Dragi vladika Dimitrije, poštovana subraćo sveštenici i svećenici, dragi đakoni, poštovani monasi i redovnici, drage redovnice, draga braćo i sestre.

Izuzetno mi je drago da u molitvenom slavlju za jedinstvo Kristove Crkve, nalazeći se u ovom prelijepomu hramu sv. Blagovještenja u Dubrovniku, mogu s vama podijeliti nekoliko misli. Večeras to činim po prvi put u prisutnosti njegovog preosveštenstva episkopa Dimitrija kojemu, u ime Dubrovačke biskupije i svoje osobno, želim čestitati izbor i posvećenje za svetu službu episkopa i prvog pastira Zahumsko-hercegovačke i primorske eparhije. Na mnogaja ljeta! Ujedno želim iskoristiti ovu prigodu da Vama poštovani Vladiko, kao i svim vjernicima povjerene Vam eparhije, čestitam i veliki jubilej koji ove godine slavite, 800. obljetnicu osnivanja Zahumsko-hercegovačke i primorske eparhije. Neka bude blagoslovljeno!

Tema ovogodišnje molitvene osmine za jedinstvo Kristove Crkve izrečena nam je riječima autora Knjige ponovljenog zakona: „Teži za samom pravdom“ (16,20). Izraelcima se, nakon što dolaze u Obećanu zemlju, pravda postavlja kao vrhovno mjerilo ponašanja. Težnja za pravdom označava vjerno vršenje Zakona, koje u sebi uključuje ispravan odnos prema Bogu, osobito kroz molitveno i liturgijsko sjećanje na veličanstvena djela koja je Bog izveo u povijesti izabranog naroda, ali u isto vrijeme i ispravan odnos prema bližnjem, ne iskrivljujući pravdu pristranošću i mitom „jer mito zasljepljuje oči mudrih, a ugrožava stvar pravednih“ (Pnz 16,19).

Temu godišnjeg molitvenog okupljanja kršćana biraju i za to molitveno okupljanje pripravljaju materijale kršćani pojedine zemlje. Uvijek to čine polazeći od vlastite crkvene i društvene stvarnosti, s namjerom da ukažu na određeni problem koji ih muči, ali i nudeći rješenje oko kojega se mogu složiti pripadnici svih kršćanskih tradicija, a ponekad čak i oni koji ne pripadaju kršćanskim zajednicama. Ove godine temu su izabrali, te materijale pripremili, kršćani Indonezije. Zemlja je to s najvećom islamskom populacijom na svijetu u kojoj, uz 86 % muslimana, živi oko 10 % kršćana različitih tradicija. Izborom teme indonezijski su kršćani željeli upozoriti na korumpiranost indonezijskog društva i njene  posljedice. To nisu samo društvene nejednakosti i nepravda, nego i podjele između različitih etničkih i vjerskih skupina, koje se nastoje što više isticati kako bi se prikrilo korumpirano ponašanje pojedinaca. Rješenje koje se nudi, nasuprot takvom koruptivnom mentalitetu, je propitivanje naše kršćanske odgovornosti i suočavanje s tim problemom svjedočanstvom života. Kršćani u Indoneziji smatraju da riječi iz Knjige ponovljenog zakona: „Teži za samom pravdom“ (16,20), najbolje izražavaju ono što nedostaje njihovoj društvenoj sredini te je uzroke podjela i nejedinstva unutar društva i istovremeno da one najbolje izražavaju i ono što takvo stanje može promijeniti i usmjeriti ih prema jedinstvu. Zato su upravo ove riječi Svetog pisma izabrali kao misao vodilju za svoja, a samim tim i naša molitvena okupljanja u ovom tjednu molitve za jedinstvo kršćana.

