Život po vjeri - O dosljednosti kršćanskog života

Časna braćo svećenici,
poštovani redovnici i redovnice,
braćo i sestre Kristovi vjernici!
Dolazim k vama ovim pismom u ovo predkorizmeno vrijeme želeći vas potaknuti na što plodonosnije doživljavanje svete korizme, kako bismo svi zajedno, obnovljeni u duhu, doživjeli radost vazmenog slavlja.

1. Korizma je vrijeme priprave na Vazam. Crkva se od samih početaka duhovno priprema na tu svetkovinu. Zašto je toliko potrebna priprava baš za svetkovinu Vazma? Apostol Pavao ovako piše: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi s desna Ocu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim” (Kol 3,1-2). Krist je uskrsnuo i kao čovjek ušao u Božju slavu. U divnom planu s nama Bog nas hoće suobličiti njegovom Sinu. Po neizrecivom Božjem promislu naša je sudbina povezana s Isusovom. Određeni smo za istu slavu u kojoj se nalazi Isus, a koja nadilazi svako ljudsko poimanje.
Mi smo suuskrsli s Kristom na krštenju. Ustali smo na novi Božji život. Zato Crkva u Vazmenoj noći slavi krštenje svojih novih članova. Vazam je blagdan našega krštenja, preporođenja i novog života. Isus je u razgovoru s Nikodemom jasno istaknuo: „Tko se ne rodi nanovo, odozgo, od vode i Duha ne može ući u Kraljevstvo Božje” (Iv 3,3-5).

2. Dok živimo na zemlji, nalazimo se u vremenu i prostoru kušnje gdje taj život treba doći do svoje punine. Krepost se jača i raste u kušnjama. Svaka nadvladana kušnja označuje naš rast. Samo prokušana vjera postaje zrela i dovodi do punine. Ljudi koji su došli do zrelosti vjere i prijateljevanja s Bogom postigli su to nadvladavši mnoge kušnje. Ništa nije drukčije ni u ovozemaljskim stvarnostima i životu. Čovjek stječe ljudsku i životnu zrelost kada uspješno nadvlada mnoge prigode u kojima može pogriješiti. Bog hoće da mi dođemo „do mjere uzrasta punine Kristove – do savršenog čovjeka” (Ef 4,13). Zato nam je proći kroz prigode u životu koje predstavljaju za nas kušnju, a u kojima se, ako ih nadvladamo, učvršćuje naše povjerenje prema Bogu. Vjera – povjerenje prema Bogu – potvrđuje se i iskazuje u životnoj praksi. Apostol Jakov piše: „Vjera je bez djela mrtva. Ti meni pokaži svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru” (Jak 2, 18.26). Kao što se u životu čovjeka koji jedno govori a drugo čini, ne smatra ozbiljnim ni vrijednim poštovanja, nego ga se prezire i smatra dvoličnim, jednako je tako i u vjerničkom životu. Zato Isus i govori: „Neće ući u Kraljevstvo nebesko tko mi govori Gospodine, Gospodine, nego onaj tko vrši volju mojega Oca koji je na nebesima” (Mt 7,21). Bog je još preko proroka u Starom zavjetu prekoravao izraelski narod: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene” (Iz 29,13).
Na ovom ćemo svijetu uvijek biti podložni pogreškama i, nažalost, grijesima. No, jedno je pogriješiti pa priznati grijeh i pitati Boga oproštenje, a sasvim drugo je braniti počinjeno zlo i nazivati ga štoviše dobrim te se ne smatrati odgovornim za učinjeno djelo.
Ne može se prihvaćati iz poklada vjere tek ono što se hoće i što u izvjesnom trenutku odgovara, a drugo ne prihvaćati. Nema djelomične vjere. Ili prihvaćam u potpunosti Božji plan dobrote i spasenja prema meni, ili ga ne prihvaćam.

