Cijela se Europa mora osjetiti pogođenom i poniženom tolikom okrutnošću! Napasti jedan narod uvijek je nemoralno!

Vjernicima okupljanima na molitvu Anđeoskoga pozdravljenja

Vatikan, Trg sv. Petra, 1. siječnja 1992.

Prije marijanske molitve Sveti je Otac održao, u povodu Svjetskoga dana mira, kratko razmišljanje na talijanskom o značenju mira za čovjeka i čovječanstvo, pri čemu se posebice osvrnuo na prilike u Jugoslaviji. Evo dijela toga govora u hrvatskom prijevodu:

“Moja misao je ovog časa na poseban način upravljena braći i sestrama u Jugoslaviji. Naše suosjećanje i naša solidarnost ide svima onima koji su najviše pogođeni građanskim ratom što, čini se, gazi najosnovnije humanitarne norme. Vijesti što nam stižu o razaranju i masakru nevinih osoba užasne su. Cijela se Europa mora osjetiti pogođenom i poniženom tolikom okrutnošću!

Na ovaj Svjetski dan molitve za mir pozivam sve katolike svega svijeta – a s njima i braću drugih kršćanskih vjera i sve one koji vjeruju u Boga – da se ujedine, ozbiljnim i obnovljenim žarom, u neprekinutom lancu molitve za mir i pomirbu u Jugoslaviji. Neka svi koji trpe – a osobito stanovništvo Hrvatske – znaju da nisu ostavljeni sami! Ponavljam svoj apel također odgovornim političarima Europe i svijeta, da poduzmu nove mjere i inicijative kako bi umjesto govora oružja uslijedilo djelo strpljive gradnje mira.

Svi narodi imaju pravo da budu poštovani u svojoj specifičnosti i u svojim zakonitim odabirima! Svi narodi imaju pravo moći živjeti u miru! Napasti jedan narod uvijek je nemoralno! Povjerimo ove žarke čežnje i naše želje za Novu godinu Mariji.”

Ins., XV., 1, 1992., str. 7; OR, 2./3. siječnja 1992., str 1 i 5; GK, 12. siječnja 1992., str. 4.

Narodi imaju pravo odabrati svoj način mišljenja i skupnoga života. Bombama se ne može izgraditi budućnost neke zemlje.

Govor diplomatskom zboru na novogodišnjem primanju

Vatikan, 11. siječnja 1992.

Na tradicionalnom novogodišnjem susretu s članovima diplomatskoga zbora akreditiranog pri Svetoj Stolici Papa se u svojem govoru na francuskom osvrnuo na neka krizna žarišta u prošloj godini i iznio je poglede za budućnost. Govoreći o ratu u Jugoslaviji, i osobito u Hrvatskoj, podsjetio je na užasavajuće slike razaranja i nasilja te na motive koji su potaknuli Svetu Stolicu da prizna nove države u Europi. Evo dijela govora koji se odnosi na rat u Jugoslaviji:

“Godina 1991. završila je uz tutnjavu oružja. Potresne slike prikazivale su nam civilno stanovništvo, potpuno satrveno borbama koje razdiru Jugoslaviju i osobito Hrvatsku. Kuće razorene, pučanstvo prisiljeno na seljenje, gospodarstvo uništeno, crkve i bolnice sustavno bombardirane. Tko ne bi bio potresen pred tim činima koje razum osuđuje? Poznati su vam moji brojni apeli na izmirenje i dijalog. Upoznati ste dobro sa stajalištem Svete Stolice o priznavanju država koje nanovo nastaju iz promjene europskih prilika. Ograničit ću se danas na to da naglasim kako narodi imaju pravo odabrati svoj način mišljenja i skupnog života. Pripada im da se opskrbe sredstvima koja će omogućiti da ostvare vlastite zakonite težnje, koje su slobodno i demokratski određene. Sigurno je da se ne može bombama izgraditi budućnost neke zemlje ili nekoga kontinenta.”

Ins., XV., 1, 1992., str. 63; OR, 12. siječnja 1992., str. 4; GK, 19. siječnja 1992., str. 3.

SVETA STOLICA PRIZNALA SUVERENOST I NEOVISNOST REPUBLIKE HRVATSKE

Priopćenje Državnoga tajništva Svete Stolice – Odjela za odnose s državama Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske

Vatikan, 13. siječnja 1992.

DRŽAVNO TAJNIŠTVO
ODJEL ZA ODNOSE S DRŽAVAMA
CITTA DEL VATICANO

MINISTARSTVU INOZEMNIH POSLOVA
REPUBLIKE HRVATSKE
ZAGREB

Br. 225 / 92 /RS

Državno tajništvo – Odjel za odnose s državama – izražava svoje poštovanje Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske i slijedom priopćenja danog u Noti br. 9270 / 91. / RS od 20. prosinca 1991., a uzimajući na znanje odgovor što ga je istoga dana Njegova Ekscelencija gospodin Zvonimir Šeparović, ministar inozemnih poslova, pismeno uputio Njegovoj Ekscelenciji monsinjoru Jean-Louisu Tauranu, tajniku za odnose Svete Stolice s državama, u kojemu jamči da Hrvatska već ispunja sve uvjete iznesene u spomenutoj Noti i obvezuje se da će ih poštivati u budućnosti.

U uvjerenju da će se gore navedena obveza, utemeljena na Hrvatskom ustavu i na različitim izjavama Vlade vjerno poštivati, Državno tajništvo ima čast priopćiti da Sveta Stolica priznaje suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske.

Sveta se Stolica, osim toga, nada da će moći što prije uspostaviti diplomatske odnose s Republikom Hrvatskom na razini Apostolske nuncijature od strane Svete Stolice i Veleposlanstva od strane Republike Hrvatske, i u svezi s time očekuje službeni odgovor.

Državno tajništvo – Odjel za odnose s državama – izražava najbolje želje za tu novu etapu u povijesti Hrvatske, koju rat stavlja na tešku kušnju. Ono želi da njezina nezavisnost pomogne duhovnom i tvarnom napretku svega pučanstva, pridonese uspostavi mira u zemlji i omogući joj da zauzme svoje mjesto u skladu država, u cilju pravednijeg i solidarnijega svijeta.

Državno tajništvo – Odjel za odnose s državama – rado koristi ovu prvu priliku da Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske ponovi izraze svoga dubokoga poštovanja.

U Vatikanu 13. siječnja 1992.

Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 102.

Zahvala predsjednika dr. Franje Tuđmana Svetomu Ocu Ivanu Pavlu II.

Pismo zahvalnosti predsjednika dr. Franje Tuđmana Svetomu Ocu u povodu odluke Svete Stolice o priznanju Republike Hrvatske

Zagreb, 13. siječnja 1992.

Vaša Svetosti,

Čast mi je izraziti Vam najdublju zahvalnost na odluci Svete Stolice da i formalno prizna suverenitet i samostalnost Republike Hrvatske. Tim se činom otvara novo razdoblje u hrvatskoj povijesti i u bilateralnim odnosima Svete Stolice i Republike Hrvatske.

Posebno nas raduje što je Sveta Stolica kao najveća moralna snaga svijeta među prvima priznala nezavisnost Republike Hrvatske. To nas još više obvezuje da se dosljedno zauzmemo za mir, suživot i blagostanje svih građana Republike Hrvatske, u duhu ekumenizma i mirotvorstva, koje vi Sveti Oče neumorno promičete. Čvrsto vjerujemo da će diplomatsko priznanje Republike Hrvatske poslužiti zaustavljanju okrutnog, agresivnog rata protiv Hrvatske, a time i stabilnosti i suradnji u ovom dijelu Europe. Koristim prigodu da obnovim poziv Vašoj Svetosti da posjetite Hrvatsku. Vaš posjet Hrvatskoj, za koji sada više ne postoje ni formalne zapreke, uvelike bi pripomogao ostvarenju tih plemenitih ciljeva.

S najdubljim štovanjem,

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman

Zagreb, 13. siječnja 1992.

Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 105.

Priznanje Svete Stolice u službi je mira i pomirenja

Zahvala kardinala Franje Kuharića Svetomu Ocu u povodu odluke Svete Stolice o priznanju Republike Hrvatske

Zagreb, 13. siječnja 1992.

Sveti Oče!

Neizmjerno smo obradovani odlukom Svete Stolice da je priznata slobodna i demokratska država Hrvatska. Izražavam u ime Crkve u Hrvata duboku zahvalnost Vašoj Svetosti jer svojim visokim moralnim ugledom dosljedno branite univerzalna načela ljudskih prava, nacionalnih prava slobode i mira među narodima. Priznanje Svete Stolice u službi je mira i pomirenja da ljudi i narodi dobre volje budu slobodni i u prijateljskim odnosima. Ostajemo uvijek zahvalni za veliko dobročinstvo i molimo po zagovoru Kraljice Mira da se u našim prostorima ostvari što prije siguran i trajan mir.

Uvijek vjerna Hrvatska ponizno moli apostolski blagoslov Vaše Svetosti.

S izrazima duboke odanosti, zahvalnosti i ljubavi.

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački

Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 108.

_______________

Neka materijalna izgradnja bude praćena moralnim i duhovnim preporodom

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 4. ožujka 1992.