Premda ni naša društva nisu lišena korupcije, kao i podjela koje su se stvarale, te se nastavljaju stvarati među našim vjerskim i nacionalnim zajednicama, večeras bi želio, da o temi koju su pred nas postavili indonezijski kršćani „Teži za samom pravdom“ (Pnz 16,20), promišljamo polazeći od međusobnih odnosa naših naroda i Crkava. Moram priznati da me, kad sam na ovo pomislio, ova tema prestrašila. Riječ pravda, koja se nalazi u središtu našeg večerašnjeg promišljanja učinila mi se poput Pandorine kutije. Otvorim li ju, te počnem li o njoj razmišljati u svjetlu međusobnih odnosa naših Crkava i naroda, postoji realna opasnost da više doprinesem našem međusobno razilaženju, nego li približavanju. Međutim, dok nam se u isto vrijeme s jedne strane riječ pravda može, u prvi mah, učiniti poput Pandorine kutije, s druge strane upravo u njoj se krije odgovor na sve naše poteškoće i probleme. Pravda, kojoj nas autor Knjige ponovljenog zakona poziva da težimo nije naša ljudska pravda koja pokušava, često puta poput djece koja se svađaju, dokučiti tko je prije započeo, zadovoljavajući se pritom međusobnim odmazdama i kaznama. Nije to ni ona starozavjetna pravda koja se često znala pretvoriti u legalizam koji je insistirao na pukom pridržavanju Zakona, dijeleći ljude u dvije suprotstavljene grupe, pravedne koji su u tome uspjeli ili su mislili da su uspjeli i grešnike koji u tome nisu uspjeli ili se držalo da nisu uspjeli. Ne, nije to takva pravda. To je drugačija pravda, pravda kojoj je ime i prezime Isus Krist i to raspeti i uskrsli, koji je u središte svoga života stavio pravdu koja se ne poziva na osvetu nego na milosrđe, pravdu kojoj konačni cilj i smisao nije odmazda nego pomirenje.

O povezanosti pravde i milosrđa često govori i piše papa Franjo. Dosta je ponoviti nekoliko misli iz bule ‘Misericordiae vultus – Lice milosrđa’ kojom je proglasio Izvanredni jubilej milosrđa, a u kojoj piše da su pravda i milosrđe „dvije dimenzija jedne stvarnosti koje se progresivno otkrivaju dok ne dosegnu vrhunac u punini ljubavi“ (MV, 20) pritom „milosrđe nije suprotstavljeno pravdi, već prije izražavanje Božjeg načina da dođe do grešnika, nudeći mu novu priliku da pogleda sebe, obrati se i povjeruje“ (MV, 21). Milosrđe, dodaje, premašuje pravdu jer „da se Bog ograničio samo na pravdu, prestao bi biti Bog i postao bi poput ljudskih bića koja samo zahtijevaju poštovanje zakona. Ali jedino pravda nije dovoljna. Iskustvo pokazuje da će sam priziv pravdi rezultirati njezinim uništenjem. Radi toga Bog ide iznad pravde svojim milosrđem i oprostom. … To ne znači – upozorava papa Franjo – da bi pravda trebala biti obezvrijeđena ili označena suvišnom. … Bog ne osporava pravdu. Prije bismo mogli reći da je omata i nadmašiva jednim većim događajem u kojem doživljavamo ljubav kao temelj istinske pravde. … Božja je pravda njegovo milosrđe dano svima kao milost koja slijedi iz smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Stoga je Isusov Križ Božja presuda svima nama i cijelom svijetu, jer nam se kroz njega daje pouzdanje u ljubav i novi život“ (MV, 21).

Daje nam se, dodao bih ovim papinim mislima, i nešto drugo. Daje nam se pomirenje s Bogom, te mogućnost za međusobno pomirenje. Upravo pomirenje je konačni cilj pravde. Ovu stvarnost nam naglašava i prekrasni psalam 85, u kojem smo mogli zajedno s psalmistom klicati: „Pravda i mir će se zagrliti“.  Na ostvarenje ove poruke podsjeća nas i blagdan Isusovog krštenja kojega smo mi katolici proslavili prošle nedjelje, a koji ćete vi naša pravoslavna braćo uskoro proslaviti. Spominjem ovaj blagdan jer se u prizoru Isusovog krštenja tijekom kojeg se dogodilo otvoreno nebo i Bogojavljenje, u Matejevom evanđelju donosi i uvodni razgovor Ivana Krstitelja i Isusa, u kojemu Ivan Krstitelj priznaje Isusovu premoć i odbija krstiti Isusa, a Isus insistira na krštenju uz riječi: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“ (Mt 3,15) Pravednost o kojoj govori Isus, ostvarenje je zagrljaja mira i pravde, kako je to od davnine psalmist navijestio. Bog, čija je pravda milosrđe, u Isusu Kristu, uklanja pregradu koja ga je dijelila od ljudi, ili bolje rečeno, ljude od njega, pregradu koja je do tada činila nebo zatvorenim za nas ljude. Pomirenje ljudi s Bogom se ne događa i ne može dogoditi našom ljudskom pravednošću, nego Božjim milosrđem. I to je Božja pravda. Bog nas je u Isusu Kristu pomirio sa sobom, ispunio „svu pravednost“, omogućivši i nama da težeći „za samom pravdom“ slijedimo njegovu logiku pravednosti koja se očituje u milosrđu i dovršava u pomirenju.

