Drage sestre i braćo!

Mi svece slavimo iz dvostrukoga razloga. Prvi je što držimo da su već u zajedništvu s Bogom pa nam u njegovoj blizini mogu biti zagovornici. Drugi je jer smo sigurni kako su oni tu blizinu postigli osim po Božjem milosrđu i svojim načinom života, pa nam mogu biti uzor življenja da bismo i mi jednom uživali zajedno s njima radost vječne domovine.

Crkva, koju je sveti papa Ivan XXIII. nazvao Majkom i Učiteljicom, danas slavi Josipa Jakovljeva iz doma Davidova, koga bez straha možemo nazvati ocem i učiteljem. Po riječima dobroga pape Crkvi je „njezin presveti Osnivač povjerio dvostruku zadaću: da mu rađa djecu i da rođene uči“. Gotovo identično poslanje dobio je i sveti Josip. Predslovlje današnje svetkovine naglašava da je „on onaj pravednik koga je dao za zaručnika Bogorodici Djevici, i onaj vjerni i mudri sluga koga je postavio da umjesto oca čuva njegova Jedinorođenca“.

Ako svetošću smatramo zajedništvo i blizinu s Bogom, onda zasigurno nema osobe kojoj bi taj naziv bolje pristajao od galilejskog drvodjelje. Ni jedan svetac nije na zemlji bio tako blizak Božjem otajstvu kao on. Godinama je živio u zajedništvu sa Sinom Božjim i Majkom Božjom. Bila je to obiteljska svakodnevica obilježena usponima i padovima, radostima i žalostima, otvorenošću za druge ali i malim tajnama skrivenim iza zatvorenih vrata doma- onako kako živi svaka prosječna obitelj. Oni nisu samo privid obitelji, nego prava Bogom združena obitelj. Sama Marija prekoravajući Isusa potvrđuje svoje zajedništvo s Josipom riječima „Zašto si nam to učinio?“. Marija i Josip nisu dvije različite osobe, nego jednina plurala – „mi“. Po evanđeoskim riječima: „Nisu više dvoje, nego jedno“. Drugi ih tako doživljavaju, sami se tako osjećaju, a takvi su i pred Bogom. Bog ih je čak obdario i potomstvom. Istina, Isus je došao u Svetu Obitelj na donekle drukčiji način, no nije li uvijek Bog onaj koji daruje potomstvo?! Potrebna nam je ta svijest i danas! Dijete nije pravo, nije roba, nije predmet ili smetnja, nego Božji dar!

Bog je Mariji i Josipu darovao Isusa! Marija ga je rodila, a Josip mu je nadjenuo ime. Tako je prema Božjem zakonu postao i njezin i njegov pred Bogom i ljudima. Marija ga ne svojata, nego Isusa podsjeća kako su ga tražili otac i ona. I drugi su ga smatrali „sinom drvodjeljinim“. Sam Isus je Josipa doživljavao kao svoga oca. Svi znamo iz osobnog iskustva, a psihologija nam potvrđuje, koliko je važna uloga oca u razvoju osobnosti. Ni Isus, „nama u svemu jednak“, nije bio izuzetak. Njemu je također trebala očinska figura. Pronašao ju je u svetom Josipu. On je obavljao sve roditeljske obveze. Isusu je dao ime, upisao ga u ljudsku obitelj i u genealogiju doma Davidova, othranio ga, štitio te poučavao čitati, moliti i raditi. Evanđelje kaže da je postao „drvodjelja, sin drvodjeljin“. Pod Josipovim vodstvom Isus je „napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ – kako to svjedoči evanđelje.

Slike koje je Isus koristio da bi opisao Kraljevstvo nebesko otkrio je najprije u roditeljskom domu, a doživljaj Oca nebeskoga temeljio je na iskustvu očinstva svetoga Josipa. Isusove riječi da treba „prebivati u kući Oca svojega“ ne negiraju Josipovu ulogu, nego samo potvrđuju da ju je izvrsno obavio. Naime, Isus tako svjedoči da ga je Josip znao dovesti do otkrivanja Boga kao dobrog Oca. Zasigurno je u tome najveća zasluga svetoga Josipa. Bio je ogledalo Božjeg Očinstva i omogućio je Isusu pronaći u Bogu svoga nebeskog Oca. Gledajući Josipovu dobrotu i ljubav otkrio je Božju dobrotu i ljubav! To je i najvažnija poruka svetoga Josipa svima nama. Mi bismo također trebali tako živjeti da ljudi po nama upoznaju i „slave Oca našega koji je na nebesima“.