“Dragi Hrvati, sve vas od srca pozdravljam; Gospodin nas u ovo, korizmeno vrijeme poziva na obraćenje. Njegov zov dolazi također preko patnji i stradanja koje ste mnogi od vas osobno iskusili. U svom velikom milosrđu neka sada Gospodin udijeli pravi mir svemu stanovništvu vaših krajeva te se što prije na svoja ognjišta vrate sve izbjeglice i započne potpuna obnova ratom opustošene domovine. Golema materijalna izgradnja neka bude praćena moralnim i duhovnim preporodom. A vaša srca neka budu uvijek ispunjena ljubavlju i praštanjem. Na sve vas i na cijelu vašu domovinu Hrvatsku zazivam blagoslov i mir svemogućega i milosrdnoga Boga. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 1, 1992., str. 542; GK, 15. ožujka 1992., str. 5.

Prvi apostolski nuncij u Hrvatskoj

Pismo predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu

Vatikan, 12. ožujka 1992.

Nakon što je Sveta Stolica među prvima priznala samostalnu Republiku Hrvatsku, uspostavljeni su diplomatski odnosi i imenovan je kao predstavnik Svete Stolice u Hrvatskoj apostolski nuncij sa sjedištem u Zagrebu. Prvim nuncijem Sveti Otac imenovao je preuzvišenoga gospodina nadbiskupa Giulija Einaudija. Predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu svečanim činom predao je vjerodajnice, a tekst vjerodajnica koje upućuje papa Ivan Pavao II. glasi:

Papa Ivan Pavao II.

odličnom i časnom mužu Franji Tuđmanu,

predsjedniku Republike Hrvatske!

Mnogo poštovani i časni gospodine, pozdrav i uspješan napredak u dobru!

Nakon sretno uspostavljenih državnih odnosa prijateljstva i tijesnog saveza između Hrvatske i ove Apostolske Stolice, imenujemo apostolskim nuncijem tome plemenitom narodu časnoga brata Giulia Einaudija, naslovnoga nadbiskupa villamagneškoga u Tripolitaniji. Njemu pak dadosmo ovo Naše pismo koje će nastojati s osobitim poštovanjem Tebi predati kao svjedočanstvo svoje službe.

Uistinu nam je drago što ovaj Naš izaslanik posjeduje izvrsne darove duha i što ga preporučuju naravna svojstva koja su potrebna za uspješno izvršavanje ove vrste službe na obostrano zajedničko dobro.

Čovjekoljubljem, koje i sam posjeduješ, izvoli dobrostivo i njega počastiti. A onome koji radi u Naše ime pokloni ovu vjernost koju bi iskazao Nama samima kao sugovorniku.

Dakle, kako Tebi, mnogo poštovani i časni gospodine, tako i čitavome predragom hrvatskom narodu od srca molimo predobrostivoga Boga svaki napredak i mir.

Dano u Rimu, kod Svetog Petra, 12. ožujka 1992., četrnaeste godine Našega pontifikata.

Papa Ivan Pavao II.

Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 1992., str. 61.

Bosna i Hercegovina vidi krvlju pomućeno praskozorje vlastite neovisnosti

Vjernicima na kraju proslave svete mise Cvjetnice nakon marijanske molitve

Vatikan, Trg sv. Petra, 12. travnja 1992.

“Radosna proslava Cvjetnice pomućena je, nažalost, tutnjavom oružja koja dolazi iz Bosne i Hercegovine. Iz te republike, koja vidi krvlju pomućeno praskozorje vlastite neovisnosti, stižu sve više zabrinjavajuće vijesti. Slijepo nasilje razara suživot onih dragih naroda prema kojima svi osjećamo dužnosti izraziti duboku solidarnost. Sa svoje strane žarko pozivam sve sudionike u sporu da ostave zlokobni put oružanog sukoba te pođu putem iskrenog dijaloga, koji jedini može dovesti do rješenja dostojnih čovjeka. S tim nakanama sve vas pozivam da odgovorite na apel koji su prigodno uputili predstavnici vjerskih zajednica Bosne i Hercegovine, tj. predstavnici katoličke, pravoslavne i muslimanske zajednice u toj zemlji. Tako ćemo svojom molitvom i svojim djelom pomoći onom dragom narodu da pronađe put mira.”

Ins., XV., 1, 1992., str. 1101; OR, 13./14. travnja 1992., str. 1; GK, Uskrs 1992., str. 1.

Neka uskrsli Krist daruje mir svim stanovnicima napaćene Hrvatske

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 15. travnja 1992.

“Dragi Hrvati, sve vas najsrdačnije pozdravljam! Sutra će misom Večere Gospodnje početi vazmeno trodnevlje Muke i Uskrsnuća Gospodinova, vrhunac cijele bogoslužne godine i ujedno vrijeme posebne spasenjske Božje blizine ljudima. Neka vrlo teško stanje u vašoj Domovini ne pomuti duhovnu vazmenu radost i ne potamni nadu koju nam pruža vjera kako bi nakon patnji sadašnjega trenutka zavladala radost pravoga mira svega napaćenog puka. Žarko molim da Uskrsli, pobjednik zla, podari mir svim stanovnicima drage Hrvatske. Pratio vas uvijek zagovor i zaštita Bogorodice Marije, Kraljice Mira, koju nazivate i Kraljicom Hrvata. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 1, 1992., str. 1114.

Uskrsna čestitka

Vatikan, 19. travnja 1992.

Na kraju uskrsne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti Otac je s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Uskrs na 56 jezika; čestitka na hrvatskom bila je na 13. mjestu:

“Sretan Uskrs!”

Ins., XV., 1, 1992., str. 1135.

Očitovati djelotvornu ljubav prema stradalnicima rata u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini

Hodočasnicima iz Hrvatske katoličke misije Schwäbisch Gmünd na općoj audijenciji

Vatikan, 22. travnja 1992.

“Dragi hodočasnici Hrvatske katoličke misije Schwäbish Gmünd u Njemačkoj, srdačno vas pozdravljam. Dobro došli! Svoju privrženost Kristu i Evanđelju i svoju živu vjeru nastavite i dalje očitovati, kao što ste to i do sada činili, djelima ljubavi u prilog potrebnih. U svojoj velikodušnosti ne zaboravite krajeve iz kojih potječete: Hrvatsku i Herceg-Bosnu, gdje sada bjesni rat te je tisućama i tisućama ljudi prijeko potrebna humanitarna pomoć. Osobito hrana i lijekovi. Neka Uskrsli, Krist Gospodin, vas i sve druge stanovnike balkanskoga područja učini dionicima svoga mira, koji je jedan od plodova njegova Križa. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 1, 1992., str. 1152; OR, 23. travnja 1992., str. 5; GK, 3. svibnja 1992., str. 1 i 4.

Hrvatska je dokazala evanđeosku ljubav prema izbjeglicama iz BiH

Hrvatskim hodočasnicima prigodom pastirskoga pohoda sjevernoj Italiji, pokrajinama Furlaniji i Julijskoj krajini, na svetoj misi

Trst, 2. svibnja 1992.

Na svetoj misi koju je slavio u Trstu, na Trgu jedinstva Italije, bili su nazočni i hrvatski hodočasnici. Papa ih je posebno pozdravio:

“Najsrdačnije pozdravljam hodočasnike koji su došli iz Hrvatske te iz drugih država. Predragi, budite čvrsti u vjeri i postojani u nadi! Ponesite svojim kućama Papin pozdrav upućen svima, posebno onima koji trpe zbog nedaća rata. Neka uskrsli Isus Krist udijeli i vama mir, preduvjet obnove, duhovne i materijalne, vaše lijepe domovine. Neka Gospodin blagoslovi vašu ljubav i učvrsti kršćanske osjećaje s kojima ste prihvatili mnoštvo izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Hvaljen Isus i Marija!”

OR, 2./3. svibnja 1992., str. 15; GK, 10. svibnja 1992., str. 4; ASS/1992., str. 307.

Nasljedujte primjer svetoga života sluge Božjega Ivana Merza

Mladim Hrvatima iz Pariza na općoj audijenciji

Vatikan, 6. svibnja 1992.

“Srdačno pozdravljam mlade hodočasnike iz Pariza. Iako živite u dijaspori, vi ste povezani sa svojom domovinom Hrvatskom napose u ovim dramatičnim vremenima kada se još vodi rat protiv vaše lijepe domovine. I vi se borite protiv svake nepravde. Nasljedujte primjer svetog života sluge Božjega Ivana Merza. Vaši roditelji i drugi Hrvati u dijaspori pomagali su žrtvama rata i prognanicima. Potičem vas i njih da i dalje dokazuju svoju evanđeosku ljubav prema prognanicima. A Marija, Kraljica Hrvata, izmolila mir vama i vašoj domovini Hrvatskoj. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 1, 1992., str. 1362.

U ovim dramatičnim trenutcima punim boli i patnje molite zajedno sa mnom za pravi mir svim narodima Balkana

Vjernicima iz Dubrovnika na općoj audijenciji

Vatikan, 13. svibnja 1992.

