Liturgijska čitanja: Otk 21, 1-5a; Lk 1, 26-38

Poštovana braćo u episkopatu, dragi prezbiteri, đakoni i bogoslovi, cijenjeni redovnici i redovnice, poštovani Predsjedniče Hrvatskoga sabora, vaše ekselencije članovi Diplomatskog zbora, uvaženi predstavnici svijeta kulture i znanosti, draga braćo i sestre!

1. Na završetku pohoda „ad limina apostolorum“ Hrvatske biskupske konferencije nalazimo se u ovoj znamenitoj rimskoj bazilici s kojom smo veoma povezani kao vjernici i kao hrvatski narod. Došli smo zahvaliti Gospodinu, obnoviti svoju predanost i pouzdanje u njega. Zagovoru Blažene Djevice Marije ovdje posebno preporučujemo svoju biskupsku službu, našu Crkvu i hrvatsku domovinu.

U središtu ovog slavlja nalazi se otajstvo Crkve, promatrano u Presvetoj Bogorodici Mariji koja je slika i Majka Crkve. Riječ Božja nam može pomoći da uđemo u otajstvo naše vjere, stavljajući pred nas prije svega plan spasenja, u kojemu je, kako smo čuli iz Knjige Otkrivenja, sjedinjena vremenitost i vječnost, prošlost i budućnost, Stvaranje i Otkupljenje. Taj plan ujedinjuje nebo i zemlju, ljudsko i božansko, kako nam je navijestilo Evanđelje Utjelovljenja.

Novi grad koji nam Gospodin priprema jest čovječanstvo izgrađeno na Kristovoj pobjedi nad grijehom i smrću; čovječanstvo koje živi od dara ljubavi, od Novoga saveza i Božje blizine koja je na uzvišen način izražena u zaručništvu. Blizina Boga, koji je pratio izabrani narod na njegovu putu i sada u Novom savezu zauvijek boravi s nama, omogućena je Marijinim slobodnim pristankom, koji je početak novih nebesa i nove zemlje. Tako ova Bazilika, upućujući nas prvenstveno na Spasiteljevo rođenje, obuhvaća sveukupnost odnosâ između Boga i čovjeka, u novosti Križa i Kristova uskrsnuća.

2. Braćo i sestre, u današnjoj Božjoj riječi susrećemo obilježja Crkve koju slobodno možemo nazvati „marijanskom“: što podrazumijeva djelovanje Duha Svetoga, snagu ljubavi, radosnu nadu i novost života.

Isus je postao čovjekom djelovanjem Duha Svetoga. Arkanđeo Gabrijel, govoreći Mariji o prijestolju Davidovu, naznačuje Kristovu povezanost s moći. No, ta moć ima dva prikaza prijestolja: jedno su jaslice, a drugo je križ. „Titulus crucis“ natpis je nad Raspetim i pokazuje kakvu nam moć Bog predaje: moć opraštanja i ljubavi.

Anđeo pozdravlja Mariju poklikom: Raduj se! Nije to neka površna sreća, nego duboka radost, radost nade i pouzdanja – radost Crkve kada nastavlja razumijevati povijesne događaje i vrjednuje ih mjerom vjere u Božju providnost. Marijinu radost možemo pronaći u sebi i u trenutcima kada nas zapravo izvana zahvati tuga. U našoj nutrini može pobijediti radost Božjega plana, vidljiva u brojnim primjerima na putu Crkve tijekom povijesti.

3. Između brojnih poveznica koje su u povijesti spajale hrvatske vjernike i ovu Baziliku, spominjem tek dvije. Prva se odnosi na činjenicu da ova Bazilika čuva spomen prvih dana studija u Rimu mladoga Alojzija Stepinca i slavlja njegove Mlade mise.

Sam nadbiskup Stepinac, prema svjedočanstvu župnika Vranekovića, rekao je ovo: „U početku bilo mi je u Rimu malo čudno. Pa kud sam to došao? – Ponovno sumnje: je li to uistinu Božji poziv? – Bili su to teški dani. I onda, kako je to običaj, da alumni Germanicuma u I. godini iza predavanja – u pratnji starijih – pregledaju malo rimske crkve, dođem tako u Sv. Mariju Veliku. Tu se pomolim – i tu je bio kraj svakoj mojoj sumnji!… Prvu sam Misu služio baš kod Majke Božje Velike na Isusovim jaslicama. To mi je bilo najmilije mjesto: služiti prvu Misu na mjestu, gdje je Spasitelj došao na svijet…“ (Josip Vraneković, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5. XII. 1951 – 10. II. 1960.), Zagreb, 2011., str. 213).

Povezanost između jaslica i križa vidljiva je i u Stepinčevoj svećeničkoj službi. On je, naime, svoje svećeništvo počeo živjeti pod geslom, uzetim iz poslanice sv. Pavla: „A ja, ne daj Bože, da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu“ (Gal 6,14).

Imajući, dakle, danas ponovno pred očima mladog svećenika Alojzija, koji kleči na istome kamenu ispred istog oltara i nama je puno lakše ponoviti: U Tebe se, Gospodine, uzdam!

