U izlaganju nadbiskup Puljić pojašnjava crkveni kontekst nastajanja Sinode kao „trajne institucije koju je osnovao papa Pavao VI. 1965. g., s nakanom da održava i širi autentični koncilski duh“. 

Od prve sinode 1967. g. do 2018. g., održano je 28 sinoda biskupa: 15 općih sinoda biskupa, 2 opće izvanredne te 11 posebnih/specijalnih (o Europi, Libanonu, Africi, Americi, Aziji itd.). 

Papa Franjo je u ožujku 2020. g. najavio temu Sinode o sinodalnosti. Kada je 17. listopada 2015. g. obilježena 50. obljetnica ustanovljenja Sinode biskupa, Papa je rekao kako Gospodin traži da „laici, pastiri i biskup Rima hode zajedno”. 

U nastavku donosimo izlaganje nadbiskupa Puljića u cijelosti.

1. Uvodne napomene: Plodovi Vatikanskog sabora

Dogodine (2022. g.) će se navršiti 60 godina od početka rada Drugog Vatikanskog sabora koji je svečano bio otvoren 11. listopada 1962. godine. Papi Ivanu XXIII. valja pripisati u zasluge što je imao hrabrosti po nadahnuću Duha Svetoga sazvati, pripremiti i otvoriti Koncil. I to, usprkos brojnim dvojbama i protivnim mišljenjima onih koji su se bojali nepredvidivih teškoća što bi ih Koncil sa sobom mogao donijeti. 

No, objava vijesti o sazivu sabora koju je papa Ivan XXIII. učinio na dan obraćenja svetog Pavla, 25. siječnja 1959. g., naišla je na pozitivan odjek i oduševljenje među biskupima, svećenicima, redovnicima i vjernicima laicima. 

U tri godine intenzivnog rada kroz četiri razdoblja dorađeno je i usvojeno 16 koncilskih dokumenata raznolikog sadržaja i vrijednosti: četiri konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije. Usvojeni dokumenti čine cjelovitost saborskog nauka koji je „imao donijeti obnovu Crkve radi čega je Sabor i sazvan“, rekao je sveti Pavao VI. 

Ako bismo pokušali sažeto reći dvije riječi o recepciji saborskih dokumenata, mogli bismo  ustvrditi kako je Sabor imao tri svoja razdoblja: 

• Prvo je bilo vrijeme oduševljenja i entuzijazma, obilježeno zainteresiranim proučavanjem saborskih dokumenata. Najviše uspjeha na tom polju polučila je konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu. 
• No, kad je trebalo neke stvari pretočiti u praksu, došlo je do određenog zastoja iz objektivnih razloga. Nije, naime, uvijek bilo lako mijenjati nešto što je stoljećima stvarano i bilo dobro uhodano, kao npr. liturgija i latinski jezik. Neki su s druge strane, zbog sporosti pojedinaca, pretjerivali u promjenama, ističući više ‘formu’, nego ‘duh Sabora’. I tako su dali argumente onima koji su smatrali kako je Sabor nanio puno štete Crkvi. Zbog toga je poslije početnog entuzijazma došlo vrijeme razočaranja, kako za one koji su očekivali brže promjene, tako i za one koji se nisu mogli oduprijeti promjenama. 
• Jedni su govorili da je Sabor brojnim promjenama ‘naškodio’ Crkvi, a drugi kako se u Crkvi onaj pravi ‘aggiornamento’ nije ni dogodio, već samo ‘izvanjsko podešavanje njezinog pročelja’. S izvanrednom sinodom biskupa, koja je održana 1985. g. u povodu 20. obljetnice završetka Koncila, počelo je zapravo ‘treće razdoblje’ Sabora, kad se moglo mirno i objektivno vrednovati što je sve Sabor postigao. 

U obnovi Crkve, kao i za recepciju koncilskih dokumenata, nezamjenjiva uloga i zasluge idu sv. Ivanu Pavlu II. koji je kao krakovski nadbiskup sudjelovao u stvaranju koncilskih dokumenata, a kao Papa aktivno se zauzimao za njihovo oživotvorenje. 

Sigurno je da ima dosta tema koje nisu riješene i za dugo neće moći biti, npr. odnos sveopće i partikularne Crkve, problem kolegijaliteta, vršenja službe primata, narav i funkcija biskupskih sinoda i dr. No, upute i smjernice koje je Sabor preporučio mogu pomoći u rješavanju i tih poteškoća. Jer, i nakon 60 godina njegove konstitucije, dekreti i izjave su aktualne i suvremene, te kadre nadahnjivati i usmjeravati sadašnji hod Crkve. 