“Srdačno pozdravljam sve članove dubrovačkog dječjeg zbora Mali raspjevani Dubrovnik. Predragi, došli ste u Rim iz voljenoga grada Dubrovnika da bi, pjesmom i molitvom, izrazili želju svoga hrvatskog naroda da živi u slobodi i miru. U ovim, dramatičnim trenutcima punima boli i patnje, kako za sam Dubrovnik i njegovu okolicu, tako i za druge krajeve Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, u kojima imate rodbinu i prijatelje, nastavite zajedno sa mnom moliti za pravi mir svim narodima na Balkanu. Položite svoju nadu u svemogućeg i milosrdnog Boga, Oca svih ljudi. On neka vas sve blagoslovi i vodi na kršćanskom putu izgradnje boljeg i pravednijeg svijeta. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 1, 1992., str. 1423; OR, 14. svibnja 1992., str. 5; GK, 24. svibnja 1992., str. 4

Drama kakva se u Europi nije vidjela od završetka Drugoga svjetskog rata

Vjernicima iz cijeloga svijeta na općoj audijenciji

Vatikan, Trg sv. Petra, 20. svibnja 1992.

U svojem obraćanju svim nazočnima Papa je na talijanskom jeziku upozorio na dramatično stanje izbjeglica iz Bosne i Hercegovine te pozvao na opću solidarnost:

“Radost današnjeg susreta pomućena je, nažalost, bolnim vijestima o odlasku iz Bosne i Hercegovine znatnog broja izbjeglica koji su potražili utočište u susjednim republikama Hrvatskoj i Sloveniji, a sad kreću prema Italiji, Austriji i drugim prijateljskim zemljama. To je strahovita drama kakva se nije vidjela u Europi od završetka Drugog svjetskog rata, i koja obvezuje sve ljude dobre volje, a osobito one koji vjeruju, da se hitno zauzmu za solidarnost prema toj našoj braći i sestrama, iskušanim nesrećom. Pred našim su očima preneražena lica tolike djece i mnogih staraca koji od nas traže pomoć. Istina je da vlade nekih zemalja već u tom pogledu iskazuju zanimanje i da isto to čine razne međunarodne organizacije, ali tragedija se nastavlja. Sa svoje sam strane zadužio Papinsko vijeće Cor Unum da pojača svoje djelo usklađivanja rada Međunarodnog Caritasa i raznih pomažućih ustanova zemalja kojih se to tiče.

Htio bih sada uputiti hitan poziv svim ljudima dobre volje da velikodušno surađuju u svim inicijativama što se poduzimaju da se pomogne onima koji trpe zbog nepravedne bratoubilačke borbe što okrvaruje Bosnu i Hercegovinu. Na kraju pozivam vas da se molite za povratak mira u tu napaćenu zemlju uzevši kao svoju molitvu iz Rimskog misala (misa u vrijeme rata i nemira):

‘O Bože jaki i milosrdni, koji osuđuješ ratove i obaraš oholost moćnih, udalji žalost i užase što muče čovječanstvo… Amen.’”

Ins., XV., 1, 1992., str. 1496 – 1497; OR, 21. svibnja 1992., str. 1; GK, 30. svibnja 1992., str. 1; ASS/1992, str. 357.

Blizu sam svima koji pate

Mladim Hrvatima, žrtvama rata, na općoj audijenciji

Vatikan, 17. lipnja 1992.

Mladim Hrvatima koji su kao žrtve rata našli gostoprimstvo u obiteljima i ustanovama u mjestu Genzanu u Italiji Papa se obratio ovim riječima:

“Srdačno vas pozdravljam, draga hrvatska mladeži. Žarko molim Boga, milosrdnoga Oca svih naroda, da udijeli toliko očekivani mir Hrvatskoj i Herceg Bosni koje su teško iskušavane ratom. Blizu sam svima koji pate zbog toga nečuvena nasilja koje se događa u samoj Europi i koje je uzrokovalo brojne ljudske žrtve, mnoštvo izbjeglica i ogromna razaranja. Zatim pozdravljam predstavnike obitelji i institucija koje su vas ugostile u Genzanu. To je znak prihvatiteljske solidarnosti među ljudima, što je jedna od manifestacija ljubavi prema bližnjemu, po Božjoj zapovijedi. Neka vas Bog sve blagoslovi. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 1, 1992., str. 1839; OR, 18. lipnja 1992., str. 5; ASS/1992., str. 454.

Papini izrazi suosjećanja zbog zlostavljanja časnih sestara u Banjolučkoj biskupiji

Pismo Svetoga Oca upućeno banjolučkom biskupu mons. Franji Komarici

Vatikan, 19. lipnja 1992.

Na vijest o tešku zlostavljanju časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Novoj Topoli, nedaleko od Banje Luke, državni tajnik kard. Angelo Sodano prenio je izraze Papina suosjećanja sa žrtvama nasilja:

“Njegovoj preuzvišenosti mons. Franji Komarici, biskupu banjolučkom!

Duboko rastužen žalosnim vijestima o vrlo teškim zlostavljanjima koja su učinjena nad sestrama Klanjateljicama u Novoj Topoli i o napadima na život i na mirni suživot u Bosni i Hercegovini, Njegova Svetost Papa Ivan Pavao II. moli Vašu Uzvišenost da prenese žrtvama utjehu njegova očinskog suosjećanja u njihovim patnjama. Sveti Otac uzdiže žarke molitve Bogu, od kojega jedinog dolazi mir, da bi isprosio utjehu onima koji nose na tijelu i u srcu posljedice teških čina nasilja, te da bi zatražio oproštenje za tolike nečuvene okrutnosti. Kao zalog božanske zaštite, Papa upućuje apostolski blagoslov redovnicama i svim vjernicima predrage Banjolučke biskupije i Bosne i Hercegovine.“

Kard. Angelo Sodano
Državni tajnik Njegove Svetosti

OR, 21. lipnja 1992., str. 1; ASS/1992., str. 460; SSCB, str. 142.

Sam Krist pati u našoj braći i sestrama u Hrvatskoj i Herceg Bosni

Skupini hrvatskih i bošnjačkih izbjeglica na općoj audijenciji

Vatikan, 24. lipnja 1992.

“Očinski pozdravljam sve vas, koji ste zbog rata bili prisiljeni napustiti svoje kuće u Hrvatskoj i Herceg-Bosni. Pozivam vas na ustrajnu molitvu za mir u vašim krajevima i da svoje patnje prinesete Bogu za što skoriji povratak svih prognanika i izbjeglica njihovim kućama i na vlastita ognjišta. Želim danas ponoviti svoj poziv za humanitarnu pomoć pučanstvu Herceg-Bosne i Hrvatske koje je, zbog tako nečovječna i besmislena rata, ostalo bez osnovnih sredstava za život. Ogromna tragedija zahtijeva izravan odgovor i žarču ljubav. Sam Krist pati u onoj našoj braći i sestrama! Hrvatsku i Herceg-Bosnu povjeravam majčinskomu srcu Majke Isusove, Kraljice Mira, i na sve stanovnike zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 1, 1992., str. 1941; OR, 25. lipnja 1992., str. 5; GK, 5. srpnja 1992., str. 1; ASS/1992., str. 486.

Ljudska je i kršćanska dužnost pomoći izbjegloj braći i sestrama

Hodočasnicima iz Splita, Zagreba i Varaždina na općoj audijenciji

Vatikan, 1. srpnja 1992.

“Dragi hodočasnici iz Splita, Zagreba i Varaždina, srdačno vas pozdravljam. Dobro došli! Mnoštvo ratnih izbjeglica iz Hrvatske i Herceg-Bosne našlo je utočište u vašim gradovima. Zahvaljujem vam uime te naše braće i sestara, a zahvaljujem i svima koji im nastavljaju pružati tako hitnu i prijeko potrebnu humanitarnu pomoć. Ta je pomoć ljudska i kršćanska dužnost! Uvijek u sličnim prilikama vjernici imaju posebnu odgovornost. Nastavite zbog toga i dalje u vjeri i u plemenitoj i drevnoj kulturnoj baštini svoga naroda nalaziti snagu potrebnu za svladavanje teškoća što ih stvara rat koji još uvijek pustoši vašu Domovinu, misleći istodobno na budućnost u kojoj vas čeka materijalna izgradnja porušenoga i duhovna obnova pojedinaca, obitelji i društva u cjelini. Na vas i na sve drago stanovništvo Hrvatske i Herceg-Bosne zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 2, 1992., str. 9./10; OR, 2. srpnja 1992., str. 5; GK, 12. srpnja 1992., str. 5; ASS/1992, str. 507.

Diplomatski odnosi izraz su dubokih povijesnih veza

Govor prvomu hrvatskom veleposlaniku, profesoru Ivi Livljaniću, prigodom predaje vjerodajnica Svetomu Ocu

Vatikan, 3. srpnja 1992.

Svoj govor prvomu hrvatskom veleposlaniku pri Svetoj Stolici Papa je uputio na francuskom jeziku. Donosimo ga ovdje u hrvatskom prijevodu:

“Gospodine ambasadore!

1. S radošću primam iz ruku Vaše Ekscelencije akreditivna pisma pri Svetoj Stolici kojima ste imenovani za prvog ambasadora Republike Hrvatske. U odnosima tog naroda s Apostolskom Stolicom, ova audijencija predstavlja povijesnu odrednicu, što smatram potrebnim istaknuti. Veze hrvatskog naroda s Rimskom Crkvom vrlo su stare, kako ste spomenuli, gospodine ambasadore. Od sada, pošto je Hrvatska opet dobila svoju nezavisnost, te veze postaju još tješnje. I htio bih odmah ocrtati duh te povezanosti, počevši od poštovanja što ga pobuđuju vaša povijest i vaša kultura, te osjećaja prijateljstva i poštovanja koje gajim prema Vašem narodu, do zajedništva u katoličkoj vjeri kojoj pripada većina vaših sunarodnjaka.