Ne mogu i ne želim, u ovom našem večerašnjem zajedničkom promišljanju, zaobići samo srce evanđelja, a to su blaženstva. Blaženstva su, s jedne strane, portret Isusa Krista, dok su nam s druge strane trajni model s kojim se mi kršćani, iz dana u dan – svaki dan sve više jer naš konačni poziv je poziv na svetost, odnosno blaženstvo – trebamo usklađivati. Čak dva, od osam blaženstava, spominju pravednost. Prvo od njih je novozavjetni odjek one starozavjetne težnje, koja postaje glad i žeđ: „Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi!“ (Mt 5,6). Biti gladni i žedni pravednosti, ne znači težiti za kaznom drugih, već za vlastitim obraćenjem. Na crkvenoj razini, koja nas danas okuplja u molitvi za jedinstvom Kristove Crkve, to je glad i žeđ za obnovom okoštalih struktura koje nas dijele. To je glad i žeđ prosvjetljenja odgovornih Božjim svijetlom. Nemojmo zaboraviti da je svatko od nas na svojoj razini odgovoran. Zato je to glad i žeđ i za prosvjetljenjem svakog pojedinačnog vjernika. Biti gladan i žedan pravednosti znači odbaciti svaku iluziju o svojoj vlastitoj pravednosti, a nepravednosti svih drugih. I iluziju o svojoj vlastitoj nepogrešivosti, a pogreškama drugih, o svojoj pravovjernosti, a krivovjerju drugih… Drago mi je da dok o ovom govorim kao veliki iskorak u ovom smjeru prosvjetljenja večeras mogu spomenuti i Zajedničku izjavu katoličkih biskupa i episkopa SPC u RH sa susreta održanog u Požegi prije nekoliko dana. Tom smo se važnom i vrijednom izjavom, svjedočeći da sve zlo i nepravde međusobno nanesene „nadmoćno pobjeđujemo u Onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,37), konačno zajednički odrekli međusobnog optuživanja, manipuliranja povijesnom istinom, interpretacije ratnih događaja za dnevno-političke svrhe, vrijeđanjima i ponižavanjima jedni drugih zbog pripadnosti određenoj naciji ili vjeri i izrazili žaljenje za svaku nedužnu žrtvu bilo kojeg naroda, vjere ili političkog nazora iz naše nedavne prošlosti. Dao Bog da ovo ne budu samo prazne riječi, nego da u ovom ustrajemo, odbacujući svaku samoobmanu i odlučni za hrabro suočavanje s istinom, bez obzira koliko nas to ponekad koštalo. No da to ponekad košta, i ne samo ponekad, nužna je posljedica koju ne možemo izbjeći, kako nam to potvrđuje i drugo blaženstvo koje spominje pravednost, ono posljednje, osmo: „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5,10) Ono svoje tumačenje ima u slijedećoj rečenici, koju neki smatraju i devetim blaženstvom, ali to je zapravo isto blaženstvo: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas. Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ (Mt 5,11-12). Ponovno – u ovom Isusovom „zbog mene“ – dolazimo do zaključka da je on pravednost za kojom trebamo žeđati i gladovati, pravednost zbog koje se ne trebamo bojati biti pogrđeni i progonjeni. Isus je pravednost zbog koje se ne trebamo bojati niti u onim trenucima kad „sve zlo slažu protiv vas.“ Zar nisu upravo takvi trenuci bili, te i danas jesu, razlog nesuglasica između naših Crkava i naroda? Razlog zbog kojih je i danas Kristova Crkva podijeljena?

Moleći Oca, da i ovaj naš večerašnji susret bude još jedan maleni korak na putu prema jedinstvu Kristove Crkve, a samim tim i jedan korak bliže obećanom blaženstvu kraljevstva nebeskog, koje je pripremljeno za one koji su gladni i žedni pravednosti, Isusa Krista, te zbog njega progonjeni, svima nama želim da riječi autora Knjige ponovljenog zakona o kojim smo večeras pokušali promišljati: „Teži za samom pravdom“ (16,20), pretvorimo u svoj životni program, kako bi se, po zauzimanju i angažmanu nas kršćana, pravda i mir zagrlili, odnosno kako bi društva u kojima živimo bila pravednija, a mi jedni drugima i svim ljudima postali bliži, u Isusu Kristu, raspetom i uskrslom, koji je ime i prezime pravde kojoj težimo, pravde koja se očituje u milosrđu, čiji je konačni cilj i smisao pomirenje.