Crkva danas slavi blagdan svetog Vlaha koga je ovaj grad izabrao kao svoga zaštitnika prije gotovo 11 stoljeća. Kroz sve to dugo vrijeme grad je ima podosta svojih stradanja, ali je još uvijek tu zajedno sa svojim zaštitnikom. On je ovaj grad štitio bolje od njegovih prekrasnih zidina i utvrda. Sveti je Vlaho za Dubrovnik i više od zaštitnika: on je na neki način identitet ovoga grada.

Njegov lik, kao lik nekog svemoćnog stražara, bdije nad ulaznim vratima grada i jamči sigurnost njegovim sadašnjim i budućim naraštajima. On je simbol postojanja i slobode, ali i jamac neuništivosti ovoga grada.

O svetom Vlahu, kao i o drugim mučenicima toga vremena, ne znamo puno. Mučenika je u tom vremenu bilo mnogo, a ljudi koji bi mogli napisati njihovu biografiju, gotovo da nije bilo. Zato o najvećem broju mučenika nemamo nekih pouzdanih spisa, ali je do nas došla predaja njihova velikog štovanja i iskustvo njihova moćnog zagovora. No, ono što je sigurno znamo jest to da je sveti Vlaho bio biskup i mučenik, te da je svojim životom, i napose svojim mučeništvom za Isusa, ostavio snažan dojam na kršćane svoga vremena, te se njegovo štovanje brzo širilo cijelom Crkvom.  Mučenici su bili velika snaga Crkve u njezinim počecima, kada je proživljavala najteže kušnje i stradanja, i kada je mogla preživjeti samo snagom mučeništva. Dok Crkva bude imala mučenika vrata je paklena neće nadvladati.

Razdoblje mučenika nisu samo prva stoljeća kršćanstva, nego to razdoblje zapravo nikada nije niti prestalo. Istina, Crkva je u IV. stoljeću službeno dobila slobodu, ali ne i oslobođenje od mučeništva. I sveti Vlaho je postao mučenik poslije više godina od Milanskog edikta koji je kršćanima bio proglas slobode.

Crkva ne poznaje neko razdoblje kada nije morala davati mučenike. Nije to bilo u svim krajevima svijeta, ali je uvijek negdje bilo. Tako je nažalost i danas. Organizacija „Open Doors“ predstavila je 15 siječnja ove godine izvještaj „World Watch List 2020“ gdje je istaknuto kako je progon kršćana u čak 73 zemlje svijeta na visokoj razini. Ubijenih zbog vjere doseže više stotina.

Mučeništvo je bilo cijena rasta Crkve u prošlosti, a to je i u sadašnjosti i u budućnosti. Već krajem drugog ili početkom trećeg stoljeća će veliki kršćanski pisac Tertulijan izreći onu poznatu tvrdnju da je krv mučenika sjeme novih kršćana. 

Progonstvo kršćana nije nastalo zato što su kršćani dizali ustanke protiv vlasti ili zbog nekog njihova kriminalnog djelovanja, nego isključivo zbog vjere u Isusa. Spomenuti pisac Tertulijan, krajem drugog stoljeća, se obraća rimskoj vlasti s pitanjem: Zašto progone i ubijaju kršćane iako im ne mogu dokazati nikakvu krivnju? A potom dodaje:

„Svakim danom sudite tolike zatvorenike i toliko ih je osuđeno na smrt zbog ubojstava ili kriminala. Recite mi kada ste to osudili nekog kršćanina kao ubojicu ili kao džeparoša ili kao razbojnika ili kao kradljivca u toplicama. Nitko od takvih nije bio kršćanin. A ako je slučajno bio netko takav mi ga samim tim ne priznajemo kršćaninom“.

Kršćanski moral je bio iznimno strog. Kamo sreće da i danas možemo ustvrditi nešto takvoga, tj. da nema kršćana među kradljivcima, među razbojnicima, među korumpiranima, i sl. U prvoj Crkvi nemoralnog kršćanina zajednica vjernika nije više priznavala kršćaninom.

U apostolskom pismu „Ulaskom u novo tisućljeće“ koje je papa Ivan Pavao II. uputio cijeloj Crkvi, papa piše: „Crkva je u svojim mučenicima uvijek otkrivala sjeme života. „Krv mučenika sjeme je novih kršćana“, taj slavni zakon koji je izrekao Tertulijan pokazuje se uvijek istinitim na ispitu povijesti.