Vi ste obnovili uspomene na put kojim je prošao hrvatski narod, živeći na svojoj zemlji trinaest stoljeća, na njegovu kulturu i njegova duboka vjerska uvjerenja. Bio sam dirnut žarom kojim ste u trenutku svečanog otvaranja Vašeg poslanstva izrazili svoje osjećaje i osjećaje Vaših sunarodnjaka. Prenesite moju zahvalnost Njegovoj Ekscelenciji gospodinu Franji Tuđmanu, predsjedniku Republike Hrvatske, kao i članovima Vlade, za poruku poštovanja i povjerenja koju su Vam predali za mene.

2. Teški događaji koji su pratili proglašenje i priznanje nezavisnosti Hrvatske zadržali su, kao što znate, svu pozornost Svete Stolice koja nije prestala dizati glas tražeći da umukne oružje i da se uspostavi dijalog. Crkva će uporno isticati da se prava osoba i naroda ne mogu braniti nasiljem, već samo čestitim i ustrajnim dijalogom. Primajući Vas danas, ponovo, izražavam želju da svi građani Vaše Republike dožive čvrsto uspostavljen mir. Neka sada hrvatski narod, bogat svojim kulturnim identitetom, gradi svoju budućnost na čvrstim temeljima. Samo pravna država, u kojoj svaki žitelj uživa poštovanje drugih i priznata su prava svakoj osobi, te svaki građanin ima mogućnost slobodnog izražavanja i djelovanja za zajedničko dobro, može osigurati dostojanstvo i sreću svih. Sami ste podsjetili da Crkva inzistira na pravima čovjeka, pojedinca i naroda. Ona to čini poradi svog visokog poimanja čovjekove naravi, stvorenja koje Bog voli i spašava, te zbog čovjekova zvanja koje ga poziva da gradi solidarno i bratsko društvo, vođeno brigom da osigura dobro svim svojim članovima. Prava osobe su priznata na najsigurniji način kada tvore objekt jasnog i slobodnog sporazuma i kada nadahnjuju javno djelovanje usmjereno prema blagostanju, te tjelesnom, intelektualnom i duhovnom razvoju osoba, obitelji, zajednica.

Dužnost je Vašeg naroda da utvrdi svoje institucije u tom duhu. Nitko ne smije biti ostavljen po strani. Posebno je važno, o čemu često svjedoči i bolno iskustvo Vašeg naroda, da se dopusti manjinama da pronađu svoje pravo mjesto u zemlji. Kohezija društva ne može se očito postići ni pod cijenom isključivanja, ma kakvi god bili povodi, ni u ime razdraženog nacionalizma. Plemenitost jednog naroda očituje se mirnim suživotom s drugim narodima, ostajući otvoren i gostoljubiv.

Gospodine ambasadore, snažno ste ukazali na želju Hrvatske da u potpunosti sudjeluje u životu europskog kontinenta. Sa svoje strane Sveta Stolica, sa svoga gledišta koje je svojstveno, podupire različite oblike suradnje i razmjene koji potiču europske zemlje boljem sporazumijevanju. Poslije eksplozije Drugoga svjetskog rata postignuti su znatni uspjesi u pogledu mira. Sadašnje stanje u Vašoj zemlji i Vašem kraju pokazuje koliko je još toga ostalo za učiniti. Želimo također da posebno Konferencija o europskoj sigurnosti i miru omogući da se sve bolje rješavaju sporovi bez nasilja i da se promiče međupomoć između naroda koje je jedne uz druge povijest zbližila. Na tom području, narodi koji su nedavno ponovno dobili ono što volim nazvati ‘osobnošću’ trebaju aktivno sudjelovati u međunarodnom životu i pronalaziti potpore koje su im potrebne.

3. Većina Vaših sunarodnjaka, gospodine ambasadore, pripada Katoličkoj Crkvi, vjernošću koja se potvrdila tijekom stoljeća. Primajući Predstavnika Hrvatske, također upućujem posebno srdačan pozdrav katolicima tog naroda, povezana s Petrovom Stolicom, kao što svjedoče brojni hodočasnici koje s radošću susrećem u Rimu.

Sa svoje strane Crkva ne traži nikakvu povlasticu, ali želi imati svoje specifično mjesto, ravnopravno u društvenom životu, a na što joj je komunistički sustav uskratio pravo. Znam da kod vas vjernici stavljaju u službu svoje zemlje svoje sposobnosti, svoj evanđeoski duh i svoj bratski osjećaj. Želim da oni daju svoj velikodušni doprinos životu naroda, nadahnuti vjerom i rasvijetljeni svetima i velikim svjedocima koji su izgradili lijepu tradiciju. Bili su pritisnuti teškim kušnjama tijekom posljednjih desetljeća: izražavam poštovanje svima onima koji su trpjeli zbog vjernosti obećanjima koje su dali na krštenju i zbog svoje pripadnosti Crkvi i, kao što ste i vi učinili, s ganutošću obnavljam uspomenu na velik lik kardinala Alojzija Stepinca. Tijekom nedavnih događaja, katoličke zajednice su pogođene velikim patnjama kojima je pritisnuto stanovništvo; njihove Crkve i njihove crkvene ustanove zadesila su mnoga razaranja; one su također primile svoju braću i sestre koji su morali sve napustiti i potražiti utočište. Tim povodom izražavam želju da međunarodna zajednica ne štedi svoju pomoć tim mnogobrojnim izbjeglicama, žrtvama tako žalosna sukoba.

Siguran sam da su nada i odvažnost ostali u srcima pastira i vjernika kako bi se nanovo izgradio, s Božjom milošću, crkveni život okrenut prema budućnosti, ujedinjujući sve naraštaje u zajedništvu koje Gospodin hoće. To je vrijeme obraćenja i pomirenja, čega se uvijek treba prihvaćati. Potičem Vaše katoličke sunarodnjake da ustraju, unatoč poteškoćama, u dijalogu s njihovom braćom drugih kršćanskih zajednica u otvorenom duhu, u strpljivu traženju jedinstva između onih koji su primili dar istog krštenja.

Pastiri, kao i predstavnici državne vlasti, pozvali su me da dođem u pastoralni pohod Crkvi u Hrvatskoj. Vi ste ponovili taj poziv koji dotiče dragu mi želju. Kada okolnosti to dopuste, nadam se da ću moći ostvariti to hodočašće i doći učvrstiti u vjeri svoju braću i sestre hrvatske katolike i susresti se s cijelim Vašim narodom na njegovoj toliko dragoj zemlji.

4. Evo, dakle započinje Vaše poslanstvo Predstavnika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici. Što se tiče diplomatskih odnosa, oni izražavaju duboke veze koje su već uspostavljene kroz povijest. Nadam se da će biti sve tješnje i povjerljivije. Možete biti sigurni da ćete ovdje naći, kod mojih suradnika, pomoć koja će Vam biti potrebna. Želim da Vam Vaša djelatnost donese zadovoljstvo i da bude plodna.

Zazivam na sve Hrvate zagovor svetih slavenskih apostola, Ćirila i Metoda, svetog Nikole Tavelića, svetog Leopolda Bogdana Mandića, i drugih svetaca koji su obilježili duhovnu povijest tog naroda. Neka Gospa, Kraljica Hrvatske, dadne svoju majčinsku pomoć! Od srca rado zazivam na Vas, na predstavnike vlasti Vaše zemlje, na Vaše najbliže i na Vaše suradnike, kao i na sve Vaše sunarodnjake Božji blagoslov.”

GK, god. XXXI., br. 28, 12. srpnja 1992., str. 3.

Ponesite Papin pozdrav svima koji pate zbog strašnoga rata

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 8. srpnja 1992.

“Sve vas srdačno pozdravljam, dragi hrvatski hodočasnici! I danas želim ponoviti svoj žarki poziv na molitvu Bogu, Ocu našemu koji je na nebesima, da što prije svane dan pravoga mira u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i na cijelom Balkanu. Vraćajući se svojim kućama ponesite Papin pozdrav svima koji pate zbog strašnog rata: obiteljima poginulih, ranjenima te velikom mnoštvu izbjeglica i prognanika. Ljubav nas Kristova potiče da budemo uz njih i da nastojimo olakšati njihove patnje. Na vas i na njih zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 2, 1992., str. 44; OR, 9. srpnja 1992., str. 5.

Bol zbog smrti mladih sjemeništaraca i zbog nasilna odvođenja brojnih župnika s njihovim zajednicama u Banjolučkoj biskupiji

Govor prigodom molitve Anđeoskoga pozdravljenja

Vatikan, Trg sv. Petra, 12. srpnja 1992.

Papa je okupljenim vjernicima prigodom molitve Anđeoskoga pozdravljenja govorio na talijanskom o žalosnim ratnim zbivanjima u Banjolučkoj biskupiji:

“Stižu i dalje iz Bosne i Hercegovine, naročito iz Banje Luke, zabrinjavajuće vijesti. Teška i neprestana kršenja osnovnih ljudskih prava ne pošteđuju ni katoličku zajednicu.

