Drage članice i članovi Križarske organizacije,

Svi svakodnevno moramo donositi odluke kako postupiti i što misliti. Pri tome se često oslanjamo na savjet ili smjernice ljudi u koje imamo povjerenja. Međutim, smjernice i savjeti obično nisu dovoljni. Ne samo zato što nije lako naći ljude od znanja i povjerenja, nego i zato jer se većina odluka tiče nas samih, s vlastitom poviješću, koja je puna detalja samo nama poznatih, i u osobnim životnim okolnostima.

Bog ima plan, dobar plan sa svakim i svakom od nas. Daje nam unikatne osobnosti i talente, a zatim nas nosi k ispunjenju našeg potencijala, da postanemo najbolja moguća verzija sebe. Riječ je o jednoj osobnoj misiji, osobnom zvanju i poslanju. Bog nam o njemu govori po svojoj riječi u Svetom pismu i nauku Crkve, po mudrim ljudima i duhovnim vođama, ali nam govori i po poticajima u samoj duši. Poticaji su osjećaji, ideje, uvjerenja, želje. Slijedeći te poticaje izabiremo i slijedimo svoj put do punine identiteta.

Međutim, tu nailazimo na jedan problem. “Naše je srce kao tržnica i kao cesta”, reče negdje papa Franjo: svašta njime prolazi, svakakve misli, želje, ideje, poticaji. Neke od tih ideja i želja su dobre i vode k Božjem cilju. One dolaze od Božjega Duha. Za neke je nesumnjivo jasno da nisu dobre. Neke se samo pretvaraju da vode k dobrom cilju, ali zapravo su loše: nastoje nas odvesti na krivi put, daleko od punine i sreće, a zovemo ih napast.

Tko od vas prati molitvene nakane Apostolata molitve, tj. Papine molitvene mreže kako se još naziva, možda će se prisjetiti da smo u ožujku prošle godine molili na nakanu „da Crkva uvaži hitnost odgoja u duhovnom razlučivanju, kako na osobnoj, tako i na društvenoj razini.“ U pojašnjenju nakane stoji ovako: „Svaki kršćanin mora rasti u sposobnosti da ‘pročita’ svoj život, i da razumije gdje je i kako je pozvan od Gospodina, kako bi mogao obavljati svoju misiju.“ Razlučivanje se, dakle, tiče čitanja vlastitog života pod vidikom misije. Kad cijela zajednica vjernika čita poslanje zajednice u Božjem svjetlu, ona postaje „Crkva koja razlučuje“.

Više je puta papa Franjo izrazio da želi „Crkvu koja razlučuje“. Njegovi važni dokumenti često spominju riječ „razlučivanje“; dapače, sve češće. U Evangelii gaudium nalazimo je 20 puta, u Amoris laetitia 46 puta, u Exultate et gaudete 24 puta (iako je dosta kraći dokument od prethodnih). U nacrtu završnog dokumenta prošlogodišnje biskupske sinode „Mladi, vjera i razlučivanje zvanja“ spominje se čak 60 puta. Što znači ta riječ „razlučivanje“? Odmah moram reći da ona nije jednoznačna. Čak i papa Franjo nekad govori o moralnom razlučivanju, nekad o pastoralnom, a nekad o evanđeoskom ili duhovnom razlučivanju. Pojasnit ćemo sva tri.

Moralno razlučivanje

Prvo, nekad je „razlučivanje“ sinonim za prosuđivanje na području etike: prije nego donesemo odluku o nečemu što trebamo učiniti, moramo razmisliti je li odluka ispravna, je li neko djelo moralno dobro ili zlo. Za moralno razlučivanje potrebne su nam, s jedne strane, objektivne moralne norme, kakve se nalaze u naravnom moralnom zakonu, a s druge strane, dobro formirana savjest. Primijetite da sam moralni zakon nije dovoljan. Zakon je, naime, uvijek općenit, a primjena mu je u konkretnim okolnostima. Kaže npr. „Ne ubij“, ali što je sa samoobranom? Nijedan zakon ne rješava sve situacije, ne može uzeti u obzir sve okolnosti. Zato imamo suce, porote, vještake, odvjetnike. Sposobnost koja povezuje opće moralne norme s pojedinačnom situacijom zove se savjest. Savjest prosuđuje dobro i zlo u konkretnom slučaju. No, ni ona nije dovoljna – savjest treba biti dobro formirana i objektivno informirana. Naime, savjest može biti nezdrava: nekima je toliko rastezljiva da joj je sve prihvatljivo, a nekima je bolesno rigidna da u svakoj sitnici vidi veliki grijeh.

