Draga braćo i sestre, dobar dan!

U Evanđelju današnje liturgije nalazimo prelijepu rečenicu koju uvijek molimo u Anđeoskom pozdravljenju i koja sama otkriva značenje Božića: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1, 14). Ove riječi, ako razmislimo o njima, sadrže paradoks. Objedinjuju dvije oprečne stvarnosti: Riječ i tijelo. „Riječ“ ukazuje da je Isus vječna Riječ Očeva, beskonačna Riječ, koja postoji oduvijek, prije svih stvorenih stvari, a „tijelo“ pak ukazuje na našu stvorenu stvarnost, stvarnost stvorova, krhku, ograničenu, smrtnu stvarnost. Prije Isusa postojala su dva odvojena svijeta: Nebo nasuprot zemlji, beskonačnost nasuprot konačnom, duh nasuprot materiji. I postoji još jedna suprotnost u Proslovu Ivanova Evanđelja, druga dva izraza: svjetlo i tama (usp. r. 5). Isus je svjetlo Božje koje je ušlo u tamu svijeta. Svjetlo i tama. Bog je svjetlo: u njemu nema neprozirnosti; u nama, međutim, su mnoge tmine. S Isusom se susreću Svjetlo i tama: svetost i krivnja, milost i grijeh. Isus, Isusovo utjelovljenje je upravo mjesto susreta, susreta između Boga i ljudi, susret između milosti i grijeha.

Što Evanđelje želi navijestiti tim suprotnostima? Jednu sjajnu stvar: Božji način djelovanja. Gospodin ne uzmiče pred našom slabošću. On ne ostaje u svojoj blaženoj vječnosti i u svojoj beskrajnoj svjetlosti, nego se približava, postaje tijelo, silazi u tamu, naseljava prostore koji su mu strani. A zašto to Bog čini? Zašto silazi k nama? On to čini zato što se ne miri s činjenicom da se možemo izgubiti udaljavanjem od njega, udaljavanjem od vječnosti, udaljavanjem od svjetla. To je Božje djelo: doći među nas. Ako se smatramo nedostojnima, to ga ne sprječava. Ako ga odbacimo, nikad se ne umara tražiti nas. Ako ga nismo spremni i voljni primiti, on ipak radije dolazi. I ako nam zatvori vrata pred licem, On čeka. On je upravo Dobri Pastir. A koja je najljepša slika Dobroga Pastira? Riječ je postala tijelom da dijeli s nama naš život. Isus je Dobri Pastir koji nas dolazi potražiti tamo gdje jesmo: u našim problemima, u našoj bijedi. Tamo On dolazi.

Draga braćo i sestre, često se držimo na udaljenosti od Boga jer mislimo da ga nismo vrijedni iz drugih razloga. I to je istina. Ali Božić nas poziva da stvari sagledamo iz njegovog kuta gledišta. Bog se želi utjeloviti. Ako ti se srce čini previše okaljano zlom, neuredno, molim te, nemoj se zatvarati, ne boj se: On dolazi. Sjeti se betlehemske štalice. Isus se rodio tamo, u tom siromaštvu, da ti kaže da se ne boji posjetiti tvoje srce, prebivati u zapuštenom životu. To je prava riječ: prebivati. Prebivati je glagol koji se danas koristi u Evanđelju: izražava potpuno dijeljenje, veliku intimnost. To je ono što Bog želi: želi prebivati s nama, želi prebivati u nama, a ne ostati daleko.

I pitam sebe, i sve nas: želimo li mu napraviti mjesta? Riječima „da“, nitko neće reći: „Ja ne“, nego „da“. Ali konkretno? Možda postoje vidovi života koje držimo za sebe, koji su ekskluzivni, ili ona unutarnja mjesta gdje se bojimo da će Evanđelje ući, gdje ne želimo Boga staviti u središte. Danas vas pozivam na konkretnost. Koje su to stvari u mojoj nutrini za koje mislim da se ne sviđaju Bogu? Koji je to prostor koji držim samo za sebe i ne želim da Bog tamo dođe? Neka svaki od nas bude konkretan i odgovorimo na to. „Da, da, ja želim da Isus dođe, ali neka ovo ne dira; i ovo, i ovo….“. Svaki od nas ima vlastiti grijeh – nazovimo ga pravim imenom – i On se ne boji naših grijeha: došao je ozdraviti nas. Bar mu ga pokažimo, da vidi taj grijeh. Budimo hrabri, recimo: „Gospodine, ja sam u toj situaciji, ne želim se mijenjati, ali ti, molim te, nemoj se previše udaljiti“. Lijepa je to molitva. Budimo iskreni danas.

U ove božićne dane dobro nam je pripustiti Gospodina upravo tamo. Kako? Tako da, na primjer, zastanemo pred jaslicama, jer one pokazuju Isusa koji dolazi nastaniti se u naš konkretan, običan život, gdje ne ide sve dobro, gdje ima mnogo problema – za neke sami snosimo krivnju, za neke opet drugi – i Isus dolazi. Vidimo tamo pastire koji naporno rade, Heroda koji prijeti nevinima, veliko siromaštvo… Ali usred svega toga, usred tolikih problema – pa i usred naših problema – je Bog, Bog koji želi prebivati među nama. I čeka da mu iznesemo svoje situacije, ono što proživljavamo. Dakle, pred jaslicama razgovarajmo s Isusom o našim konkretnim događajima. Pozovimo ga službeno u svoj život, osobito u područja u kojima vlada tama: „Pogledaj, Isuse, tamo nema svjetla, tamo još struja nije došla, ali molim te ne diraj, jer nisam voljan napustiti tu situaciju“. Govoriti jasno, konkretno. Područja tame, naše „unutarnje štale“: svaki ih od nas ima. I bez straha mu pričajmo o društvenim i crkvenim problemima našeg vremena, o osobnim problemima, pa i najružnijim, jer Bog voli prebivati u našoj štali.

Neka nam Majka Božja, u kojoj je Riječ tijelom postala, pomogne njegovati veću prisnost s Gospodinom.

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre,

srdačno pozdravljam sve vas, vjernike iz Rima i hodočasnike iz Italije i drugih zemalja: vidim poljske, brazilske, urugvajske, argentinske, paragvajske, kolumbijske, venecuelske zastave: dobrodošli svi! Pozdravljam obitelji, udruge, župne skupine, posebice one iz Postiome i Porcellenga, u biskupiji Treviso, kao i adolescente Federacije Regnum Christi i djecu Bezgrešne.

Na ovu prvu nedjelju u godini još jednom upućujem svima želje za mir i dobro u Gospodinu. U sretnim i tužnim trenucima, povjerimo se njemu, koji je naša snaga i naša nada. I ne zaboravite: pozovimo Gospodina da uđe u nas, da dođe u našu stvarnost, koliko god ružna bila, kao štala: „Gospodine, ne bih htio da uđeš, ali pogledaj je, ostani blizu“. Učinimo to.

Želim vam ugodnu nedjelju i dobar tek. I ne zaboravite moliti za mene. Doviđenja!