Vrlo zaslužni biskup Banje Luke, potpomognut također od srpsko-pravoslavnog episkopa toga mjesta, čini sve što je moguće da ublaži patnje vjernika svoje biskupije, svećenika i redovnica s kojima dijeli nevolje i strah. Sjedinjujem se s Pastirom te Crkve u boli zbog smrti mladih sjemeništaraca i zbog nasilnog odvođenja brojnih župnika s njihovim zajednicama. U ovom trenutku sam više nego ikada bliz svim osobama tako teško iskušavanima i postajem glasnogovornikom onih koji očekuju humanitarnu pomoć i koji mole da prestanu neprijateljstva. Ponovno upravljam svoj snažni apel svima koji mogu posredovati da se zaustavi ta tragedija. Neka Bog sjedini sve u bratskom pomaganju, kako bi pobijedila pravda i mir u Bosni i Hercegovini.”

Ins., XV., 2, 1992., str.71; OR, 13./14. srpnja 1992., str. 1; GK, 19. srpnja 1992., str. 1; ASS/1992, str. 535.

Apel odgovornima u svijetu da učine sve što mogu za povratak mira u Bosnu i Hercegovinu

Govor prigodom molitve Anđeoskoga pozdravljenja

Lorenzago di Cadore, 23. kolovoza 1992.

I u vrijeme svojega oporavka u dolomitskome mjestu Lorenzago di Cadore, prije molitve Anđeoskoga pozdravljenja, koju je molio s mještanima, Papa je na talijanskom podsjetio na tragediju u Bosni i Hercegovini.

“Iz ovog mjesta, relativno blizog Bosni i Hercegovini, ne mogu a da ne upravim misao na tragično stanje u kojem se već predugo nalazi tamošnje izmučeno stanovništvo. Dok nastavljam uzdizati Bogu svoje usrdne molitve za njih, ponavljam svoj hitan apel onima koji imaju javne odgovornosti da učine sve što je moguće da vrate u tu dragu zemlju temeljno dobro mira. Želim k tome i da važne međunarodne inicijative koje su u tijeku budu nadahnute velikom mudrošću i ostvarene na vrijeme, tako da se dođe do željenih rezultata. Blažena Djevice Marijo, Kraljice Mira, moli za nas!”

Ins., XV., 2, 1992., str. 115.

Nakon marijanske molitve Papa je uputio pozdrav izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, smještenima u vojarni u Pieve di Cadore koji su došli da s Papom sudjeluju u podnevnoj molitvi.

“Upućujem srdačan pozdrav skupini izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, gostima u Pieve di Cadore, koji su htjeli biti nazočni moljenju Anđeoskog pozdravljenja. Vaša zemlja i drama vašega naroda uvijek su nazočni u mojem srcu.”

Ins., XV., 2, 1992., str. 116; OR, 24./25. kolovoza 1992., str. 5; GK, 30. kolovoza 1992., str. 1.

U Bosni i Hercegovini teške borbe i dalje siju razaranja i žalost za mrtvima. Ovo je tragično vrijeme za Europu!

Papina molitva zajedničke krunice

Castel Gandolfo, subota, 5. rujna 1992.

Prije molitve krunice, koju svake prve subote u mjesecu Papa moli u večernjim satima s vjernicima, Papa je pozvao nazočne, a i sve koji su preko Radio Vatikana bili uključeni u molitvu, da se mole za sve koji u svijetu trpe, a osobito za Bosnu i Hercegovinu.

“Predraga braćo i sestre! Moleći večeras svetu krunicu, skupimo u svoje srce, da bismo ih prikazali Presvetoj Djevici, sve patnje i bol, koji pogađaju čovječanstvo u različitim dijelovima svijeta. Htio bih na poseban način pozvati nazočne i sve koji su s nama sjedinjeni uz pomoć radija, da mole za mir i za dragu i razdiranu zemlju Bosnu i Hercegovinu, gdje teške i oštre borbe i dalje siju razaranja i žalost za mrtvima. Ovo je tragično vrijeme za Europu!

Crkva s velikom zebnjom prati tijek ratnih zbivanja i umnožavanje pokolja i pustošenja prouzrokovanih tako besmislenim ratom. Vjerna poslanju koje joj je Krist povjerio, Crkva namjerava pružiti vlastiti moralni i duhovni prinos nadvladavanju neprijateljstava i ostvarenju stabilnoga mira. Ona zna, ipak, da je pravi mir prije svega Božji dar: dar koji valja isprositi ustrajnom i iskrenom molitvom. Zato vas, predraga braćo i sestre, potičem da zazovete, po majčinskom posredovanju Marije, milosrđe Oca nebeskog. Od Njega pouzdano molimo obraćenje srdaca: istinski mir se rađa, uistinu, iz nadvladavanja mržnje i iz unutarnje obnove duha. (…) Povjerimo svoju prošnju, ove prve subote u rujnu, moćnom zagovoru Gospe, Kraljice Mira…”

Ins., XV., 2, 1992., str. 127 – 128; OR, 7./8. rujna 1992., str. 1; GK, 13. rujna 1992., str. 1; ASS/1992, str. 590 – 591.

Nečuveno nasilje nad pučanstvom zahtijeva djelotvornu solidarnost

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 21. listopada 1992.

“Dragi Hrvati iz Freiburga u Njemačkoj, srdačno vas pozdravljam! Ponavljam i ovaj put svoj žarki poziv na molitvu da Bog udijeli pravi mir krajevima iz kojih potječete: Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Istodobno želim ponoviti i poziv na humanitarnu pomoć pučanstvima tih zemalja. Vrlo teško stanje u kojem su se našli naša braća i sestre, posebno u Bosni i Hercegovini gdje su izloženi nečuvenu nasilju što ugrožava samo postojanje pojedinaca i cijelih pučanstava, zahtijeva djelotvornu i pravodobnu solidarnost koja im može omogućiti da prežive. Na sve zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 2, 1992., str. 403; OR, 22. listopada 1992., str. 5; GK, 1. studenoga 1992., str. 4; ASS/1992., str. 673.

Zahvaljujem za nesebičnu pomoć mnoštvu izbjeglica i prognanika

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 28. listopada 1992.

“Srdačno vas pozdravljam, dragi hodočasnici iz Kraljevice. U Kristovo ime zahvaljujem vama i svima koji pružaju nesebičnu humanitarnu pomoć onom nepreglednom mnoštvu izbjeglica i prognanika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, izloženom grozotama rata. Što su veće potrebe naše braće u nevolji, to treba biti velikodušnija naša pomoć i veća naša ljubav prema njima. Bog ljubavi i mira bio uvijek s vama i udijelio vam svoj blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 2, 1992., str. 442; OR, 29. listopada 1992., str. 5; GK, 8. studenoga 1992., str. 1; ASS/1992., str. 687.

Mislim na ljudska mnoštva bez krova nad glavom, mislim na nevine žrtve bombardiranja

Govor biskupima Hrvatske biskupske konferencije u pohodu ad limina

Vatikan, 9. studenoga 1992.

Početkom studenoga boravili su u Rimu hrvatski biskupi prvi put kao članovi novouspostavljene Hrvatske biskupske konferencije prigodom pohoda ad limina. Nakon pojedinačnih susreta sa Svetim Ocem bili su potom primljeni u zajedničku audijenciju. Početak i svršetak svoga govora Papa je izrekao na hrvatskom, a središnji dio izgovorio je na talijanskom:

“1. Posebna mi je radost da vas mogu danas primiti, u ovaj prvi pohod ad limina, otkako je Hrvatska postala neovisna i suverena država. Sve vas pozdravljam s bratskom ljubavlju i svakoga pojedinog od vas grlim zagrljajem duboke solidarnosti u Gospodinu Isusu Kristu, našoj nadi (1 Tim 1,1). Zahvalan sam splitsko-makarskom nadbiskupu Anti Juriću što je bio tumač vaših zajedničkih osjećaja i što me podsjetio na probleme i iščekivanja vaših biskupijskih zajednica. Upravljam misao s najboljim željama kardinalu Franji Kuhariću, zagrebačkom nadbiskupu, koji nije mogao biti s nama zbog kirurškog zahvata kojemu se nedavno podvrgao.

Crkva u vašoj ljubljenoj Zemlji živi novo razdoblje, koje možemo nazvati povijesnim, a vi u srcu nosite bolno iskustvo, koje je puno pouzdanja vašega naroda, idealno nazočna na ovom našem važnom sastanku. Tragična ratna zbivanja ostavila su trag, i ono što najviše zabrinjava je činjenica da još nisu prestala.

Providonosna novina današnjega susreta, dakle, dok, s jedne strane, ispunjava duh razumljivim zadovoljstvom imajući u vidu prisne veze koje oko trinaest i pol stoljeća povezuju povijest vaše ljubljene Domovine s Petrovom katedrom, s druge strane, budi živu zebnju zbog teških iskušenja koja su obilježila i koja i dalje nastavljaju obilježavati postojanje i razvoj vaše zemlje.”

