Preuzvišeni gospodine apostolski Nuncije, Vaša Preosvećenosti, poštovana gospodo biskupi, braćo svećenici, sestre redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, dragi vjernici.

„Vidje ga i zaobiđe“ (Lk 10, 31.32). Navedenim riječima Isus u naviještenom evanđelju opisuje bezosjećajni odnos dvojice religijskih dužnosnika svoga vremena prema jednom sunarodnjaku kojeg su razbojnici izranili i ostavili polumrtva na putu. Nasuprot njima neki Samarijanac, stranac pristupio je unesrećenom čovjeku i nastojao učiniti sve što je mogao da mu pomogne te ozdravi od zadobivenih rana. Očitovao je na taj način odnos bližnjega prema onome koji je nastradao, oduzeo je moć zlu koje je stvorilo tužno stanje jednom nedužnom čovjeku.

U Isusovu evanđeoskom prikazu moguće je prepoznati neke crte onoga što se zbivalo kod nas s obzirom na međusobni odnos kršćana različitih konfesijskih pripadnosti u Zagrebu i Hrvatskoj. Naime, na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća uglavnom je vladalo svojevrsno hladno raspoloženje jednih prema drugima, nisu se susretali nego zaobilazili. To stanje pokatkad se očitovalo i kao međusobno suprotstavljanje, uvjetovano djelomice i određenim povijesno-nacionalnim zbivanjima. Završetak devetogodišnje proslave 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata Nacionalnim euharistijskim kongresom u Zagrebu i Mariji Bistrici 1984. godine bila je prilika da u pogledu međukršćanskih odnosa u Hrvatskoj učinimo određene pomake u duhu II. vatikanskog sabora. Naime, polazeći od toga da je euharistija communio – zajedništvo, i da Nacionalni euharistijski kongres treba biti svjedočanstvo – ne samo katoličkog zajedništva – nego i sa svima onima koji su krštenjem ucijepljeni u Krista i postali dionici njegova Tijela, Crkve u svoj širini kojom je on sebe dao na križu za svakoga od nas, uspostavio ljubav kao mjeru Božjeg odnosa prema čovjeku, tražeći od svojih učenika da i oni tako postupaju.

Tajništvo Odbora za pripravu Nacionalnog euharistijskog kongresa zamolilo je voditelje pojedinih kršćanskih zajednica u Zagrebu da tijekom Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana 1984. godine katolički vjernici mogu pojedinog dana biti prisutni na njihovu redovitom bogoštovnom činu, upoznati se s njihovom duhovnošću i iskazati im kršćansko poštovanje i blizinu. Zamišljeno je to kao prvi korak neposredne priprave za Nacionalni euharistijski kongres, ali tako da ne povrijedimo one koji su smatrali kako zbog svojih razloga ne mogu s katolicima zajedno moliti. Osjetljivost navedenog pitanja očitovala se i u razgovorima, u koje je bio uključen i mitropolit zagrebačko-ljubljanski gospodin Jovan Pavlović, gdje se moglo čuti i mišljenje da našu zajedničku molitvu priječe među ostalim i „neriješeni računi iz prošlosti“, ali da je bogoslužje u zagrebačkom pravoslavnom hramu javno i otvoreno za sve te se u njega mogu svratiti svi koji to žele.

Arhijerejski namjesnik protojerej o. Jovan Nikolić posebnom susretljivošću dočekao je katoličke vjernike u zagrebačkom pravoslavnom hramu na jednom redovitom bogoslužju te im je na njegovu svršetku uputio pozdrav kao braći i sestrama u Isusu Kristu. Senior pak Evangeličke Crkve dr. Vlado Deutsch i pastor Andrija Lukša iskazali su veliku srdačnost katoličkim vjernicima prigodom njihova posjeta evangeličkoj crkvi u Zagrebu i napravili neočekivani korak organiziravši prigodno bogoslužje, u kojem su sudjelovali i katolički vjernici. U Baptističkoj pak Crkvi pripomenuli su kako se ne mogu uključiti u katoličke kongresne programe, ali da su katolicima otvorena vrata njihova bogoslužnog prostora za prisustvovanje molitvenim slavljima, te je predvoditelj molitve dr. Josip Horak osobitom dobrohotnošću zajedno s baptističkim vjernicima na jednom njihovu redovitom bogoslužju primio i pozdravio predstavnike Katoličke Crkve. Kao tajnik Odbora za pripravu Nacionalnog euharistijskog kongresa mogao sam uputiti prigodnu riječ na svim navedenim susretima. Pored spomenutih postaja, tijekom Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana 1984. održana su i molitve u nekim zagrebačkim katoličkim crkvama, a završno slavlje predvodio je kardinal Franjo Kuharić zajedno s nekoliko hrvatskih biskupa u franjevačkoj crkvi na Kaptolu, jer su se u katedrali obavljali radovi njezine obnove.