Razumljivo je stoga što je sv. Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris Missio napisao: „Osjećam kako je nastupio čas da se upregnu sve crkvene snage u smjeru nove evangelizacije. Nitko od Kristovih vjernika, nijedna od crkvenih ustanova ne može izmaknuti toj najvišoj dužnosti: naviještati Krista svim narodima svijeta’ (br. 3). To je bio i jedan od razloga da je njegov nasljednik, papa Benedikt XVI., proglasio 2012. Godinu vjere povodom 50. obljetnice otvorenja Drugog Vatikanskog sabora.

1. Što je sinoda biskupâ?

Sinoda je trajna institucija koju je osnovao papa Pavao VI. motu proprijem Apostolica solicitudo 15. studenog 1965. g., s nakanom da održava i širi autentični koncilski duh. Ona je skup predstavnika katoličkog episkopata čija je zadaća pomagati savjetima Svetom Ocu u upravljanju Crkvom. U spomenutom apostolskom pismu sv. Pavao VI. piše: 

„Nakon što smo zrelo promotrili sve stvari, te iz poštovanja prema katoličkim biskupima, kojima bismo htjeli dati mogućnost da s nama sudjeluju što učinkovitije na dobrobit sveopće Crkve, ovim Motu proprijem i našim autoritetom ustanovljujemo u ovom Gradu trajni Savjet biskupa koji ćemo nazvati Sinoda biskupa“. 

Kanonsko pravo definira Sinodu kao „skupštinu biskupa izabranih iz raznih krajeva svijeta koji se sastaju u određena vremena da bi unaprijeđivali tijesnu povezanost s rimskim biskupom i da bi mu savjetima pružali pomoć u zaštiti i porastu vjere i ćudoređa, u obdržavanju i učvršćivanju duhovne stege i da bi proučavali pitanja koja se odnose na djelovanje Crkve u svijetu“ (kan 342). Njezina je zadaća u načelu savjetodavna. To znači da Sinoda raspravlja o pojedinim pitanjima, iznosi želje i prijedloge, ali ne donosi odluke i dekrete. 

Crkveni Zakonik razlikuje tri vrste skupština sinode: opću redovitu, opću izvanrednu i posebnu (specijalnu) sinodu. 

Opća redovita skupština raspravlja o stvarima koje se izravno odnose na dobro opće Crkve. 

Opća izvanredna skupština raspravlja o stvarima od izravnog interesa za opću Crkvu, ali koji zahtijevaju brzo rješenje. Sudionici sinode uglavnom su bili biskupi izabrani od biskupskih konferencija, pojedini biskupi snagom prava na sinodu zbog službe koju vrše, neki biskupi izravno imenovani od rimskog biskupa, kao i pridruženi pojedinci, pripadnici kleričkih redovničkih ustanova izabrani prema odredbama istog osobitog prava (kan 346 & 1 i 2). 

Na specijalnoj skupštini biskupa obrađuju se poslovi koji se tiču određenog kraja. 

1. Koliko je dosada održano sinoda? 

Od 1967. g., kad je održana prva sinoda, do 2018. g. kad je održana 15. redovita sinoda, održano je 28 sinoda biskupa, i to: 15 općih sinoda biskupa, dvije opće izvanredne, te 11 posebnih (specijalnih). 

2. Ususret Sinodi biskupâ o sinodalnosti  

Krajem svibnja 2021. godine, tajnik Sinode biskupa, kardinal Mario Grech, uputio je pismo biskupskim konferencijama i najavio održavanje sinode o sinodalnosti 2023. godine – za nju će se Crkva pripremati tijekom sljedeće dvije godine. 

Naime, u ožujku 2020. g., Papa je najavio temu sinode ‘o sinodalnosti’, kao ‘glavnom putu života Crkve’. 

Kad je obilježena 50. obljetnica ustanovljenja Sinode biskupa (17. listopada 2015.). papa Franjo je rekao kako Gospodin traži da „laici, pastiri i biskup Rima hode zajedno”. 