Papa je svoj govor dalje nastavio na talijanskom jeziku čiji prijevod ovdje slijedi:

“2. Sadašnji trenutak u kojemu čovječanstvo živi obilježen je golemim društvenim promjenama s velikim i katkad nepredvidivim odrazima na narode i zemlje u svijetu. Što se pak Europe tiče, kako je to istaknula i nedavna Sinoda, ona ‘proživljava izvanredne događaje po kojima rukom dotičemo ljubav i milosrđe Boga Oca prema svim ljudima, njegovoj djeci’. (Posebna sinoda europskih biskupa, Završna izjava, Uvod)

Hrvatske su prilike u europskim i međunarodnim okvirima otežane dramatičnim razaranjima i patnjama koje je izazvao nerazumljiv rat prepun tamnih posljedica.

Mislim ovdje na ljudska mnoštva bez krova nad glavom ili silom prisiljena napustiti vlastiti zavičaj; mislim na nevine žrtve bombardiranja, na izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koje su sada ostale bez igdje ičega. Mislim i na područja vaše domovine koja ostaju nepristupačna vama, pastirima, željnima da svojim vjernicima donesete utjehu evanđeoske riječi i duhovne potpore. A kako potom zaboraviti brojne crkvene i svete zgrade sa zemljom sravnjene ili teško oštećene?

Mučne su posljedice koje iz sličnih prilika nastaju za pastoralni život. Moja je želja da se raspršene zajednice uzmognu što prije ponovno sabrati i da, nakon ratnih nedaća, uzmognu napokon doživjeti novo razdoblje mira i duhovne životnosti.

Sasvim je sigurno da je za izlazak iz takvoga stanja, još više otežana gospodarskom krizom, vašoj domovini i drugim zemljama zahvaćenima ratom, potrebno da ne izostanu pozornost i potpora međunarodnoga javnog mnijenja te velikodušna solidarnost europske i svjetske zajednice. Potrebno je također da se i vaše zajednice osjete tvorcima svoje vlastite ponovne izgradnje.

3. Neka vas, časna braćo u biskupstvu, prožmu i podupru evanđeosko pouzdanje i odvažnost. Gospodin vas poziva da budete apostoli mira i obnove. U ovom trenutku iskušenja budite među svojim pukom smjeli, dalekovidni i strpljivi pastiri.

Vrlo ste svjesni da se Crkva u Hrvatskoj nalazi pred teškim pitanjima. S brižnom se pastirskom revnošću pitate kako obnoviti crkveni i društveni život u zemlji koja je gotovo posve opustošena ratom; kako uspjeti uspostaviti pravi mir u poštivanju prava svake etničke skupine i u očuvanju prave slobode naroda; kako probuditi pouzdanje i nastavak rada posred tolikih teškoća i problema.

Hrvatski se puk, izmoren dugotrajnim dramatičnim uvjetima izvanrednoga stanja, osjeća psihološki i moralno iscrpljen, dok zajednički život s drugim etničkim skupinama, s kojima su okršaji još uvijek teški, izgleda vrlo mučan.

Znam s kolikom se odgovornošću zalažete kako vjernici ne bi nikada popustili napasti mržnje i osvete, nego kako bi se naprotiv otvorili praštanju i pomirenju. Da bi se to postiglo, važno je i gotovo nužno sa strpljivošću i ustrajnošću tražiti ekumenski dijalog, sa stavom uzajamnoga razumijevanja i suradnje pune poštovanja između Katoličke Crkve i Pravoslavne Crkve, a na temelju bogate zajedničke baštine u ispovijedanju vjere i sakramentalnoj praksi. Jednako tako valja poticati nastojanje, a za to se zalažete, oko uspostave srdačnih i korisnih odnosa s novim ustrojem demokratske države kako bi se kršćanskoj zajednici osigurao miran i skladan rast.

4. Časna braćo u biskupstvu, nedvojbeno je da, iako obilježeni ostaju dijelovi duge i oštre zime, Crkva je u Hrvatskoj pozvana živjeti novo proljetno doba. Ona pred sobom ima nova područja djelovanja i do sada neviđene mogućnosti ostvarenja svojega poslanja.

Otvorila su se vrata javnih škola, bolnica, tamnica i drugih društvenih ustanova, a kršćanima je jednako tako moguće djelotvorno i kvalificirano sudjelovanje u izgradnji građanskoga društva.

Ovo je posebno pogodno vrijeme raspoznavanja za sve članove zajednice i poglavito za vas, pastiri. Radi se naime o priznavanju darova i nakana pojedinaca, skupina, udruga; vrednovanju raspoloživosti onih koji traže ozbiljan put vjere i upoznavanja kršćanstva, ispravljajući moguće dvoznačnosti, nastale iz oportunizma ili instrumentalizacije.

Potrebno je iznova izgraditi kršćansko tkivo Zemlje polazeći od kateheze te ozbiljna i kapilarna obiteljskog pastorala. Ako se Crkva bude znala ponuditi da postane mjesto promicanja istinske kulture, gdje se spajaju sloboda i istina, novi će naraštaj odgojitelja i stručnjaka biti spreman vršiti ulogu kvasca kako bi se iznutra obnovilo cijelo tijelo nacije, ozbiljno nagrizeno pogreškama i truleži marksističke ideologije.

5. Brojni su ciljevi koji se pojavljuju kao žurni i za vašu molitvu i za vaše pastoralno djelovanje. Radi se, prije svega, o tome da se prikladnim sporazumima odrede i izbistre odnosi s državom kako bi sporazumijevanje i međusobna suradnja bili plodonosniji.

Od vas se traži da iz bogate kulturne baštine, povezane s vašom stoljetnom kršćanskom predajom, znadete crpsti onu plodnu limfu koja će vas osposobljavati da u sadašnjem trenutku odgovorite na zahtjeve što proizlaze iz okvira evangelizacije novih naraštaja i inkulturacije Evanđelja u promijenjene društvene uvjete.

Isto tako, vaša je dužnost da načelima društvenoga nauka Crkve, na koji sam podsjetio u nedavnim enciklikama, rasvijetlite traženje pravednih rješenja na području gospodarstva, rada i društvenog ustroja.

Odlučnu ulogu će imati odgoj laikata produbljenom vjerskom poukom i stručno pripremljenim tečajevima za kulturne i političke djelatnike, te djelatnike sredstava društvenog priopćavanja i zdravstva.

Osim toga, izgleda vrlo važno i vođenje skrbi za usklađivanje i međusobnu potporu raznih životnih staleža: svećeničkog, redovničkog i laičkog, koji se uzajamno promiču kada su življeni u svjesnosti vlastitog identiteta i komplementarnosti.

Za ponovnu moralnu izgradnju potrebno je velikodušno ulaganje sila u područje odgoja u duhovnim vrijednostima, koja imaju prednost pred svim ostalim, iako važnim, materijalne naravi. Nuždan uvjet za takvu obvezu je nazočnost brojnih svećenika, redovnika i redovnica, koji su se posve predali stvari Evanđelja. Stoga se pastoral zvanja ‘na svim područjima’, dobro usredotočen na odgoj i konačno određenje za Krista, pojavljuje kao hitna potreba kojoj Crkva, koja je u Hrvatskoj, treba posvetiti povlaštenu pozornost.

6. Poseban problem doziva vašu pastoralnu ljubav: problem odnosa sa srpsko-pravoslavnim biskupijama koje se nalaze na području Republike Hrvatske.

Stanje je, sigurno, složeno i postavlja pitanja koja nije lako riješiti. Zašto u tome, u svjetlu vjere, ne vidjeti prigodu za svjedočenje kršćanske ljubavi i življenja evanđeoskog izmirenja? Neka napori koje, uz Gospodinovu pomoć, na tom području već poduzimate, urode očekivanim plodovima sloge i mira za izgradnju vjernika i radost cijele Crkve.

7. Časna braćo, ti se ciljevi pojavljuju jednako i kao vidovi ‘nove evangelizacije’, to jest odvažnog zalaganja Crkve da obnovi samu sebe kako bi suvremenom svijetu bolje navješćivala Krista. Vjernici znaju da su pozvani na ostvarenje nauma spasenja koji je provreo iz Otkupiteljeva srca. On pak zahtijeva dubok unutrašnji duhovni život i vjernost Radosnoj vijesti te budnu pozornost za zahtjeve svake osobe.

Neka dakle prava misijska težnja oživljava vaše pastoralne planove. Neka Crkva bude spremna odgovoriti na pozive koji dolaze iz susjednih zemalja. ‘Vjera se jača darujući je’ (Redemptoris missio, 2), pa ‘misijska živost treba hraniti i prožimati sav pastoralni i odgojni rad zajednice, kako bi uvijek sve više rasla… spremnost da se pođe tamo gdje su veće potrebe Crkve’ (Posebna sinoda europskih biskupa, nav. izjava, br. 6).

Nastavljajući tako plemenitu apostolsku predaju vaših crkvenih zajednica, koje su u prošlosti svoje brojne sinove i kćeri uputile u daleke zemlje kao glasnike Evanđelja, i dalje ćete nastaviti iskušavati duhovno bogatstvo koje proizlazi iz ‘razmjene darova’ među Crkvama.”

Završni dio svoga govora hrvatskim biskupima Papa je izrekao na hrvatskom:

“8. Neka Marija, Zvijezda Evangelizacije i Kraljica Mira, podupre svaki vaš apostolski naum! Crkva u Hrvatskoj, kako ste mi vi sami spomenuli, očekuje mnogo od konkretne solidarnosti drugih kršćanskih zajednica, ali isto tako zna da treba rasti u otvorenosti i darivanju same sebe za opće poslanje.