Pastoralno razlučivanje

U Crkvi je ova priča sa zakonom još složenija. Smisao zakona u Crkvi, pa čak i smisao Božjih zapovijedi, nije u tome da ljudi postanu roboti, ili da se režu osude po šabloni, nego da ljudi rastu prema onoj punini na koju ih Stvoritelj poziva. Duh zakona je važniji od slova zakona. To ljudi navikli na civilno pravo često ne razumiju u kanonskom pravu. Zato papa Franjo govori o pastoralnom razlučivanju. Pastoralno razlučivanje je napose obveza biskupima i svećenicima kad donose odluke koje se tiču drugih. Mi se ispovjednici često nalazimo u situaciji da moramo biti strpljivi s penitentom. Ako se netko bori s ukorijenjenom lošom navikom, nećeš mu reći: „Ako joj jednom padneš, otpao si od Boga zauvijek.“ Naprotiv, moramo reći osobi da učini barem jedan korak naprijed, da stvori takav okoliš i dnevni red koje će pomoći da izbjegne napast, da potraži dobrog savjetnika, da ne očajava ako opet padne. Važno je da razvije dublji duhovni život pa će sve ići lakše.

Najveća vrednota je spasenje duše, tj. zajedništvo duše s Bogom. Put k tome je napredak iz lošega prema dobrome, iz dobroga prema boljemu. Kršćanski život nije utrka na 100 metara, nego maraton: na maratonu možeš posustati, uganuti nogu, htjeti odustati, jedan dio hodati – jedino što ne smiješ jest odustati. To je ono što papa Ivan Pavao II. naziva postupnost primjene zakona. Nema postupnosti zakona, ali u kršćanskom životu postupnost u primjeni zakona je pravilo. Npr. sam Gospodin daje zapovijed da budemo sveti kao što je svet Otac naš nebeski. Zar to možemo ikad postići? Samo postupno. Be holy or die trying, kaže onaj grafit.

Dobri i zli duhovi

Ipak, riječ „razlučivanje“ u izvornom smislu riječi pripada duhovnosti. Ondje govorimo o razlučivanju duhova. Na što se misli pod riječju „duhovi“? Tu se moramo vratiti na korijene nauka pape Franje. Pojam „razlučivanje“ kod pape Franje u potpunosti se oslanja na nauk svetog Ignacija Loyolskog i njegovih Duhovnih vježbi. To nije iznenađenje. Jorge Bergoglio je isusovac koji je dobar dio svoga života vodio duhovne vježbe. U poznatom intervjuu časopisu La Civilta’ Cattolica u kolovozu 2013. godine, u prvoj godini pontifikata, novinar pita Papu: „Koji element ignacijevske duhovnosti vam pomaže da živite svoju službu?“ Papa odgovara kratko i jasno: “Razlučivanje.“

Za svetog Ignacija – kaže doslovno – duhovi su „različiti poticaji koji se izazivaju u duši: dobri da ih prigrlimo, zli da ih odbacimo“ (DV 313). Isto shvaćanje ima papa Franjo. Jednom je u Svetoj Marti rekao: Kad govorimo o razlučivanju duhova, „nije riječ o ‘sablastima’, nego o ispitivanju što se događa u vlastitom srcu, koji su korijeni onoga što osjećam; razabirem odakle to dolazi.“[1] To je nauk svetog Ignacija: mnogi pokreti duše su takvi da iza njih stoji Duh Sveti, a iza drugih Zli Duh. Postoji i treća skupina, pokreti koji su od nas samih.