3. Prigodom Isusova rođenja anđeli su navijestili ljudima da je taj događaj velika radosna vijest. Isus na početku svoga djelovanja govori da je došao proglasiti sužnjima oslobođenje, potlačene izvesti na slobodu, otvoriti oči slijepima. Za kršćanske zajednice u apostolsko doba govori se kako je u njima vladala velika radost i kako su se svi držali zajedno. U Djelima apostolskim navodi se kako je u Samarijskom gradu zavladala velika radost nakon što je apostol Filip navijestio Evanđelje.
I danas duhovni susreti ili seminari svjedoče o radosti onih koji su doživjeli istinski susret s Bogom. Jednako tako mnogi to doživljavaju u istinskom pomirenju s Bogom nakon dugo godina. U životopisu o. Pia nalazimo ovaj doživljaj i priznanje čovjeka koji se ispovjedio nakon 45 godina, a prije toga se zadnji put ispovjedio kao dijete od sedam godina: „Ja, koji nogom nisam ušao u crkvu već četrdeset pet godina, ja, sumnjivac, ja, poricatelj Boga ne bih zamijenio ovo prijepodne za sve zlato cijeloga svijeta. Ne usuđujem se raščlanjivati novu i čudesnu snagu koja me je obuzela i zasljepljujuće svjetlo koje je rasvijetlilo moju dušu. Odlazeći iz crkve osjećao sam se sretnim kao još nikada u životu. Cijelo moje biće bilo je usmjereno prema dobru” (Iz životopisa o. Pia). I taj čovjek, koji je iskusio što znači živjeti bez Boga, završava svoje priznanje riječima: „Čovjek bez Boga osakaćeno je stvorenje”.

4. Za razliku od takvog raspoloženja, primjećuje se kod određenog broja vjernika da im je pripadnost Crkvi više teret nego radost, više neka tegobna dužnost, nego stanje radosnog i slobodnog Božjeg djeteta. Ono što nam Crkva preporuča čini nam se kao dodatno opterećenje, nešto što nas sputava i ograničava. Trebamo se zato upitati je li kod nas uistinu došlo do pravog upoznavanja Božje poruke, do osobnog prihvaćanja te poruke i do uspostave povjerenja prema Bogu. Sve se možda zadržalo na nekom površnom znanju, običajima i formalnostima samo da se prime sakramenti početka kršćanskog života, ali to nije sraslo sa životom. Do toga se zaključka dolazi saznanjem da ima roditelja kojima je izgleda jako stalo da im djeca prime sakramente, ali niti se oni niti djeca ne trude da dobiju minimalnu pouku i da vjerničkim životom jamče da će učiniti sve što je do njih kako bi sakramenti urodili učincima u životu. Kako drukčije razumjeti da ne sudjeluju na Euharistiji, ne primaju sakramente, da se u njihovoj obitelji nikad ne moli, a neki neće primiti svećenika ni za godišnji blagoslov obitelji. Dolazimo nekada do zaključka kako nam okolina danas ne dopušta odmaknuti se od onoga što nam ona nudi, na što nas želi privezati, kako bi vidjeli svoj život iz jedne druge, objektivnije perspektive. Za mnoge stvari koje su nam se činile važne i u koje smo ulagali mnogo truda, nakon izvjesnog vremena vidimo kako nisu bile vrijedne tolike naše pažnje. Naprotiv, zanemarili smo nešto što je bilo mnogo važnije.

5. Sve dok ne dođe do osobnoga i istinskoga prihvaćanja Božje poruke ne može doći ni do uspostave povjerenja prema Bogu koji nas voli i kojemu je stalo do svakoga od nas, pa nam govori: „Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj svojim dušama. Uistinu jaram je moj sladak i breme moje lako” (Mt 11, 28-30). Krist je trajno s nama, prisutan u svijetu. On je živ i djelotvorno nazočan u svojoj Crkvi, koja je njegovo Tijelo. Po njoj mi dotičemo Krista i napajamo se snagom Duha Svetoga u misi i sakramentima. Zbog toga je važno da razumijemo značenje sakramenata i velike darove koje po njima primamo. Po sakramentima kršćanske inicijacije: krštenju, potvrdi i euharistiji, mi se suobličujemo Kristu i postajemo novo stvorenje i nedjeljivi ud Tijela Kristova koje je Crkva. Na krštenju odbacujemo slabosti staroga čovjeka koji je u nama i osposobljavamo se za život po Bogu. No sve je to bogatstvo potrebno upoznati i postati ga svjesni. Upravo su zato neizostavne pripreme i pouke za sakramente. U te se pripreme treba nužno uključiti svaki vjernik: djeca i mladi u pripremi za pričest i krizmu, ali i roditelji i cijela župna zajednica. Površno pristupanje sakramentima, nespremnost za duhovnu izgradnju, pouku, misaona i vjerska lijenost ili indiferentizam i nezainteresiranost velika su zla i vrijeđaju Boga. Ima ih koji vjersku pouku i pripremu na sakramente smatraju neopravdanim pritiskom na djecu, pa je čest slučaj da se nakon primljenih sakramenata početka kršćanskog života, kao s velikim „olakšanjem”, napušta život vjere i povezanosti s crkvenom zajednicom.