Ta otvorenost ima svoje korijene u teološkoj dimenziji otajstva Crkve. Zbog toga je molitva povlašteni put za crpljenje svjetla i snage potrebnih za tako odgovorne ciljeve. Gospodin Isus, uzlazeći u Jeruzalem, pokaza utješan sjaj svoje slave na visokoj gori Preobraženja, mjestu molitvenoga zajedništva s Ocem. I vi, poput apostola, pustite da vas okrijepi Krist kako biste mogli svladati težak put evanđeoskog svjedočenja.

Neka vam u svakodnevnim naporima vaše službe bude potpora i moj apostolski blagoslov koji vrlo rado podjeljujem vama i vjernicima koji su povjereni vašoj pastirskoj skrbi, s posebnim spomenom bolesnika, mladeži i obitelji koje su ljuto iskušavane žalosnim ratnim zbivanjima. Svima želim mir i zajedništvo u Kristu Isusu, Otkupitelju čovjeka.”

Ins., XV., 2, 1992., str. 512 – 517; GK, 22. studenoga 1992., str. 3; Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 1992., str. 120 – 121.

Više nego ikada doživljavam vašu dramu

Papina poruka biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicima i svim vjernicima Bosne i Hercegovine

Vatikan, 12. studenoga 1992.

Budući da zbog ratnoga stanja bosanskohercegovački biskupi nisu mogli doći u Rim, u pohod ad limina, zajedno s biskupima iz Hrvatske, Papa im je uputio svoju posebnu pisanu poruku. U njoj izražava duboku solidarnost i bratsko zajedništvo te naglašava kako im je bio vrlo bliz posljednjih mjeseci. Isto tako napominje da Katolička Crkva moli da se u njihovoj zemlji što prije uspostavi miran i bratski društveni suživot.

Časnom bratu Vinku Puljiću, nadbiskupu metropolitu sarajevskom,

Ljubljenoj braći:

Pavlu Žaniću, biskupu mostarsko-duvanjskom i upravitelju trebinjsko-mrkanjskom,

Ratku Periću, koadjutoru,

i Franji Komarici, biskupu banjolučkom

“Milost i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista” (Rim 1,7).

Vama, draga braćo u biskupstvu, koji ste pozvani da pasete Kristovo stado na područjima izmučene Bosne i Hercegovine, ide u ovom trenutku moja briga pastira Crkve Kristove. Ona me potiče da vam očitujem svoju bratsku blizinu, kad su vam sadašnje tragične ratne okolnosti zapriječile dolazak u Rim, u predviđeni pohod “ad limina”, čineći uzaludnom vašu i moju želju da se susretnemo, da zajedno ponesemo patnje vašega pučanstva koje je pogodio okrutni bič rata.

U ovom trenutku osjećam potrebu da vam uputim ovu svoju poruku duboke solidarnosti i bratskog zajedništva, da podijeljena patnja bude olakšana i vaša pastirska revnost ojačana.

Dobro znam koliko trpite zajedno sa svojim narodom, žrtvom tolikih neljudskih nepravdi, nerazumnih čina nasilja, pogrešnih nacionalističkih ideologija i prezira najosnovnijih ljudskih prava. Dobro mi je znano kako i koliko dijelite boli svih stanovnika u svojoj ljubljenoj zemlji, bili oni katolici ili pravoslavni, muslimani ili pripadnici druge religije.

Povijest će, nažalost, obilježiti za Bosnu i Hercegovinu stranicu boli i smrti u ovoj tragičnoj 1992. godini, kad bi trebala označiti stranicu preporoda u ostvarenoj državnoj nezavisnosti za narode koji su vjekovima dijelili iste krajeve u društvenom, pretežno mirnom i primjerenom suživotu.

Bio sam vam vrlo blizu posljednjih nekoliko mjeseci, otkad su započela nasilja, napadi na cijela sela, samovoljna protjerivanja, zatvaranja u zatočeničke logore, razaranja crkava i džamija. U brojnim javnim apelima zaklinjao sam one koji ratuju da odlože oružje i tražio sam od odgovornih za Međunarodnu zajednicu da surađuju u donošenju mira u vašoj zemlji.

U želji za plodnom suradnjom, Sveta je Stolica uspostavila diplomatske odnose s Republikom Bosnom i Hercegovinom, te će tako u bliskoj budućnosti papinski predstavnik moći biti živim izrazom moje nazočnosti među vama. Na međunarodnom se području glas Svete Stolice dizao u više navrata da sve podsjeti na vašu tragediju, da svrati pozornost na najsvetije vrednote osobe i društvenog života, koje predstavljaju neizostavan temelj za istinsko i trajno rješenje sukoba.

Ova je Apostolska Stolica od početka sukoba promicala koordinaciju humanitarne pomoći koju su skupljale mjesne Crkve, osobito u Europi. Nisu nedostajali apeli plemenitosti vjernika prema tolikoj braći i sestrama koji se nalaze u tako teškim životnim uvjetima. I ja sam sâm prošloga kolovoza htio izraziti svoju solidarnost, šaljući vam uzoritog gospodina kardinala Rogera Etchegeraya, predsjednika Papinskog vijeća “Cor Unum”, koji je bio također nositelj određene pomoći namijenjene svim članovima društva u Bosni. Isto su učinili neki prelati koji su dolazili iz raznih zemalja da pokažu sudioništvo svojih zajednica u vašim patnjama.

Još jednom želim reći vama, svećenicima, vašim suradnicima, redovnicima i redovnicama, svim vjernicima da više nego ikad doživljavam vašu dramu. Htio bih također ovom porukom dati na znanje svim ljudima dobre volje koje god bili vjerske ili etničke pripadnosti, koliko je Katolička Crkva – a u provom redu Rimski Biskup – solidarna u vašoj boli i moli Svevišnjega Boga da se vaš dragi narod uzmogne što prije vratiti k mirnom i bratskom društvenom suživotu. Molim vas također da biste dali do znanja građanskim vlastima Bosne i Hercegovine kako Papa ohrabruje njihove napore u donošenju mira i kako sa živim zadovoljstvom prati sve korake poduzete za stvaralački dijalog, za okončanje sadašnje tragedije.

Bit će mi također drago primiti vaše sugestije za svaki pothvat koji bi Sveta Stolica mogla još poduzeti na međunarodnom planu, prema sredstvima koja su joj vlastita, bilo da pridonese završetku sukoba, bilo da pospješi dopremanje humanitarne pomoći koja je toliko nužna i neodgodiva da ublaži boli prouzročene ratom.

Dobro mi je poznato da je oluja koja se sručila na vašu zemlju duboko uzdrmala građanski suživot pučanstva koje tu boravi: dobro mi je također poznato da, po Božjem daru i zahvaljujući dobroj volji ljudi, narodi mogu dati ljudskim događajima nova usmjerenja za mirnu suradnju svih. “Blago onima koji gladuju i žeđaju pravde, oni će se nasititi” (Mt, 5,6), zajamčio nam je Gospodin.

Tebe, ljubljeni brate, Vinko Puljiću, nadbiskupe izmučenoga grada Sarajeva, želim uvjeriti u svoju osobnu blizinu, u misli i molitvi, proživljavajući s dubokom boli pokolje koji su pogodili tvoj voljeni grad. Kad sam 6. siječnja 1991. na tebe polagao ruke da te posvetim za pastira Crkve sarajevske, nisam ni slutio da će tvoj križ ubrzo postati tako težak i tvoj kalež tako gorak. Moja misao često ide k tebi i tvojemu gradu, jučer simbolu uzorna sklada među različitim kulturama i religijama, a danas polju bratoubilačkog rata i uništenja najsvetijih vrednota ljudske osobe.

Vama, isto tako ljubljena braćo, Pavle Žaniću, biskupe mostarsko-duvanjski, i Ratko Periću, koadjutore, šaljem poseban pozdrav, imajući pred očima poteškoće u kojima morate sada obavljati svoje poslanje, u polurazorenu gradu i s raspršenim zajednicama.

Ti, napokon, predragi brate Franjo Komarica, biskupe banjolučki, budi uvjeren u moje duboko suosjećanje u tvojem teškom poslanju pastira koji si uvijek bio brižljiv da pohodiš zajednice svoje biskupije, da podržiš svećenike i vjernike, da se Kristovo stado ne rasprši unatoč zlostavljanjima kojima je podvrgnuto.

Kao zalog božanske zaštite nad vašim biskupijskim zajednicama i nad cijelom Bosnom i Hercegovinom te i dalje moleći za sretan dolazak željena mira, podjeljujem vama, vašim svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima svoj apostolski blagoslov.

U Vatikanu 12. studenoga 1992., na blagdan Sv. Jozafata.

Papa Ivan Pavao II.

Ins., XV., 2, 1992., str. 537 – 540; OR, 16. studenoga 1992., str. 1. i 7; GK, 29. studenoga 1992., str. 1. i 4; ASS/1992, str. 764 – 766.

Obnovljena vjera neka vam pomogne u nadvladavanju iskušenja rata

Vjernicima iz Hrvatske katoličke misije u Stuttgartu na općoj audijenciji

Vatikan, 18. studenoga 1992.

