnoj strpljivosti molimo da ju takvu razgovjetno i čisto izgovorimo kao Crkva i da je budemo dostojni, kao Alojzijevi častitelji.

5. [Pozvanost.] Božja je riječ posebno vidljiva u pozivu koji Bog upućuje ljudima. Svaki kršćanin je pozvan od Boga, ali s posebnom osjetljivošću zahvaljujemo Bogu za dar poziva u svećeništvo i redovništvo.

Ovo jest i mjesto i vrijeme da bismo zahvalili Gospodinu i zajednicama vjernika što je ove godine zaređeno osam prezbitera Zagrebačke nadbiskupije:

Ivan Braovac, Dario Kral, Filip Marić, Matija Novački, Toni Potrebić, Kristijan Tušek, Marko Toplak i Alen Vrbek. Osim njih u Nadbiskupiji je za prezbitere zaređeno i jedanaest redovnika. Osim njih zaređeno je i sedam dijecezanskih kandidata za đakone Zagrebačke nadbiskupije te dvanaest redovničkih.

Spomenimo se da su u nebesko zajedništvo Vječnoga svećenika prešli sljedeći nadbiskupijski svećenici: vlč. Domagoj Vuletić, preč. Andrija Lukinović, vlč. Stjepan Bakran i mons. dr. Ivan Golub.

Poziv u svećeništvo i redovništvo ostvaruje se prepoznavanjem da je Božja riječ u početku i na kraju, te da zahtijeva darovanost koja ne prestaje.

6. [Darovanost.] Premda je svaki od prethodnih događaja dar, tamo gdje se darovanost posebno očituje jesu obitelji koje prihvaćaju život. Poteškoće s kojima se susreće Crkva i domovina tiču se vrjednota, a vrjednote smisla. Tamo gdje je utjelovljena Božja Riječ prihvaćana kao početak i kraj, živi darovanost koja onemogućuje prevladavanje sebičnosti.

Kao primjer navodim da je ove godine u Zagrebačkoj nadbiskupiji kršteno osamdeset i jedno dijete u obiteljima koje imaju petero i više djece. Te obitelji ne odgovaraju samo na pitanje: Kako?, nego ponajprije na pitanje: Zašto? Početni i konačni smisao, koji susrećemo u otajstvu dara, otvara prostor obnove naroda i poleta. Ljudima koji otkriju da Bog ima plan u darivanju punine života ništa nije preteško.

U istome duhu čitamo i ostvarivanja kršćanske ljubavi koju živi naša mjesna Crkva u svojoj redovitosti i izvanrednosti, koje je naročit znak Caritasov Dom za mlade bez odgovarajuće roditeljske skrbi ‘Da život imaju’, koji smo uspjeli izgraditi snagom ljubavi prema bližnjima.

7. Puno je onih koji će reći da su mladi naša budućnost. No, i pritom se valja pitati kakva je budućnost prema kojoj ih usmjerujemo. Njoj u središtu ne može biti ništa što ne daje odgovar na pitanje što je u početku i na kraju, što je smisao i radi čega bi trebalo nešto činiti.

Kao Crkva ih ne želimo zavaravati ljudskim riječima, nego upućujemo na Božju Riječ, na Krista koji je put, istina i život. On svakomu govori, naročito po Majci Mariji što treba učiniti. U tome duhu već smo započeli pripreme za ‘Susret hrvatske katoličke mladeži’, koji će biti u našoj nadbiskupiji 2020. godine. Ta priprema, u povezanosti s ostvarivanjem Sinode, daje priliku za plodonosnu obnovu.

Posebno je važno mladima reći i svjedočiti da je u početku i na kraju Božja riječ. Na svakomu je čovjeku da ju prihvati između početka i kraja svoga života i otkrije njezinu puninu.

Evanđelje je navijestilo istinsko svjetlo. To znači da postoji i lažno svjetlo. Lažno je svjetlo ono koje toliko osvjetljava ljepotu ljudskosti da se ne vidi njegova cjelina, a ona obuhvaća i našu smrtnost. Svjetlo istinsko u toj cjelini vidi radost koja nije zaustavljena na ljudskoj riječi, već pogađa smisao našega postojanja, naše čežnje za ljubavlju i naše vječnosti u Bogu.

8. To se odražava u svemu što mi, Crkva, živimo u društvenim okolnostima. One nikada nisu bile jednostavne, ali uvijek ih možemo mjeriti Božjom Riječju, prepoznati istinu od neistine i svjedočiti život.

Tijekom godine nalazili smo se u interakciji s društvenim događanjima, prijeporima i raspravama, kao što su (ističem tek nekoliko): pitanja o otajstvu života, istina o našoj hrvatskoj prošlosti, ratifikacija Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, referendumske inicijative; poteškoće pred izazovom migracija i osobito bolna iskustva odlaska ljudi iz Hrvatske.

U konkretnost života, u medijske dojmove, u gospodarska, politička i kulturalna pitanja ulazimo snagom utjelovljene Riječi. Nju trebamo svjedočiti, znajući da nismo sami. U nama, osobito u Crkvi kao cjelini, živi i djeluje Božji Duh; s nama je zagovor Bogorodice i svetih; s nama su svjedoci vjere i u progonstvima.

I dok se s pravom brinemo za ljude koji su u potrebi, imajući pred sobom razne statistike, ne zaboravimo da je (prema godišnjemu izvješću zaklade papinskoga prava Pomoć Crkvi koja trpi) danas u svijetu oko tristo milijuna izravno progonjenih kršćana a trideset i osam zemalja u kojima su kršćani diskriminirani. Premda će u medijima o tim milijunima biti manje riječi nego o nekim drugim ljudima, mi smo im blizu kao dio istoga, čudesnoga tijela Crkve.

Nastavimo svjedočiti da je u početku Božja riječ, što daje sigurnost i da je ona na kraju, što čuva nadu i vraća radost.

Amen.