Draga braćo misnici, dragi đakoni, dragi ministranti, poštovane časne sestre, poštovane udruge i civilne vlasti i sve vas prisutne sve još jednom pozdravljam!

Želim iskreno progovoriti kako sam doživio vas ovoga puta prilikom pohoda u Blatu. Raduje me da čuvate tradiciju i tu vas hvalim i hrabrim. Čuvajte tradiciju i prenesite je na buduća pokoljenja. Ali u tu tradiciju – nemojte izgubiti dušu – unesite u tu tradiciju dušu. Tradicija je i procesija. Drago mi je bilo s vama hoditi u procesiji jer ste bili pobožni. Hodio sam ja po brojnim krajevima u procesijama, međutim, ipak sam ovo danas doživio da vi s pobožnošću idete.

Sada vam želim reći koje je to značenje procesije? Svi smo mi u životu na putu, od kolijevke pa do groba, cijeli naš život je jedna procesija. Kao što smo danas hodili za križem Kristovim, hodili za moćima naših svetaca, na svoj način to je slika da naš život dok smo u hodu, u procesiji, treba pred sobom imati križ Kristov. Čuli ste u evanđelju da tko hoće za njim neka se odreče sebe, neka se prihvati križa i neka ga  slijedi. To je smisao naše životne procesije. Ova procesija je slika te  procesije. Još više, idemo za moćima naših svetaca i oni su nam uzor, primjer, jer čovjek osjeća poticaj kada doživi primjer, pogotovo svetaca jer nisu oni nama samo zagovornici – u prvom redu to – ali su nam i primjer.

Evo, vi ste prije 227 godina dobili moći Vincence koja je postala zaštitnica vašega mjesta i vi je svečano slavite i nemojte to nikada zaboraviti, častite te moći ali neka vam te moći budu i poticaj i poziv da sve je prolazno na zemlji i da nam valja poći na vječno prebivalište. Kako sam sada predao službu nadbiskupa, da drugi vodi, onda su me pitali novinari a šta ćeš ti sada? A šta ću, moliti se Bogu i spremiti se kad Bog pokuca da kažem evo me!

To je smisao svakog našega života, biti spreman kada pokuca Gospodin na naša životna vrata da mogu reći evo me. Ali, prije toga, valja na poseban način shvatiti neke vrijednosti koje valja živjeti. Vi častite, i pravo je, svetu Vincencu. Zašto? Zato što je bila vrijedna i život svoj položila za Krista. Danas se rijetko  spominje riječ vjernost, vjernost Bogu, vjernost Crkvi, vjernost domovini, vjernost svojoj grudi. Ali, odakle svetoj Vincenci snaga? Znate, volila je Isusa Krista, čula je tu njegovu riječ da “tko hoće zamnom neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.”

Znate, mi često puta kada se molimo Bogu samo mu govorimo, ali ga ne čujemo. I Bog bi htio nama progovoriti ako je molitva razgovor s Bogom! Taj razgovor uključuje i slušanje Boga. Evo, svaki put kada čujemo Riječ Božju, kada je kod kuće čitamo tada moramo pokušati postati sposobni  poslušati Boga jer ta Riječ je snaga vjernika. Nema u nama snage bez Božje milosti, treba biti svjestan naše krhkosti, naše slabosti i naših grješnosti. Zato u ovom vremenu želim posebno ohrabriti ljude u toj vjernosti.

Kako mi je ugodno doživjeti bračne parove koji slave pedeset, šezdeset ili više godina… I ja sam rekao da je to trenutak da se zahvali Bogu što ih je sačuvao u vjernosti jer sada još više jedno drugom trebaju. Isto tako,  misnici kada slave pedeset godina misništva ili redovnici redovništva, to je milost: vjeran biti do kraja. Da bi čovjek mogao biti vjeran treba poći u školu križa.

Evo blažena Marija Petković, koja nosi naziv od Križa, tu je ta škola. Što možemo, svi mi imamo križ ili na sebi, ili u kući, ili na brojnim predmetima ali taj križ treba biti knjiga koju svaki dan treba čitati. Pitali su svetoga Bonaventuru gdje je  pamet stekao da je tako mudar teolog, a on je poveo toga koji ga je pitao pod križ i rekao, sinko ja ovu knjigu, pokazujući na križ, svaki dan čitam i još je nisam pročitao.