Bilo je to prvo iskustvo međusobnog molitvenog pristupa kršćanske braće i sestara u Zagrebu, popraćeno određenim nedoumicama i nesigurnostima. One su sljedećih godina prevladane te su pohodi vjernika različitih kršćanskih zajednica jednih drugima na postajni način tijekom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana postali u Zagrebu a potom i drugdje u Hrvatskoj sastavni dio kršćanske kulture susreta i dijaloga, pridonijevši smanjenju međusobnih predrasuda, izbjegavanju negativnog pristupa prema drugima, promicanju onoga što im je zajedničko, te rastu međusobnog povjerenja. Usudili smo se prvih godina na nekim postajnim susretima zajedno izmoliti samo „Oče naš“, ali je ubrzo bilo prihvaćeno da se zajednička molitva organizira po predlošku Ekumenske službe riječi, koju svake godine zajedno pripravljaju Papinsko vijeće – danas Dikasterij – za promicanje jedinstva kršćana i Komisija za vjeru i ustrojstvo Svjetskog vijeća Crkava, a u hrvatskom prijevodu tiska Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, prema kojem je organizirano i ovo slavlje.

Osobitu snagu imala su središnja ekumenska molitvena postajna slavlja na nacionalnoj razini, koja je predvodio kardinal Franjo Kuharić zajedno s mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim gospodinom Jovanom Pavlovićem i biskupom Evangeličke Crkve dr. Vladom Deutschom u zagrebačkoj katedrali ili u crkvama spomenutih kršćanskih zajednica. Jedno vrijeme postajnom molitvenom hodu pridružila se i Evanđeoska (Pentekostna) Crkva u Zagrebu, uspostavljena je komunikacija među kršćanskim zajednicama koju je vodio Ekumenski koordinacijski odbor crkava u Hrvatskoj (EKOCUH). Ozračje stvoreno spomenutim putem imalo je nemalo značenje i u vrijeme Domovinskog rata kada molitveni ekumenski hod u Zagrebu nije prestao, i bio svojevrsna potpora susretima na najvišoj razini između delegacije Katoličke Crkve u Hrvatskoj na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem i delegacije Srpske Pravoslavne Crkve, predvođene patrijarhom Pavlom, gdje se u otvorenosti razgovaralo o teškim ratnim zbivanjima, zauzimalo za mir i svjedočilo da dvije Crkve nisu u sukobu.

„Idi pa i ti čini tako“! (Lk 10,37). U ovom Isusovu evanđeoskom pozivu, upućenu zakonoznancu čujemo Gospodinov poticaj i nama da nastavimo s međukršćanskim nastojanjima u Hrvatskoj, kojima se očitujemo jedni drugima kao bližnji. Naime, svi oni koji pripadaju različitim konfesionalnim zajednicama naši su najbliži, jer su po svetom krštenju postali jedno u Isusu Kristu snagom njegova Duha, te nema veće međuljudske blizine nego li je krsna. Često se sjetim jednoga svoga profesora iz studentskih dana koji je ponešto u šali znao reći kako je lako ljubiti svoga bližnjega, osobito onoga u Africi, Americi ili negdje drugdje u svijetu, ali je teško ljubiti svoga najbližega. Svjesni smo kako zlo koje smo tijekom prošlosti nanijeli jedni drugima otežava naše sadašnje odnose i nastojanja. No, uvjeren sam kako ne smijemo našim nedjelima davati veće značenje nego li djelu koje je Isus Krist na nama ostvario u svetom krštenju.

Nismo se danas okupili ovdje da bismo nešto odglumili, ljeporječivo jedni drugima ispripovjedili, nego da sa svom vjerničkom iskrenošću iznesemo pred Boga rane u našim međusobnim odnosima, otvorene u prošlosti a nerijetko potvrđivane i u sadašnjosti. Uvjerava nas Isus u evanđelju da je bližnji onome koji je upao među razbojnike postao „onaj koji mu iskaza milosrđe“ (Lk 10,37). Želimo se stoga i danas na ovom slavlju duhovno približiti jedni drugima u svijesti krsnog dostojanstva Božjih sinova i kćeri, Isusove braće i sestara, iskazati poštovanje i povjeriti Bogu svoje nemoći, udaljenosti, prezire i nerazumijevanja, sve ono čime smo jedni druge možda i nesvjesno povrijedili. Želimo zajedničkom molitvom kao ljekovitim uljem zaliti sve rane koje još nisu zacijelile, zatražiti Gospodina da nas izliječi snagom svoje ljubavi i učini duhovno moćnima kako bismo i mi ljubili, praštali, svjedočili milosrđe, širili povjerenje, uspostavljali odnose koji nas potvrđuju u identitetu Isusovih učenika.

Želio bih o četrdesetoj obljetnici kršćanskih postajnih molitvenih susreta u Zagrebu zahvaliti Bogu što je nemalom broju pripadnika različitih konfesija kod nas darovao duh abrahamovskog gostoprimstva, na koje nas podsjeća prvo današnje čitanje, te su u neznanim posjetiteljima svojih zajednica, ne pitajući tko su, primili samoga Boga, i bili obogaćeni najdragocjenijim mogućim susretom. Želio bih zajedno sa svima vama moliti da evanđeosko načelo ljubavi prema Bogu i bližnjemu bude način na koji kršćani kod nas pristupaju jedni drugima, da bi ga zajednički svjedočili svakom čovjeku u našem društvu. Ako je Bog nastupio u Isusu Kristu tako da je sebe dao na križu za svakog čovjeka, najveći je to razlog da i mi tako postupamo. Njegov je nalog: „Kao što sam ja vas ljubio tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13, 34-35). Na taj način ujedno služimo jedinstvu Isusovih učenika za koje je on molio u svojoj velikosvećeničkoj molitvi: „Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“ (Iv 17,21). Bog pomogao da tako bude. Amen.