Neće li biti tako također i za stoljeće i tisućljeće koje započinjemo?, pita se Papa i nastavlja: Možda smo bili previše naviknuti misliti na mučenike u pomalo dalekim pojmovima, gotovo kao da se radi o kategoriji prošlosti, povezanoj osobito s prvim stoljećima kršćanskog doba.

Jubilejski spomen otvorio je iznenađujuće prizorište pokazujući naše vrijeme izrazito bogato svjedocima koji su na ovaj ili onaj način znali živjeti evanđelje u prilikama neprijateljstva i progonstva, često do pružanja najuzvišenijega dokaza krvlju. U njima je Božja riječ, posijana na dobru tlu, donijela stostruki rod. Svojim su nam primjerom pokazali i gotovo poravnali put budućnosti. Nama ne ostaje drugo doli, s milošću Božjom, krenuti njihovim stopama“ (br. 41).

Sveti Ivan Pavao II. veli da kršćanima ne ostaje drugo nego „krenuti stopama mučenika“. Što to znači? Poruka je vrlo jasna: nema pravog kršćanstva bez mučeništva. Ne misli se samo na mučeništvo krvlju, nego na mučeništvo ljubavlju i služenjem. To je Isusov uvjet za svakog učenika, kako smo mogli čuti u današnjem evanđelju. Evanđelist veli da se Isus obraća, ne samo učenicima, nego svima koji su ga slušali, i upućuje jasan zahtjev: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“.

Je li Isus s ovim prezahtjevan kada traži žrtvovanje života? Je li ovo zbilja moguće svima ili je ostvarivo samo nekim izvanrednim osobama? Ako se Isus obraća svima to znači da je moguće svakome tko želi biti autentičan i tko je spreman platiti određenu cijenu tog postignuća. Što Isus s ovim traži?

Prvi Isusov zahtjev jest: Odreći se samih sebe. Ovo nema značenje zanemariti i zapustiti sebe, ne voditi brigu o sebi ili, ne daj Bože, mrziti samog sebe. Odreći se sebe znači odreći se egoizma, odreći se želje biti ‘centar svijeta’. Ili u pozitivnom smislu to znači: biti velikodušan, biti čovjek za druge sa iskrenom željom da i drugi pored tebe budu sretni. Jednom riječju to znači: živjeti ljubav.  Vidimo kako je ovaj Isusov zahtjev nešto posve normalno jer se bez ovoga ne može ostvariti ni jedna osoba, ni jedna obitelj, ni jedno društvo. Čovjek ne može doživjeti istinsko ispunjenje i sreću ako se ne zna darivati, ako se ne zna raspoklanjati za druge.

Veliki psihoanalitičar Erich Fromm će ustvrditi da je glavni izvor nervoze i nezadovoljstva kod čovjeka u pomanjkanju ljubavi prema drugima. Za mnoge koji zbog toga završe u depresiji nije rješenje, kako veli on, samo ih smjestiti u bolnicu, nego treba osobi pomoći da se otvori ljubavi i darivanju. Čovjek kada se daje, on se ispunja. Veliki ruski pisac Dostojevski u djelu „Braća Karamazovi“ predstavlja jednu ženu koja se tuži starom monahu Zosimu da ju neprestano progoni opsesija smrti. Starac joj kratko odgovara: „Ljubi i tvoje će opsesije nestati“. To znači: „Čini nešto dobroga za druge i u tebi će rasti život, a ne opsesija smrti“.

Lako ćemo i u Bibliji uočiti kako i Bog, kada želi nekome nešto veliko dati, uvijek prije toga od njega nešto zatraži. Pa makar čašu vode kao od Samarijanke. Nije to stoga što je naš Bog egoist, nego zato što osoba može primiti samo ako se otvori. Stisnuta ruka, ali i stisnuto srce, ne može ništa primiti. Čovjek se otvara kada se daje, kada se poklanja. Tada je sposoban i primiti. Vidimo kako je ovaj Isusov zahtjev human, čovječan. Istina, ovo nije lako postignuće, zahtjeva žrtve, ali daje čovjeku neizmjerno više.