Navještenja Isusova rođenja Mariji završava riječima: „neka mi bude po tvojoj riječi“, dok je kod Josipa naglašeno da on „učini kako mu naredi anđeo Gospodnji“. Evanđelja ne govore o Josipovim riječima, nego o njegovoj aktivnosti. On nije čovjek riječi, nego djela. U Svetom Pismu ne nalazimo zapisanu ni jednu njegovu riječ. No, znajući što je sve učinio za Mariju i Isusa, nužno nam na pamet dolaze Kristove riječi da „neće u Kraljevstvo nebesko oni koji govore Gospodine, Gospodine, nego oni koji vrše volju Oca na nebesima“. U tome je primjer svima nama koji se uvelike hvalimo svojim kršćanstvom, a tako ga rijetko dosljedno živimo.

Asocijacija koju pobuđuje promatranje Josipova života na Kristove riječi daje nam za pravo zaključiti kako su upravo njegova djela omogućila Riječi Božjoj da progovori. U brojnim Isusovim riječima jasno se vidi inspiracija Josipovim djelima.

Isus je izlažući svoj nauk naglasio da „nije čovjek radi subote, nego subota radi čovjeka“. Čovjek nije stvoren radi obdržavanja Zakona, nego je Bog darovao Zakon da bude u službi čovjeku. Zar i to Isus nije otkrio na primjeru svetoga Josipa?! On bi po Zakonu trudnu Mariju, koja ne nosi njegovo dijete, trebao izvrgnuti javnoj sramoti i osudi koja bi završila kamenovanjem. Međutim, Josip je i prije nego mu se anđeo objavio smišljao „kako je potajno otpustiti“ da je ne osramoti i izloži osudi. U tome može i treba biti uzor nama koji nastojimo ozakoniti i drugima propisati čak i ono što sami ne uspijevamo živjeti. Kršćanske vrijednosti koje smatramo teško ostvarivim, pa ih doživljavamo poput tereta koji ne možemo nositi, želimo svima zakonom nametnuti kako bismo imali suputnike u patnji ili padu. Lakše je zabraniti nego svojim životom biti primjer kršćanske slobode. Neće nam biti potrebni zakoni protiv raznih stvari ako mi dosljedno živimo svoje kršćanstvo!

Josip je zasigurno inspirirao Kristovu preporuku da u činjenju dobra „ne zna ljevica što čini desnica“. Mariji nije želio iskazati milosrđe u javnosti, nego u tajnosti. Ni kasnije se nije hvalio ili prigovarao kako je učinio dobro djelo prihvativši nju i dijete. I tu smo vrlo često drukčiji. Ako smo plemeniti učinit ćemo dobro i nekome pomoći, ali se trudimo da to bude vrednovano i znano. U najmanju ruku ne možemo prešutjeti svojim najbližima, nego se pohvalimo kako smo nekome pomogli. Neki čak žive od pohvala za dobra koja čine, pa dobro postane samo sredstvo na putu do zahvalnosti i samodopadnosti.

Josipov utjecaj nemoguće je ne primijetiti i u Isusovom suosjećanju prema patnicima, ne mirenju s nepravdom, odvažnosti u suočavanju sa životnim teškoćama te povjerenjem u Božju svemoć i dobrotu. Sve ove, naizgled jednostavne oznake koje otkrivamo kod svetog Josipa, a oblikovale su Isusovu osobnost, potiču nas da ih i sami živimo. Upravo preko njih Riječ Božja govori te iz vječnosti prosijava u vrijeme kako bi nas vremenite dovela do vječnosti.

Dragi vjernici!

Večeras smo okupljeni u hrvatskom nacionalnom svetištu sv. Josipa! Njega je Hrvatski sabor u lipnja 1687. godine izabrao za nebeskog zaštitnika Hrvatskog Kraljevstva naglašavajući kako ovaj: “Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran”. Hrvatski su biskupi pak 1972. godine iznova naglasili „da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta“.

Naš narod i danas proživljava peripetije oko svoga suvereniteta na raznim područjima: Masovno iseljavanje iz domovine uz nizak natalitet dovodi u pitanje budućnost Hrvatske. Tu su i nedovoljna razina socijalne i pravne sigurnosti; korupcija; penjanje na društvenoj ljestvici po podobnosti, a ne sposobnosti; neraščišćeni računi s prošlošću… Hrvatima su ugrožena prava na jezik, kulturu i legitimne političke predstavnike u susjednim zemljama u kojima stoljećima žive, od kojih su neke i službeno i hrvatske zemlje jer su Hrvati konstitutivni narod, dok se u našoj javnosti o tome šuti ili tako govori kao da se radi o nečemu stranom pokušavajući namjerno podijeliti naše nacionalno biće…

Brojni su problemi s kojima se suočava konkretan hrvatski narod, a ne neko apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo – mada nekima domovina jest apstraktna dok je umješno koriste za svoje konkretne osobne interese…

Stoga nam je i danas potreban sveti Josip kao otac i učitelj!

Molimo njegov zagovor da nam pomogne već ovdje po njegovu uzoru živjeti i tako graditi vrijednosti Kraljevstva nebeskoga, omogućiti Riječi Božjoj da preko nas progovori o ljubavi, dobroti, praštanju, poštenju… kako bi stigli u vječnu domovinu na nebesima!