“Dragi vjernici Hrvatske katoličke misije u Stuttgartu, srdačno vas pozdravljam. Obnovljena vjera u Isusa Krista neka pomogne vama i vašim sunarodnjacima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zemljama iz kojih potječete, da nadvladate iskušenja i posljedice strašnog rata koji hara u tim krajevima. Vama i vašima dragima, posebno onima koji pate, rado podjeljujem svoj apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XV., 2, 1992., str. 631; OR, 19. studenoga 1992., str. 5; ASS/1992., str. 772.

Poziv Pape i biskupa Europe da se početkom siječnja 1993. moli za mir na Balkanu

Sastanak Pape i predsjednika biskupskih konferencija Europe

Vatikan, 1. prosinca 1992.

U povodu prve obljetnice posebne Sinode europskih biskupa u Vatikanu je održan sastanak Pape i predsjednika biskupskih konferencija Europe na kojemu su razmatrana pitanja važna za život Katoličke Crkve na tom kontinentu. U uvodnom govoru što ga je održao Papa je skrenuo pozornost nazočnih i na tragediju koja se odvija na Balkanu te je pozvao predstavnike svih europskih episkopata da se pozabave i tim problemom. Papa je u uvodnom govoru među ostalim rekao:

“Već dugo vremena pribivamo potresnoj tragediji na Balkanu. Molim vas, predstavnike svih episkopata Europe, da to bude također jedna od tema vašeg današnjeg sastanka. To doista nije neki ‘regionalni’ problem, nego europski. Tiče se svih na ovome kontinentu: svih država, svih crkava i svih kršćana. Potrebno je, stoga, da se Crkva ujedini u gorućoj molitvi gledom na tu zbilju, da bude solidarna s onima koji pate da, kao svjedok Kristova evanđelja, učini zaista sve što može. Neka se na taj način ispuni blaženstvo što ga je naš Gospodin obećao ‘graditeljima mira’.”

Ins., XV., 2, 1992., str. 793.

Na završetku sastanka uputili su Papa i predsjednici biskupskih konferencija Europe snažan poziv na molitvu za mir u Europi i posebice na Balkanu. Preporučili su da se molitve organiziraju 1. siječnja 1993., ili nekoga drugog bližeg dana, a najavili su i održavanje posebnoga molitvenog susreta u Asizu 9. siječnja uvečer i 10. siječnja ujutro, koji će predvoditi Sveti Otac. Donosimo odgovarajući dio Papina govora te zajednički apel Pape i predsjednika biskupskih konferencija Europe.

“U ovom važnom trenutku povijesti Europe Rimski Biskup i predsjednici biskupskih konferencija ovoga kontinenta, okupljeni u Vatikanu, upućuju svoj žarki poziv na molitvu za mir u Europi i posebno na Balkanu.

U Bosni i Hercegovini već više mjeseci bjesni rat, praćen smrću i razaranjem, okrutnostima i nepravdama svake vrste od kojih nitko nije pošteđen: ni djeca, ni starci, ni bespomoćni civili. Ruše se crkve i džamije. S lica su zemlje izbrisani spomenici višestoljetne kulturne nazočnosti. Humanitarna pomoć nailazi na zapreke, a patnje se pučanstva povećavaju. Nastojanja Međunarodne zajednice da se obustavi sukob dosad nisu postigla željeni uspjeh.

Zbog toga Rimski Biskup i predstavnici europskih biskupskih konferencija, zajedno okupljeni, pozivaju krajevne Crkve na kontinentu na poseban Dan molitve za mir u Europi, i to osobito na Balkanu. Neka u tu svrhu sljedećega 1. siječnja (ili kojeg drugog bližeg dana) u raznim zemljama biskupske konferencije, biskupije, župe i crkvene zajednice prirede prikladne molitvene i pokorničke skupove.

Svjetski dan mira 1. siječnja, koji je sada već u cijeloj Crkvi postao poseban trenutak molitve i zalaganja za mir, ovaj će se put u Europi živjeti s posebnim poletom i na sasvim osobit način.

Kao odraz te zajedničke molitve u Asizu će se, pod zaštitom sv. Franje, održati poseban susret kojemu će predsjedati Papa, a sudjelovat će predstavnici svih episkopata u Europi. Susret će se sastojati od molitvenoga bdijenja, uvečer 9. siječnja, i euharistijskoga slavlja, 10. siječnja prije podne. Molitva će biti praćena postom.

Već sada želimo ovaj iskreni i usrdni poziv proširiti i na druge Crkve i kršćanske zajednice u Europi kako bi i one svoje predstavnike poslale u Asiz.Ovaj poziv rado proširujemo i na Židove i muslimane, u nadi da će i oni tom prigodom biti nazočni te tako na neki način obnoviti nezaboravni susret koji
je bio 27. listopada 1986. (…) U tom će se smislu uzdizati i molitva kršćana i molitva ostalih koji vjeruju u ‘Boga mira’ (Heb 13,20), kako bi On to osnovno dobro udijelio Europi i cijelom čovječanstvu.”

OR, 3. prosinca 1992., str. 1 i 4; GK, 13. prosinca 1992., str. 1 i 4.

Zabludjela logika rata nadjačava opetovane i snažne pozive na mir

Papina poruka za Svjetski dan mira 1. siječnja 1993.

Vatikan, 8. prosinca 1992.

Svoju poruku za Svjetski dan mira 1. siječnja 1993., čija je tema “Ako tražiš mir, pomozi siromašnima”, papa Ivan Pavao II. započinje upravo opisom stradanja i ratnoga stanja te osudom agresije na Bosnu i Hercegovinu:

“Dok nestaje sablasti pogubnog rata među suprotstavljenim ideološkim blokovima, teški lokalni sukobi nastavljaju potpaljivati različita područja na zemlji. Na poseban način, pred očima svih je dramatično stanje u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina, u kojoj ratna zbivanja nastavljaju svakog dana sijati nove žrtve, osobito među golorukim civilnim pučanstvom, i uzrokovati ogromne materijalne i ekološke štete. Izgleda kao da se ništa ne može suprotstaviti besmislenom oružanom nasilju: niti udruženi napori u prilog stvarnog primirja, ni humanitarne akcije međunarodnih organizacija, ni vapaji za mirom što se jednodušno dižu iz zemalja okrvavljenih borbama. Zabludjela logika rata nadjačava, nažalost, opetovane i snažne pozive na mir.”

Ins., XV., 2, 1992., str. 842; OR, 12. prosinca 1992., Dodatak, str. II.; GK, 3. siječnja 1993., str. 3.

U božićnoj poruci Papa misli na djecu Sarajeva i Banje Luke i na narode Bosne i Hercegovine obilježene strahom, žalošću i bolom

Božićna poruka i blagoslov Urbi et Orbi

Vatikan, Trg sv. Petra, Božić, 25. prosinca 1992.

Sveti Otac je u svojoj svečanoj božićnoj poruci upućenoj cijelom svijetu govorio najprije o Isusovu utjelovljenju. A onda je svoje misli upravio k onima koji na raznim stranama svijeta trpe zbog rata; posebnu je pozornost obratio djeci i narodima Bosne i Hercegovine. Donosimo dio te Papine poruke koju je uputio na talijanskom jeziku uz simultani prijevod na mnoge jezike svijeta:

“Pred božićnim jaslicama, gdje cvili Čovjek Bog uz bojažljivi pogled Marije i Josipa, misao ide spontano prema tolikoj našoj braći kojima je Božić i ove godine obilježen strahom, žalošću i bolom. Mislim na djecu Sarajeva, Banje Luke, na narode Bosne i Hercegovine, taoce programiranog i neljudskog nasilja. (…) Zašto je Bog postao čovjekom? Premda zamračen maglom i vihorima povijesti, hod čovječanstva je osvijetljen odgovorom Božjim koji povećava našu nadu. Tvoja ljubav, o Riječi utjelovljena, jača je od mržnje, jača je i od same smrti (usp. Pj 8,6). Da! Ništa ne može spriječiti da ti dođeš k nama, također i u ispaćena mjesta svijeta gdje se i nadalje ubija, i gdje zlo, čini se, vlada nesmetano. Dođi, o Gospodine, da iscijeliš otvorene rane na tijelu čovječanstva. Dođi onamo gdje buka oružja priječi da se čuje neutješni plač žena i djece, jauci ranjenika, tužni vapaji umirućih. Katkada se doista čini da je zemlja gluha i neprobojna Otajstvu tvoje nazočnosti. Dođi, molimo te, da bi pobijedila tvoja ljubav, dar mira. Radi toga ćemo se susresti u Asizu 9. i 10. siječnja, mi predstavnici europskih crkava, ujedinjeni sa svima koji vjeruju u Krista i s ljudima dobre volje. (…)”

Ins., XV., 2, 1992., str. 1008; OR, 28./29. prosinca 1992., str. 5; GK, 3. siječnja 1993., str. 4.

Božićna čestitka

Vatikan, Božić, 25. prosinca 1992.

Na kraju božićne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti Otac je s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Božić na 54 jezika; čestitka na hrvatskom bila je na 13. mjestu:

“Sretan Božić! Neka Isusovo porođenje donese mir cijeloj Hrvatskoj!”