Na križu učimo što znači očitovana ljubav Božja. A čovjek, kada shvati da je voljeno biće, onda ništa nije teško jer ono što se voli to se može izdržati. Zato je prevažno da svi mi, kako malo prije riječ Božja govori o kušnjama, prođemo kušnje, jer nema čovjeka da neće proći kušnju. Kušnja nije zato da nas uništi nego da pokaže do čega držimo, koje su naše vrijednosti i zašto smo spremni žrtvovati se. Želim da se ne prepadnemo kušnje nego da znamo sami hrabro prihvatiti upravo taj Kristov križ, čitati knjigu Božje ljubavi, knjigu praštanja, knjigu poniznosti da istinski možemo biti vjerni.

Posebno me to pogađa, jer sam već tolike godine pastoralac, i tako me pogađaju upravo urušeni brakovi. A najčešći uzrok urušenih brakova je nevjernost, preljub i o tome se rijetko govori, nemoj to govoriti jer ćeš se zamjeriti nekom. Nije da se zamjerim nego želim spasiti! Kako je bolno doživjeti djecu koja su mi se znala žaliti, zašto se ne vole oni koje ja volim. Urušila se ljubav jer su prekršili vjernost i upali su u preljub. Pa ne samo i bračni parovi, nego i oni koji su obećali Bogu vjernost. I oni gube tu hrabrost ustrajati u vjernosti. Zato želim sve ohrabriti da sveta Vincenca, koju danas častimo radi toga što je bila vjerna Kristu do kraja, i život je položila, da od nje naučimo tu divnu krepost vjernosti, da istinski ustrajemo do kraja svoga života.

Na poseban način želim spomenuti, a vi ste vidjeli ovih dana pripremajući se, da sve je obojeno crvenom bojom. Crvena boja označava njezino mučeništvo ali i ljubav. Ali, nema ljubavi ako nema žrtve. Svi misle da je ljubav trka za užitkom. Tako je to varljivo i mnoge je upropastilo. Ljubav je uvijek spremna na žrtvu a gdje je spremnost na žrtvu tamo je i izvor sreće. Ovih dana slušam priču kako brojni odlaze, sloboda je i nikoga ja ne mogu zaustaviti, ali moram reći da smo mi stariji često puta krivi jer odgajali smo mlade ne za život nego za uživanje. Čim ne mogu uživati bježe! A ne može se prihvatiti život ako se ne prihvati žrtva, križ.

Nitko u životu nije uspio tko se nije napatio. Nema uspjeha bez žrtve! Sve ove vježbe koje ste danas pokazali oni znaju koliko je trebalo žrtve. Svaka vježba traži žrtvu! I kršćanstvo ima svoju žrtvu koja će nas odgojiti na vjernost da istinski znademo voljeti svoje korijene, tamo gdje smo nikli i obikli, da znamo istinski voljeti svoje korijene kršćanstva. U ovom vremenu živimo, čudnom vremenu, da se boje Isusa, boje se križa, boje se imena i boje se imena kršćanskoga. Međutim, mi trebamo biti hrabri vjernici i ne bojati se ni života, ni križa, ni istinskih korijena bilo kršćanskog ili domoljubnog.

Imamo itekako pravo biti vjerni tim korijenima. Zato, na neki način nalazeći se među vama hrabrim vas da sačuvate tradiciju ali unesite dušu koja je vjerna Bogu, koja je vjerna Crkvi i svojim korijenima, da istinski ostavimo najveće blago budućim pokoljenjima. Odgajajmo ih da znaju biti ljudi koji slijede Isusa raspetoga, da budu spremni na žrtvu. Takvi će graditi budućnost! Mekušci, sebičnjaci, kukavice, oni ne grade budućnost, oni bježe ali hrabri ljudi nose se sa životom. Zato vas hrabrim da ustrajete u toj ljubavi prema svojim korijenima vjere i rodoljblja, ustrajte u korijenima vjernosti obitelji i braku. Ustrajte u korijenima da u baštinu vjeru ostavite budućim pokoljenjima.