Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana na misi za poginule i umrle hrvatske branitelje

Četvrtak, XXIV. tjedan kroz godinu, 1 Tim 4, 12-16; Lk 7, 36-50

Draga braćo i sestre,

1. Čestitam Vam Dan hrvatske ratne mornarice. Čestitam Vam dvadeset i osmu obljetnicu osnivanja i ustrojavanja Hrvatske ratne mornarice.

Ljubav i poštovanje prema poginulim i preminulim hrvatskim braniteljima, povodom dvadeset i osme obljetnice obilježavanja ustanovljenja Hrvatske ratne mornarice, okupili su nas u katedralnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, u gradu svetoga Vlaha Dubrovniku. U sklopu proslava Dana hrvatske ratne mornarice kao i u drugim istaknutim danima i proslavama u našoj Domovini, molitveni spomen na poginule i preminule hrvatske branitelje zauzima istaknuto mjesto. Pohod njihovim grobovima, spomen obilježja po našim selima i gradovima, paljenje svijeća i polaganje cvijeća, molitve, cvijeće na moru, rijekama i jezerima diljem Lijepe naše, znak su naše duboke povezanosti s onima koji su prošli „vrata smrti“, koji su prešli na drugu stranu, na drugu obalu…. Slavlje euharistijske žrtve – svete mise za njihove duše u katedralama, svetištima i župnim crkvama, znak su našeg duhovnog zajedništva i povezanosti s njima…. S osobitim poštovanjem i zahvalnošću pozdravljamo mjesnog biskupa msgr. Matu Uzinića koji danas s nama u svojoj katedrali, sa svojim svećenicima i vjernicima i svima nama, moli za poginule i preminule hrvatske branitelje. Sjećamo se večeras idealizma devedesetih godina koji je prožimao našu naciju u obrani vlastite slobode i neovisnosti. Spominjemo se međusobne solidarnosti, povezanosti, složnosti… Velikodušnost, požrtvovnost, časno izvršavanje vlastite zadaće i pod cijenu vlastitoga života trajne su vrijednosti koje crpimo i spomena na ljude i događaje prije 28. godina! Na tome smo im zahvalni. Ovaj grad i kraj su platili visoku cijenu slobode.

2. Današnje misno evanđelje, u četvrtak 24. tjedna kroz crkvenu godinu donosi nam neobičnu zgodu sa svečanog objeda u kući farizeja Šimuna. Uz druge ugledne ljude farizej Šimun je pozvao i Isusa u goste. Isus je dobro poznat u cijelome kraju i za njim hrle mnoštva. On je neosporivi auktoritet među narodom. Je li farizej Šimun nešto slavio i koji je povod ovoga svečanog objeda – banketa možemo samo nagađati. I zašto je i Isusa pozvao u goste? I kad je počela gozba, u redu i po protokolu, neočekivano i na opće iznenađenje „stvorila se u dvorani“ – „banula odnekud“ jedna žena i krenula k Isusu. Kaže evanđelist Luka, „Stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala. cjelivala i mazala pomašću“. Promakla osiguranju! Domaćin, farizej Šimun i drugi sustolnici su je prepoznali. Bila je to javna grešnica. Možda je ona Isusa već vidjela iz daleka i čula ga kako propovijeda!? Ili je o njemu kao čudotvorcu i iscjelitelju rana na duši na tijelu, čula od drugih! Očito poduzela je sve kako bi osobno susrela Isusa i iskazala mu duboko poštovanje. Nastala je pat pozicija! Vrlo delikatna situacija!

3. Ova žena vrlo dobro zna tko je Isus, i ona vrlo dobro zna tko je i što je ona sama. Ona zna svoj život i nesretni zao glas koji je bije i među sustolnicima banketa. Ona jednako tako zna i tko je Isus pred kojim se duboko sagiba, i kojemu predaje sve ono što pokajana ljudska duša može iskazati. To isto zna i Isus! On to zna i još i bolje i još i dublje. Dapače, Isus to zna savršeno, jer je Isus Bog i sve savršeno zna i poznaje! Onaj tko je u dubokom neznanju jest farizej Šimun: on samo izvanjski poznaje ovu ženu i procjenjuje je po njezinu zlu glasu o kojemu tako hladno raspreda u svomu srcu; jednako tako, on zapravo samo izvanjski poznaje Isusa. On zapravo ne zna tko je Isus, jer on i njega procjenjuje i podcjenjuje svodeći ga na svoju vlastitu viziju proroka. On zapravo u svom srcu misli da on to zapravo uopće i nije, jer, eto, ne čini ono za što on misli da bi svaki prorok trebao znati i činiti. Gostoljubivost ovog farizeja se tako očituje neiskrenom, vođena je nekom računicom, pukom znatiželjom i bez iskrenog poštovanja koje bi trebao ukazati gostu – Isusu. Ono što zapravo u bîti ovom farizeju izmiče jest Božje djelovanje koje uvijek prethodi našem djelovanju, Božji darovi koji uvijek prethode našoj spoznaji o onomu što smo i o onomu što nam je darovano. Farizej je uvjeren da je zapravo on onaj koji nešto daruje Isusu, i da zapravo od Isusa nema što primiti jer mu ništa ne duguje. A žena grešnica? Ona je svjesna da je od Isusa primila mnogo, jer je njezin dug bio golem. Ona je spoznala da je to što može darovati Isusu tako malo i tako skromno u odnosu na ono što je zadobila i što joj je Isus darovao. A to što je zadobila i što joj je bilo darovano jest oproštenje grijeha. To će Isus, suočivši farizeja sa istinom o njemu samome, i o onomu u čemu je zakazao, i sam potvrditi: »Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« Isus u ovoj ženi, za razliku od farizeja, nije vidio samo neku grešnicu, nego ženu grešnicu ali kojoj je oprošteno. Ženi grešnici su oprošteni grijesi mnogi, jer je mnogo ljubila! „Vjera te tvoja spasila! Idi u miru“ kaže joj Isus. Njezine geste ljubavi izviru iz spoznaje u vjeri da joj je oprošteno. Oproštenje koje joj je Isus darovao urodilo je ovim njezinim postupcima. Svijest o tomu da joj je Isus milosrdno oprostio dovela ju je do Isusovih nogu. Nisu njezini postupci bile uzrokom Isusova oproštenja, nego je oproštenje uzrokovalo njezine ovakve postupke. A takva je spoznaja kod ove žene bila moguće jer je vjerovala u Isusa. A to je baš ono što je nedostajalo farizeju. Njemu je nedostajala vjera! Nedostajao mu je pogled vjere na Isusa, na ženu grešnicu i, u konačnici, na sebe samoga. Na svoju sadašnjost i na svoju prošlost. Naravno, onda i na svoju budućnost. Bez pogleda vjere sve zaista ostaje samo na površini. Sve ostaje uskim, ograničenim ljudskim prosuđivanjem.

To je poruka današnjeg Evanđelja: samo pogled vjere daje istinitu, izoštrenu, stvarnu sliku o onomu tko smo i što smo, odakle dolazimo i kamo idemo. I kao pojedinci, i kao zajednica. I to je pravi pogled! Samo pogled na neizmjernu ljubav Božju koja nam oprašta i koja nas opravdava, čini da se iz našeg srca izdigne odgovor ljubavi koja Bogu daje ono najbolje i najdragocjenije što može dati. Inače nam prijeti opasnost da i mi poput farizeja mislimo da smo mi oni koji Bogu nešto darujemo svojim znatiželjnim pozivom da svrati u našu kuću, te da tako zapravo potvrdimo da ljubimo same sebe a da Boga zapravo uopće ne ljubimo.