Mi, hrvatski biskupi, u svome biskupskom zajedništvu, ponijeli smo ovamo i blaženoga Alojzija Stepinca. Osjećajući njegovu prisutnost, s njime molimo Gospodina da po zagovoru Blažene Djevice Marije čuva Crkvu Božju i posebno naš narod.

Na ovom mjestu molimo za naše vjerničke zajednice, za svećenike, redovnike i redovnice, za obitelji, za djecu i mlade, za svećenička i redovnička zvanja, za roditelje, djedove i bake, za bolesne, za umiruće i preminule. Molimo za one koji žive u duhovnoj i materijalnoj bijedi, za ljude koji traže Boga, za sve koji su izloženi kušnji da moraju napustiti domovinu te kušnji gubljenja nade. Molimo za sve autoritete društva i hrvatske države, kako bi iz svjedočanstva blaženoga Alojzija Stepinca mogli ponovno otkriti važnost savjesti kao mjesta osluškivanja istine i dobra, mjesta odgovornosti pred Bogom, braćom i sestrama njima povjerenima u društvenom i civilnom životu.

4. Druga poveznica koju želim spomenuti, a koja na poseban način spaja ovu Baziliku s hrvatskim narodom, seže puno dalje u prošlost. Ovo mjesto čuva tragove svete braće Ćirila i Metoda, kojih se danas posebno spominjemo, otkrivajući spomen-ploču, kao svjedočanstvo njihova posjeta papi Hadrijanu II. Tom su prigodom, prije 1150 godina, na oltar ove Bazilike položili liturgijske knjige pisane glagoljicom.

U ovoj prigodi potrebno je jasno naglasiti da liturgijske knjige na glagoljici, na staroslavenskom jeziku, kojima su se služile neke hrvatske biskupije, svjedoče našu snažnu povezanost s Crkvom Rima, s Petrovim nasljednikom i s rimskim obredom. Važno je podcrtati da se u ovom slučaju ne radi o nekom posebnom obredu na hrvatskom području, nego suprotno onome što neki tvrde, o rimskoj liturgiji, odnosno rimskom obredu na staroslavenskom jeziku. Tijekom svoga prvog pohoda Hrvatskoj 1994. godine, sveti papa Ivan Pavao II., spominjući se u Zagrebu Svete Braće, slavenskih apostola, rekao je: „Njihovo je djelo ostavilo duboke tragove u liturgiji i jeziku nekih krajeva Hrvatske, u kojima se do pred nekoliko godina staroslavenskim jezikom slavila rimska liturgija“ (Zagreb, 11. rujna 1994).

Glagoljska baština je dragocjen pokazatelj činjenice da je u krilu Katoličke Crkve bila prisutna liturgija rimskoga obreda na narodnom jeziku. To je bilo od pomoći tijekom Drugoga vatikanskog koncila u odlukama razvijenima potom u liturgijskoj obnovi, koja je omogućila upotrebu narodnih jezika u rimskom obredu.

Danas je to stvarnost u Crkvi, ali možemo reći da je za postizanje tog važnog koraka bila također značajna stoljetna hrvatska praksa. To nas i u sadašnjosti potiče, ne samo da vjerno gajimo liturgijsko slavlje nego i da promičemo jedinstvo vjere, konkretnost življenja, kao i odnos između vjere i kulture.

5. Draga braćo i sestre, povijest Crkve, čuvana u ovoj Bazilici, poziva nas da pozornije slušamo Marijinu riječ: Evo me, službenica sam Gospodinova.

Odgovarajući tako Marija se pozvala na naslov pridavan Izabranom narodu: Sluga Gospodnji. Ona je bila vjernica koja se pouzdavala u vrjednote istinskih Božjih prijatelja iz prošlosti svog naroda. Taj poziv je upućen svima nama: služiti kao što su služili najizvrsniji sinovi i kćeri Crkve, a nama su posebno bliski oni iz našega naroda. Radost Crkve je u služenju bližnjemu.

To je istodobno i ostvarivanje nebeskoga kraljevstva, put kojim se dolazi do spasenja te do zdravlja duše i tijela, kao što pokazuje Marijina ikona, pod nazivom Salus Populi Romani, koju vjernici u ovoj Bazilici časte s posebnom ljubavlju. Upravo s ovog mjesta Sveti Otac često upućuje svoju molitvu nebeskoj Majci, prije nego što kreće na neki put ili na povratku.

Tijekom posjeta „ad limina apostolorum“, bili smo u kući pape Franje. Zahvaljujući za iskazanu nam ljubav, ohrabrenje i blizinu, možemo reći da smo živjeli plodne dane milosti i crkvenog zajedništva. Na srcu su nam posebno velika zauzetost i nakane Petrova nasljednika, pape Franje. S ovog mjesta ih preporučujemo našoj nebeskoj Majci.

Vraćajući se u svoje biskupije, predajmo Bogu naše predstojeće susrete kako bi bili ispunjeni Kristovom novošću, snagom Duha Svetoga, Očevom radošću i nadom Presvete Bogorodice Marije, znajući da nas blaženi Alojzije Stepinac ujedinjuje i moli za nas. Amen.