Ljudi često govore o Sotoni kao nekoj paranormalnoj pojavi. Traži se kao spektakl, iz radoznalosti, ili kao krivac za probleme koje imamo – čim negdje zaškripi, zovi egzorcista. Papa Franjo vrlo često, češće od svojih prethodnika, i vrlo otvoreno govori o opasnostima sotonskog utjecaja. Teolozi će čak reći da je staromodan. U govorima pape Franje očituje se da je Sotona ne samo realan, nego stalno u akciji. No Papa ističe da je najčešće i najopasnije djelovanje Sotone napastovanje. Njegova realnost se očituju u zavođenju ljudi na grijeh. Napastovanje je daleko opasnije od opsjednuća. Opsjednuće je problem za zemaljski život, ali slobodno i svjesno učinjeni grijeh je zapreka za vječni život.

Nadalje, ni sveti Ignacije, ni papa Franjo ne govore mnogo o djelovanju Sotone u svijetu, o postojanju tajnih i javnih sila i udruženja protivnih Bogu. To će vas možda začuditi: stereotip je da su isusovci vojnici koji se bore s neprijateljima vjere u svijetu pa im trebaju mudra sredstva kako prepoznati njihove zamke. Koliko god to ljudima zvučalo intrigantno, to je zapravo banalno shvaćanje. Prvo bojište na kojem se odvijaju bitke za čovjeka, a onda i za svijet, jest ljudska svijest, odnosno ljudska duša. Prvo duša, onda društvo. Prvo svijest, onda svijet. Gledamo ovih dana koliko Crkva trpi jer su neki svećenici koji su naizgled bili sjajni borci za Kraljevstvo Božje u svijetu, zapravo pali na ispitu osobne vjernosti Kristu. Mnogi koji svagdje vide vanjske neprijatelje, najvećeg neprijatelja nose u sebi.

Umijeće i milost razlučivanja

Tu dolazimo do glavne teze. Pojam razlučivanja kojeg na umu ima papa Franjo potječe iz duhovnosti, tj. duhovnosti sv. Ignacija Loyolskoga. Čak i kad govori o moralnom razlučivanju i pastoralnom razlučivanju, moramo uzeti u obzir tu duhovnu komponentu da bismo papu Franju ispravno razumjeli. Pogrešno je tumačiti ga samo iz perspektive moralne teologije i kanonskog prava. Poslušajmo zato neke smjernice za razlučivanje koje daje papa Franjo i usporedimo ih s dosad rečenim.

U Evangelii gaudium kaže: „Moramo jasno razlikovati što bi moglo biti plod Kraljevstva Božjega, od onoga što je u suprotnosti s Božjim planom. To uključuje ne samo prepoznavanje i razlučivanje duhova, nego također – i to je odlučujuće – odabir pokreta duha dobra i odbacivanje onih duha zla“ (EG 51). Ovdje je jasno da se razlučivanje tiče pokreta u duši i da mu je svrha odluka za Boga.

U Amoris laetitia uglavnom se govori o pastoralnom razlučivanju. Ono se razlikuje od moralno-teološkog razlučivanja. Instrument teološkog razlučivanja su Sveto pismo i živa Predaja Crkve. Instrument pastoralnog razlučivanja je i teologija, i Sveto pismo, i Predaja, i osoba, i okolnosti, i živi Duh Sveti. Piše Papa: „Da bi se (pastoralno) razlučivanje dogodilo, nužno moraju biti prisutni sljedeći uvjeti: poniznost, uviđavnost i ljubav prema Crkvi i njezinu učenju, u iskrenom traženju Božje volje i sa željom da joj se odgovori na što savršeniji način“ (AL 300). Zato je „pastoralno razlučivanje ispunjeno milosrdnom ljubavi, koja je uvijek spremna razumjeti, oprostiti, pratiti, nadati se i nadasve integrirati“ grešnika natrag u Crkvu (AL 302). Nekad spasenju duše pogoduje direktan ukor, šok terapija. Češće je pak učinkovito milosrđe. Nitko nije kršćanin iz straha – možda će ga strah trznuti i držati neko vrijeme, ali će onda opet otići ukrivo. Čovjek je stvoren za ljubav, po naravi teži ljubavi, i dugoročno će ga u vjeri držati samo Božja ljubav. Milosrđe Božje i zahtjevna nježnost Crkve jesu najvažniji instrumenti nove evangelizacije.