U sinodskoj dvorani u Vatikanu, 9. listopada 2021. g., dan prije svečanog otvorenja Sinode, Papa je naglasio potrebu sinodalnog puta kojim valja zajedno ići. Najavljena Sinoda, objasnio je, „nije ni parlament, ni centar za istraživanje, nego crkveni događaj gdje je Duh Sveti glavni protagonist“. U tom procesu ključne su tri riječi: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. 

No, uz ova tri „nosiva stupa sinodalnog hoda“ Papa je naveo

1. Tri opasnosti:

• Prva je „formalizam“ koji ističe oblik, formu, a ne sadržaj i dijalog s Božjim narodom.
• Druga je „intelektualizam“ koji bi htio učiniti sinodu nekom vrstom studijske skupine, s učenim, ali apstraktnim govorom o problemima Crkve i nevoljama svijeta. To odvaja od stvarnosti Božjeg puka, kao i od konkretnog života zajednice u svijetu.
• Treća je opasnost „kušnja nepokretljivosti“ koju prati izraz „tako se uvijek radilo“. Tom metodom zapravo „usvajaju se stara rješenja za nove probleme“. A to je „otrov u životu Crkve“, istaknuo je Papa. 

U svom razmatranju uoči otvorenja sinodalnog procesa, Papa je potaknuo i poželio neka sinodalni hod pruži „prigodu susreta, slušanja i razmišljanja“, kako bi se doživjelo „vrijeme milosti koje u radosti evanđelja daje mogućnost iskoristiti: 

1. Tri korisne prigode

• Prva je „strukturalno i ne slučajno krenuti prema sinodalnoj Crkvi, prema otvorenom mjestu na kojemu se svi osjećaju ‘kod kuće’, pa mogu slobodno sudjelovati“. 

• Sinodalni hod daje nam uz to dobru priliku „postati Crkva koja je kadra čuti i slušati“. 

• Treća prilika je „postati Crkva blizine“. „Stil Boga našega jest stil blizine, suosjećanja i nježnosti“. Stoga, Crkva ima biti blizu ljudima. Ona „preuzima na sebe slabosti i siromaštvo našega vremena, liječi rane i ozdravlja slomljena srca ljudi Božjom utjehom“.

Nije, dakle, potrebno „stvarati drugu, već drukčiju Crkvu“, kaže Papa. Takva Crkva je otvorena novosti koju Duh Božji želi predložiti kako bi je „oslobodio od svakog zatvaranja i prekinuo lance koji je stežu i blokiraju, kako bi širila radost koja oslobađa“. 

U homiliji na dan otvorenja sinodalnog puta, 10. listopada 2021. u bazilici sv. Petra u Vatikanu, Papa je primijetio da je „Isus često bio na putu, među ljudima i da je slušao pitanja i brige njihovih srdaca“. 

Bog, naime, „nije u uredima koji su daleko od stvarnosti, nego hoda pored nas“. S tim u svezi, upitao je biskupe, svećenike, Bogu posvećene osobe i vjernike laike, „utjelovljuju li oni taj Božji stil i način“ koji nas vodi putovima povijesti. 

„Slaviti sinodu znači hoditi zajedno“ s tri riječi koje „obilježavaju sinodu: susret, slušanje i razlučivanje“. Isus, naime, utjelovljuje blizinu u susretu i „gleda ljudima u oči, sluša njihove osobne priče i zna da se život može promijeniti jednim susretom“. Papa je, stoga, pozvao sve neka „postanu stručnjaci u umijeću susreta“. To umijeće „ne ostvaruje se organizacijom“ koliko „odvajanjem vremena za susret s Gospodinom i jedni s drugima“. Susret zahtijeva otvorenost i hrabrost, a ne formalnost i konformizam. 

Predviđeno je da se „Sinoda o sinodalnosti“ odvija na:

• Tri razine
• Prva razina sinodalnog hoda jest partikularna Crkva: Otvaranje sinode 17. listopada 2021. g. i sinodalni proces do travnja 2022. g.
• Druga razina su crkvene pokrajine, biskupske konferencije (rujan 2022. do ožujka 2023.) te kontinentalna razina (ožujak 2023. do rujna 2023.).
• Posljednja razina je u Vatikanu u listopadu 2023. na „sinodi biskupa koja predstavlja katolički episkopat i izraz je biskupskog kolegijaliteta u sinodalnon hodu” (Papa Franjo).

Neka bude plodan i blagoslovljen naš sinodalni hod!

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, 

Zadar, 13. listopada 2021.