Pavao nabraja djela tijela koja se u konkretnom životu lako prepoznaju. Potom izričito veli da oni koji takvo što čine Kraljevstva Božjeg neće baštiniti. Potom nabraja darove Duha Svetoga koji trebaju karakterizirati lik kršćanina. Kršćani su pozvani da naprave ispit savjesti s obzirom na djela tijela i darove Duha – i vidjeti što preteže. No, tu je uvijek pitanje sposobnosti vidjeti sami sebe, vidjeti se objektivno, vidjeti se u istini. Tu uvijek prijeti opasnost duhovnog sljepila. Mnoge se osobe lako uvjere da sebe i sve oko sebe dobro vide, a zapravo vide sve kako žele vidjeti, odnosno kako im odgovara.

Farizeji će se naljutiti na Isusa i žestoko reagirati zato što ih naziva slijepima. Isus nije umanjio svoju tvrdnju, nego još dodaje: „Kad biste bili slijepi ne biste imali grijeha. Ali vi velite: ‘Vidimo’. Tako vaš grijeh ostaje“. Isus ovdje daje vrlo jasnu i vrlo konkretnu poruku: Izuzetno je važno vidjeti i priznati svoju istinu bez obzira što ona može biti daleko od idealne, jer se samo tako živi u istini. Bježati od svoje istine, zamatajući je u ne znam kakve ukrasne papire, znači završiti u hipokriziji, a to je jedan od najopasnijih virusa za duhovni život.

Redovnik i redovnica nisu osobe u čijim životima su djela tijela nešto posve strano, nepoznato. I ta djela su, nažalost, dio nas. Svjestan je toga i Pavao kada svjedoči da često čini ono što mrzi. I tu je ključ svega. Pavao pada, ali on to mrzi, ne prihvaća, on to ne želi legalizirati u svom životu.

I sam Isus je jako svjestan čovjekove slabosti, pa će i reći da je duh voljan, ali je tijelo slabo. Slabosti su nešto svojstveno ljudskom životu, ne isključujući redovnički život. Ono što Isusu smeta jest kada se čovjek izmiri sa slabostima u smislu da ih prihvati i ozakoni u svom životu. U razgovoru sa Nikodemom Isus napominje da je On, svijetlo, došlo na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu nego svijetlo. Ovdje je bit problema: „ljudi su više voljeli tamu“. Nije najveći problem upadati u tame, nego zavoljeti tamu, prihvatiti tamu kao nešto normalno u životu. Tama onda onemogućuje osobu da se vidi, da se upozna, a posljedica toga je nesposobnost da se kaje i da se promijeni.

Sjećam se jednog provincijala koji je rekao za jednog svoga redovnika: „Ja bih tako želio da se on promijeni, i znam da i Bog to želi, ali on neće“.Možda nije da on neće nego je postao nesposoban da se promijeni. U svojoj tami on sebe zapravo ne vidi, ili se vidi na deformiran način, na način da ne vidi nikakvog razloga da se mijenja jer mu izgleda da je on posve na mjestu. Štoviše, on je uvjeren da je provincijal taj koji se treba mijenjati i još mnogi drugi koji prigovaraju njegovu životu.

To je ono što govori Psalmista u prvom psalmu koji smo slušali nakon prvog čitanja. On naziva blaženim čovjeka koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca. Psalmista predstavlja tu progresiju zla. Osoba prvo čuje loše savjete ili vidi loše primjere od grešnika, zatim pristupi i stane na njihov put, onda na tom putu zasjedne, to mu postane smjer, odnosno stanje.

Kako je zlo zavodničko! Malo po malo osvoji osobu. Kako je važno stoga praviti redovito ispit savjesti i provjeriti u svom životu prisutnost djela tijela prije nego se ode daleko kada postane izuzetno teško vratiti se.

Osim toga, Psalmista upozorava na još jednu zabrinjavajuću istinu: grešnika ima uvijek više nego pravednika. Psalam započinje u jednini kada govori o čovjeku pravedniku. A onda kada počinje govoriti o opakima prelazi u množinu. Nije to samo neka gramatička promjena, nego naglasak da pravednika ima, nažalost, uvijek manje od opakih. To potvrđuje cijela povijest spasenja i Starog i Novog zavjeta. Zato Isus govori o malom stadu, a Stari zavjet o „ostatku“ Izraela.

