Tajna vjere

Draga braćo i sestre!
1. Nakon riječi što ih u Misi nad kruhom izgovara svećenik: “Uzmite i jedite od ovoga svi: Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati”; te riječi nad kaležom: “Uzmite i pijte iz njega svi: Ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha”; i nakon što zaključuje te Isusove riječi Gospodinovom zapovijeđu: “Ovo činite meni na spomen”; čuje se usklik s oltara: “Tajna vjere”.
Taj usklik izbija iz vjerničkog srca, kao odgovor na one božanske Isusove riječi, koje nijedna pjesnička mašta nije kadra domisliti, ni ikakav mistički zanos doseći: “Uzmite, ovo je moje tijelo, … ovo je kalež moje krvi … krvi saveza”.

2. Te Isusove riječi nisu samo izvanredne i žive, one su i djelotvorne. “Operatorius est sermo Christi” zapisao je sveti Ambrozije (De sacramentis IV,15). Stoga, Gospodinove riječi nisu poput naših koje, i onda kada nisu isprazne, izražavaju samo ideje ili osjećaje. Isusove riječi su “stvaralačke” i prouzročuju stvarno postojanje onoga što označuju.
Vjernik to zna: zna da su Kristove riječi ujedno “stvarnost”. Međutim, to zna samo on, vjernik. Nevjernici to ne mogu znati. Zbog toga usklik: “tajna vjere”, na neki način, dijeli vjernike od onih koji nisu prosvijetljeni svjetlom odozgor.
Jedino Duh Sveti može slijepim Adamovim sinovima i kćerima dati sposobnost vidjeti, razumjeti, cijeniti čudesna Božja djela. “Naravan” čovjek, naprotiv, koji još nije obučen u svjetlo i silu odozgor, ne može to razumjeti. “Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost” (1Kor 2, 14), piše sveti Pavao.

3. Usklik: “tajna vjere” ne isključuje nas iz ovozemaljskog okruženja nego nas još više otvara za zajedništvo sa čitavim svemirom kakvog želi, hoće i ljubi njegov Stvoritelj. Združuje nas u hvalospjev koji se diže sa svih strana svijeta i traje tijekom svih stoljeća povijesti našega spasenja.
U tom uskliku spominjemo se i uprisutnjujemo prvotno divljenje apostola, koji su na posljednjoj večeri primili tajanstvene i proročke riječi našega Otkupitelja. U tom je uskliku ushićeno razmatranje Blažene Djevice Marije, kada je sudjelovala na euharistijskoj službi “baštinjenoga sina”, evanđelista Ivana. U tom su uskliku duše mučenika svih vremena, koji su s hranom “predanoga Tijela” i “prolivene Krvi” smogli snagu žrtvovati za Krista svoj život. U tom je uskliku nježna sreća posvećenih djevica, koje se osjećaju posebno ljubljenima od svoga Zaručnika, koji im je uvijek blizu pod prilikama kruha i vina. U tom je uskliku pastoralna ljubav svetih biskupa i svećenika koji su tijekom stoljeća vodili “stečeni Božji narod” (usp. 1 Pt 2, 9). U njemu je ponizna i jednostavna zahvalnost muževa i žena koji su tijekom čitave kršćanske ere u oltarskom sakramentu pronalazili odvažnost da se suoče s često mučnim i tegobnim životom, ustrajući tiho i djelotvorno vjerni Evanđelju.

4. “Tajna vjere!” Što znači taj izraz?
“Tajna” označuje stvarnost koja, prije svega na razini postojanja, nadmašuje našu malenost stvorenja, u sebi ima nešto od beskrajnog Božjeg bogatstva, te nužno nadilazi svako ljudsko predviđanje i svaku ljudsku logiku.
Kad se bolje razmisli, upravo zbog toga što nas nadilazi, možemo se nadati da je ona za nas spasonosna, jer sve što je po našoj mjeri, treba u stvari kao i mi, spasenje od vlastitog siromaštva i od vlastite ograničenosti.
Međutim, da bismo to razumjeli potrebne su “oči vjere”. Takve “oči” koje omogućuju “vidjeti” onoga koji je u središtu svemira i povijesti: “svećenika budućih dobara” (usp. Heb 9, 11), posrednika novoga i vječnoga saveza između Boga i ljudi (usp. Heb 9, 15), koji jednom zauvijek uđe u nebesku Svetinju” (usp. Heb 9, 12). U toj Svetinji, raspeti i uskrsli Isus uvijek je u činu prikazanja Ocu svojih otvorenih rana i krvi prolivene na Golgoti za spas svih ljudi.
Tim “očima vjere” mi “vidimo” tu jedinstvenu i vječnu žrtvu koja se uprisutnjuje u svakoj euharistijskoj službi. Čak i najjednostavniji oltar poistovjećuje se tako s uzvišenim oltarom koji se u nebu nalazi pred licem božanskog veličanstva. Kao što uspijevamo naslutiti, svaka se misa otvara intimnom zajedništvu Presvetoga Trojstva i ucjepljuje u neprolaznu liturgiju koja se slavi u vječnom životu.

5. Dar i sreća vjere uvode nas u divljenje ljepoti neočekivanog Očeva plana ljudskoga spasenja; ljepoti koja, jednom otkrivena i shvaćena, daje vrijednost i značenje svim stvarima i događajima. Potaknuti i nadahnuti tim udivljenjem, naši su oci znali podići mnoge, veličanstvene crkve koje čine Zagreb i Hrvatsku poznatima i cijenjenima u svijetu.
Ponovimo stoga srcem punim zahvalnosti i radosti: “Tajna vjere!”. Nadamo se i molimo da taj usklik nikad ne utihne u dragom nam gradu Zagrebu, te nastavi osvjetljivati i obogaćivati nas i našu budućnost, sada i uvijek. Amen.