Sljedeći Isusov zahtjev jest: „Uzimati danomice svoj križ“. Svi mi znamo da su u ljudskom životu poteškoće i patnje neizbježne. Ali patnje ne smijemo gledati samo kao ljudske nesreće. Puno puta nam patnje mogu postati objave, otkrića, važne poruke s obzirom na život koji treba u nečemu mijenjati. Tako su nam patnje često poziv da postanemo više ljudi, da postanemo bolji, plemenitiji. Bog se često služi baš patnjom da nas pouči, korigira, jer smo u patnji najosjetljiviji i najpozorniji. Koliko god može zvučati čudno, ali je istinito: najviše obraćenja ljudi se događalo u patnji; najjače susrete s Bogom i otkriće Boga ljudi su doživljavali baš u patnjama.

Istina, mnogo osoba koje u patnjama samo kukaju, a nije mali broj onih koji, nažalost, psuju, proklinju i bijesne. Patnja s ovim ne postaje ništa lakša nego teža. Tako nošena patnja neće nikoga oplemeniti, i neće dati mogućnost da se u njoj otkriju mnoge važne životne poruke. Isus nam ne govori da trebamo tražiti životne križeve ili patnje, nego da nosimo „svoj križ“, tj. ono što nam život donese. Svatko u svom životu i svom radu ima svoje patnje. Svatko svoje. Ono što izgrađuje jest: znati nositi svoje križeve, bili oni ovakvi ili onakvi, i ne dopustiti da nas patnje izopače, deformiraju, ispune mržnjom i bijesom. Osoba tada postane teška za sve, napose za one s kojima živi.

Patnja uvijek nudi dvije mogućnosti: mogućnost da osobu oplemeni, da joj srce učini nježnijim i osjećajnijim, ali jednako tako patnja može osobu duhovno deformirati, isprazniti i osiromašiti. Znati nositi svoje životne kušnje, a ne izgubiti finoću i vedrinu: to je ono što oplemenjuje i posvećuje. To spada u mučeništvo ljubavi. Svi znamo kako su fine one osobe koje su puno propatile, ali nisu izgubile strpljivost ni dobrotu srca.

Sigurno je jedno: čovjek koji izgubi sposobnost da trpi, izgubio je sposobnost da se promijeni, izgubio je mogućnost da postane bolji. Stoga uzeti svoj križ ne znači drugo nego živjeti ljubav, dobrotu, služenje. To je bio i križ Isusova života. Nije ga nosio s mržnjom i proklinjanjem, nego s ljubavlju prikazivao Bogu za ljude. Ljubav je sposobna svaki križ pretvoriti u blagoslov.

Treći Isusov zahtjev jest: ići za njim, slijediti ga. To je poziv svakom učeniku da ima uvijek Isusa i njegov primjer pred očima. Isus svoga učenika poziva da ljubi druge, ne više da ljubi druge kao samoga sebe – jer i sebe čovjek može ljubiti pogrešno – nego da ljubi kao što je Isus ljubio. Kriterij naše ljubavi, našeg služenja i naše zauzetosti za druge jest Isus. Ako to nije on, onda to neće biti pravi put.

Isus nam jamči da samo takav život nosi u sebi radost i mir, da samo takav život ima jamstvo vječnosti. Tko ovako gubi svoj život, on će ga imati, jer život se na ovaj način ne gubi. Blažen život koji se istrošio u služenju drugima! Gubi život onaj koji ga želi sačuvati, u smislu, da misli samo na sebe i svoje interese. Gubi život onaj koji izbjegava sve što je naporno i zahtjevno, koji izbjegava svaku žrtvu i svako odricanje za druge ili za opće dobro.

Sveti Vlaho je dao svoj život, i taj darovani život je postao sjeme dobra za cijelu Crkvu. On je dao svoj život u Maloj Aziji, a sjeme te svetosti je niklo i nosi plodove stoljećima u ovom prekrasnom gradu. To sjeme je dar vjere koju je ovaj grad živio od svog nastanka do danas. Ostaje uvijek pitanje: što će biti sutra? To pitanje je postavio i Isus na dramatičan način: „Sin Čovječji kada dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Odgovor mora dati svatko od nas u svome srcu. Zato molimo svetog Vlaha da svojim moćnim zagovorom štiti puk ovog grada od svakoga zla, da u narodu čuva dar vjere, vjere koja je ovome gradu bila svjetiljka kroz stoljeća, da se ta svjetiljka nikada ne ugasi. Amen.