6. Uistinu naš život treba biti obilježen trajnim rastom u zrelosti vjere i prijateljevanja s Bogom do te mjere da možemo sa svetim Pavlom reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Svi sakramenti, sav život Crkve, čitavo Sveto pismo i crkveno učiteljstvo ide samo za tim da se u nama nastani punina Kristova života. Ne može se pristupiti sakramentima niti Crkvi ni sa jednim drugim motivom osim sa čežnjom i čvrstom odlukom da se sve više i više suobličimo Kristu u svim našim odlukama, prioritetima i nastojanjima. Svaka druga motivacija, bili to puki običaji i tradicija ili neka naša osobna komotnost („kako bi sve bilo u redu”) nije dostojna sakramenata koji nam se daju. Kad nismo zadovoljni Crkvom kojoj pripadamo, sjetimo se da smo najčešće mi sami oni koji zatamnjuju njezino lice. Jednom je blagopokojni naš biskup Karmelo u svojem obraćanju vjernicima napisao: „Krista se naime ne vidi, nego preko njegove Crkve, a to smo mi. Ako smo neprivlačni jer smo izopačenje i karikatura Krista, nosimo krivicu pred cijelim svijetom … i teški smo krivci pred Bogom” (pismo za Korizmu 1975.).

7. Crkva je od prvih kršćanskih vremena – od apostola – do danas uvijek smatrala svojom dužnošću naviještati i tumačiti Božje tajne onima koji su ih željeli primiti. Isus je jasno rekao da je za krštenje, dakle za sakramente, potrebna vjera: „Idite i propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se spasit će se, tko ne uzvjeruje bit će osuđen” (Mk 16, 15-16). Očito je dakle, da je za primitak krštenja i ostalih sakramenata potrebna životvorna vjera. Kod djece se ne može tražiti vjera, ali se zato očekuje zrela, svjesna i prakticirajuća vjera kod njihovih roditelja jer se djeca krste u njihovoj vjeri. Njihova praktična vjera jamči da će oni životnom praksom uvesti dijete u prijateljevanje s Bogom. Krštenjem se postaje članom Crkve, točno određene biskupijske i župne zajednice. Zato krštenje nije privatna stvar. Zbog toga se krštenje i slavi pred čitavom zajednicom i u župnoj crkvi.
Vjera nije puko znanje, ona je povjerenje prema Bogu. Vjerom se ulazi u odnos otvorenosti i prijateljevanja s Bogom. Taj je odnos neophodno potreban za spasenje, jer bez toga su i sakramenti neplodni, zapravo ne mogu se ni primiti. Vjera se dobiva slušanjem Božje riječi. Vjera dolazi od propovijedanja, uči sveti Pavao. Korizma je vrijeme intenzivnijeg slušanja Božje riječi koja nam otvara srce, pamet i duh za razumijevanje Božjih stvarnosti. Božja nam riječ omogućuje da shvatimo naš poziv koji nam Bog upućuje i kojim nas zove na posjedovanje slave Gospodina Isusa. Po njoj nam se daje duh mudrosti i razumijevanja da shvatimo kako je velika slava koja nam je namijenjena u baštini među svetima. „Ljudsko uho nije čulo, ni oko vidjelo ni ljudsko srce osjetilo ono što je Bog pripremio onima koji ga ljube”; „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama” (1Kor 2, 9; Rim 8,18).
I za ovu korizmu s pravom treba kazati: „Ovo je vrijeme milosti, ovo su dani spasenja” (2Kor 6,2). Pronađimo vremena za sebe. Pažljivim slušanjem i prihvaćanjem Božje riječi porastimo u zrelosti našega kršćanskog poziva.

U Krku, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja 2007.
Biskup krčki:
mons. Valter Župan