Nauk o razlučivanju je najviše razrađen u pobudnici Gaudete et exultate. Ondje Papa tumači važnost razlučivanja, kako se stječe, gdje se primjenjuje. Prvo kaže: „Kako možemo znati dolazi li nešto od Duha Svetoga ili potječe iz duha svijeta ili duha đavla? Jedini način je razlučivanje, što zahtijeva nešto više od inteligencije ili zdravog razuma. To je dar koji moramo izmoliti“ (GE 166). Zatim dodaje da razlučivanje uključuje filozofiju, teologiju, psihologiju, sociologiju, etiku, ali ih nadilazi (GE 170). Ono je nadnaravni dar milosti Božje.

Ako je dar milosti, što mi možemo učiniti sa svoje strane da ga primimo? U jednom govoru talijanskim bogoslovima kaže Papa: „Da budemo stručnjaci u umijeću razlučivanja, nužna je prije svega dobra navika slušanja Božje riječi, ali i napredak u poznavanju samoga sebe, o svome unutarnjem svijetu, o vlastitim osjećajima i strahovima. Da bismo postali ljudi razlučivanja, potrebno je biti hrabar, reći sebi istinu“.[2] Jednoj skupini biskupa kaže sljedeće: „Pozivam vas da njegujete stav slušanja, da rastete u slobodi odricanja od vlastite točke gledišta … da preuzmete Božju točku gledišta“.[3] U jednom ranijem članku tada još pater Bergoglio piše da je uvjet razlučivanja „osjećanje Božjih stvari iz nutrine samog Božjeg srca“.[4] Dakle, surađivati s milošću znači najprije biti iskren prema sebi, priznati ograničenost vlastitog stava, a zatim kontemplirati Evanđelje da bismo tako usvojili u svoju dušu Kristove osjećaje i vrednote, Kristov način mišljenja. Zato papa Franjo svako jutro ustaje u pola pet, razmatra Božju riječ dva sata, a moli tri krunice dnevno. Probaj se s njim natjecati!

Primjena razlučivanja

Konačno, gdje se razlučivanje primjenjuje? Razlučivanje, kaže Papa u Gaudete et exultate, nije samo za izvanredne potrebe, nego je sredstvo za svakodnevni život kršćanina jer se veličina duha očituje u svakodnevnim postupcima ljubavi. Sveti Ignacije Loyolski nudi u sklopu svojih Duhovnih vježbi razne načine molitve, za svakoga i svaku prigodu. Ipak, najvažniji način molitve jest razlučivanje duhova, koje ima svoju formu u ispitivanju savjeti, odnosno ispitivanju svjesnosti, što je bolji naziv. Vrijeme nas ovdje ograničava da ga predstavimo.

Tipičan primjer važnog životnog razlučivanja jest izbor zvanja. Nije moralni izbor jer se ne tiče dobra i zla. To je izbor između dva dobra, npr. stupiti u brak ili ne, posvetiti se duhovnom zvanju ili obitelji. To nije općenitost, nego konkretna stvar, jer sam u igri ja sam, jedinstven i neponovljiv. To je odgovoran izbor – u igri je moja budućnost, trebam uključiti mozak. Ne može ga načiniti netko drugi umjesto mene. No to je izbor u Duhu Svetom jer je pitanje o Božjem planu za mene: mozak nije dovoljan, treba u molitvi pitati Gospodina. Gospodinov odgovor pak dolazi kroz bliskost s Božjom riječju: valja pogledati Evanđelje kako Isus i učenici odabiru zvanje. Zatim pogledati u vlastito srce: trebam zajedno s Duhom Svetim analizirati kako srce reagira na različite opcije zvanja, jer je to izbor za mene.

Sveti Ignacije nije napisao neki veliki spis o teoriji razlučivanja. Prvi izvor su njegova pisana pravila za razlučivanje duhova – prilično kratka i praktična. Izdvojio bih samo dva pravila. Mjesto događanja je ljudska duša, tj. osjećaji, misli, poticaji koje doživljavamo.