I naše redovničke zajednice su stalno na ispitu ove istine. Svaka zajednica ima svojih jakih i slabih članova, da se poslužim Pavlovom terminologijom. Nisu problematične one zajednice u kojima su jaki u vjeri većina. Ta zajednica funkcionira, i takva zajednica može biti svjedočka bez obzira na slabe članove. Prijetnja zajednici je onda kada slabi postanu većina ili se nametnu zajednici i uvjetuju njezin smjer.

Problem je kada u zajednici oni jaki u vjeri pokleknu, povuku se i prepuste slabima u vjerida dominiraju, ili se dadu zavesti u smislu da se uopće ne suprotstavljaju njihovu stilu života, štoviše, nekada im, nažalost, i podilaze i tako im pomažu da se učvrste na svom krivom putu. Razlozi tome su najčešće oni najniži: ne žele se zamjeriti. Ne postavljaju uopće pitanje da li se tako zamjere Bogu, da li bi Isus tako radio? Ili se računa s tim da naš Bog može puno toga podnijeti i s njim je puno lakše sređivati račune? Na ovaj način zajednica tone i sve manje postaje znakovita.

Konkretno: Problem je kada jaki u vjeri nemaju hrabrosti reći istinu slabima, jasno istinu u ljubavi, ali reći je nedvosmisleno. Tako onda oni koji imaju milost za više i bolje, odreknu se te milosti, i počnu slijediti savjete opakih, da bi potom završili na njihovu putu na kojem će jednom i zasjesti.

Ovo nisu baš sitni grijesi pred Bogom, ali mi se čini da nema puno onih koji se zbog tih grijeha previše kaju. Vjerojatno većina od vas pretpostavljenih ima iskustvo da kada se dirne u slabosti određenih članova zajednice, ostaje se bez podrške drugih u zajednici, tih koje zovemo jakima u vjeri. Nasamo će vam ovi iznijeti puno prigovora na ponašanje nekih članova u zajednici, a na sastanku zajednice neće progovoriti niti jednu riječ, ili će čak tada pokazati neizmjerno razumijevanje prema tim slabima da im se dodvore. Žalosno je što često puta takve osobe koje u zajednici šute i ne žele se zamjeriti, lako se uvjere da su one zbog toga fine i ponizne, a to je zapravo suprotnost poniznosti.

Nitko od nas neće ustvrditi da Isus nije bio ponizan. On sam će nas pozvati da učimo od njega jer je blaga i ponizna srca. Ali njegovo ponašanje nema nikakve sličnosti sa ponašanjem ovih poniznih.

To smo, samo dijelom, mogli čuti i u današnjem evanđelju i njegovu „jao vama“upućeno direktno u lice osobama koje su bile duhovni autoriteti u tom vremenu.Taj njegov „jao vama“ ima i danas ljekovito djelovanje. S ovim Isus uznemiruje savjesti. Kako je korisno promeditirati ovaj Isusov „jao vama“, pa znati ga i čuti kao direktno upućen svakome od nas. Za to treba imati hrabrosti. Istina, to boli, ali i liječi.

Pismoznanci i farizeji su u onom vremenu bili narodu duhovni autoriteti, ili učitelji u vjeri. To je ono isto što smo mi danas. I duhovni autoriteti se mogu deformirati, mogu u mnogočemu izobličiti lice redovničke zajednice i Crkve. Zar o tome ne slušamo u ovo zadnje vrijeme! Koliko je tu Crkva izgubila na svojoj autentičnosti! Ali nije pedofilija jedina ljaga koja nagrđuje lice Crkve. Zato nas ovaj Isusov „jao vama“ poziva da se ispitamo je li ima tu išta što se odnosi i na nas danas? To je također poziv na kajanje. Isus je uvijek ganut pred raskajanom osobom. I Petar kada se priznao grešnikom, nije odbačen, nego naprotiv dobio je primat, dobio jamstvo da će loviti ljude. Duhovni autoritet se stječe poniznošću i spremnošću pasti na koljena.

Molimo Gospodina da svatko od nas doživi upravo to iskustvo.