Prvo pravilo (DV 314). Osobama koje gomilaju smrtni grijeh na smrtni grijeh običava neprijatelj redovito iznositi prividne naslade, zavodeći ih na maštanje o sjetilnim ugodnostima i o nasladama da ih tako što više održi u njihovim manama i grijesima i da ih njima još više optereti. Dobar pak duh služi se kod takvih protivnim načinom: on ih bode i grize unutarnjim glasom savjesti.

Drugo pravilo (DV 315). Kod ljudi koji odlučno napreduju u čišćenju duše od grijeha te… idu od dobra na bolje … zlu duhu je vlastito da grize, da žalosti i da stavlja zapreke duši, uznemirujući je lažnim razlozima da ne ide dalje. Dobrom pak duhu vlastito je da bodri i jača, da tješi i da do suza gane, da nadahnjuje i miri, olakšavajući sve i uklanjajući sve zapreke kako bi napredovali u dobru.

Prepoznajete li dijelove koje smo već spominjali ranije? Za one koji napreduju od dobra na bolje, mir je prirodno stanje duše; ako dolaze nemiri, to je znak uznemiravanja Zloga. Recimo, ako vidiš da nešto škodi jedinstvu Crkve, da provocira gorčinu i strah unutar članova Crkve, to sigurno nije dobro. Rasprava je korisna, ali zla krv srdžbe nikad nije. Gorčina koja se izlijeva u internetskim raspravama, vrijeđanje i osuđivanje, iz aviona se vidi da su djela Sotone, čak i kad su navodno u ime vjere. Strah je dobar kad nas upozorava na opasnost za život, ali za kršćanina koji je svoj život predao Bogu jasno je da je širenje straha uvijek od Sotone. Naime, strah paralizira djelovanje – on ne samo da brani od zla, nego sprječava i dobro. Sada u predizborno vrijeme, gdje god osjetite zastrašivanje u nečijem nastupu, znajte da tu viri Sotonin rep. Kršćanin vidi opasnost, ali Duh Sveti ga bodri i čini kreativnim da nađe vrata nade.

Međutim, stvar postaje kompliciranija što čovjek više napreduje u duhovnom životu. Napasti i prevare Zloga postaju sve lukavije. Zli se anđeo prikriva kao anđeo svjetla, ponekad jako suptilno. Čak i ukazanja, izvanredni doživljaji, čudesa, mogu biti djelovanje Sotone, samo da osobu zavede na što veću oholost. Oholost je najpogubniji grijeh – to je grijeh velikana, grijeh zaslužnih građana i zaslužnih vjernika, grijeh prividnih svetaca. Što je najgore, baš njima ga je najteže prepoznati. Ništa čovjeku nije draže nego da bude smatran boljim od drugih, svetijim od drugih, a ništa mu nije mrže kad ga upozoriš da je u krivu. Ja imam pravo, ja zaslužujem to i to, ja znam bolje i od pape – te riječi Isus Krist nikad ne bi izgovorio.

Zaključak

Dragi prijatelji, danas nam se obično stavovi diktiraju bukom, slikama, intenzivnim emocijama. Papa Franjo je među rijetkima koji potiče na razlučivanje. Razlučivanje je ozbiljna stvar. To je vještina i dar. Razvija se primjenom i strpljivošću. Zahtijeva dubok duhovni život jer traži da usvojimo osjećaje Kristova srca. Najzanimljivije od svega jest da papa Franjo ima veliko povjerenje u nas, obične vjernike, kad nas potiče da to razlučivanje duhova učimo.

[1] Papa Francesco, „Il criterio,“ Domus Sanctae Marthae, 7.1.2016.

[2] Pope Francis, To the Community of the Pontifical Campano Seminary of Posillipo, May 6, 2017.

[3] Pope Francis, Address to the Bishops Ordained over the Past Year, 14 September 2014.

[4] Jorge Mario Bergoglio, ‘Writings on Jesuit Spirituality II’, Studies in the Spirituality of Jesuits, 45.4 (2014): 17