Budi dio naše mreže
Izbornik

Govori pape Ivana Pavla II. Hrvatima – 1998. godina

Neka milosno razdoblje korizme donese plodove za svakoga

Dragovoljnim darovateljima krvi iz Hrvatske na općoj audijenciji

Vatikan, 25. veljače 1998.

           “Draga braćo i sestre, danas počinje korizma, vrijeme posta i pokore kojima se Crkva priprema za svetkovinu Kristova Vazmenoga Otajstva muke, smrti i uskrsnuća. Uz želju da to milosno razdoblje urodi obilnim plodovima za svakoga pojedinog od vas, za vaše obitelji i za društvenu sredinu u kojoj živite i radite, zazivam na vas Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 428; IKA, 26. veljače 1998., str. 8.

 

Potrebno je da se Crkva po sakramentima neprestano obnavlja i raste

Hodočasnicima iz Hrvatske na općoj audijenciji

Vatikan, 18. ožujka 1998.

           “Draga braćo i sestre, po sakramentima se Crkva u vremenu ovdje na zemlji neprestano obnavlja, raste i napreduje na putu svetosti te se očituje kao ‘svećenička zajednica’, ‘organski ustrojena’. (LG 11) Kao djelo Krista i Crkve, sakramenti također očituju jedinstvo naroda Božjega ‘okupljena i uređena pod vodstvom biskupa’, (usp. Sacrosanctum concilium, 26) nasljednika apostola, te prezbitera i đakona koji su s njima u zajedništvu. Od srca pozdravljam nazočnu skupinu studenata Sveučilišta u Zagrebu te na svakoga pojedinog od njih i njihove obitelji zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 563 – 564.

 

Valja produbljivati Otajstvo spasenja po sakramentima svete Crkve

Hodočasnicima iz Svete Nedjelje te učenicima i profesorima iz Pazina na općoj audijenciji

Vatikan, 25. ožujka 1998.

           “Draga braćo i sestre, sakramenti su znak stalne Božje ljubavi prema svakome pojedinom čovjeku. Priprava za veliki jubilej posebna je prigoda za produbljenje toga Otajstva spasenja koje Otac izvodi u Crkvi po Kristu u Duhu Svetome. Srdačno pozdravljam porečko-pulskoga biskupa mons. Ivana Milovana, koji je došao zajedno s profesorima, odgojiteljima i učenicima Pazinskoga kolegija i Klasične gimnazije. Jednako tako pozdravljam i vjernike župe Presvetoga Trojstva iz Svete Nedjelje te svima udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 655; IKA, 26. ožujka 1998., str. 10.

 

Bog nikada ne napušta čovjeka

Hodočasnicima iz Hrvatske na općoj audijenciji

Vatikan, Trg sv. Petra, 1. travnja 1998.

           “Draga braćo i sestre, Bog ne prestaje pratiti čovjekove korake i nikada ne napušta čovjeka. Na to želi i podsjetiti i skorašnja proslava Velikoga jubileja, koja svraća pozornost na puninu vremena u kojoj je Otac poslao Sina svojega (Gal 4, 4) i po kojemu je u naša srca izlilo Duha posinjenja (Rim 8,6; Gal 4,6) da bi nas učinio novim stvorenjima i pripravio na slavni Vazam svojega Kraljevstva. Pozdravljam sada sve hrvatske hodočasnike i od srca ih blagoslivljam. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 693 – 694; GK, Uskrs 1998., str. 4.

 

Vazmeno trodnevlje – milosni dani kada smo pozvani proživljavati događaje svojega spasenja

Hodočasnicima i gimnazijalcima iz Splita na općoj audijenciji

Vatikan, 8. travnja 1998.

           “Dragi učenici Druge i Treće gimnazije u Splitu, dragi hrvatski hodočasnici, sve vas srdačno pozdravljam. Dobro došli! Misom ‘Večere Gospodnje’ Crkva sutra počinje sveto vazmeno trodnevlje, kojim slavi Otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća. To su milosni dani u koje su kršćani pozvani na osobit način razmišljati i o događajima svojega spasenja i proživljavati ih. Svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 720; IKA, 9. travnja 1998., str. 7.

 

Uskrsna čestitka

Vatikan, 12. travnja 1998.

Na kraju uskrsne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti Otac je s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Uskrs na 58 jezika; čestitka na hrvatskome bila je na 13. mjestu:

           “Sretan Uskrs!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 747.

 

Pripravljajte se prijeći preko praga trećega kršćanskog tisućljeća

Hodočasnicima iz raznih hrvatskih krajeva na općoj audijenciji

Vatikan, 15. travnja 1998.

           “Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a osobito vjernike župa Sv. Obitelji i Sv. Mateja u Splitu, Tijela Kristova u Zagrebu, Sv. Antuna Padovanskoga u Koprivnici, Svih svetih u Blatu na Korčuli; mladež župe Uznesenja Bl. Djevice Marije u Kaštel Lukšiću, učenike Nadbiskupske klasične gimnazije te Druge i Desete gimnazije u Zagrebu, skupinu profesora Tehničke škole u Osijeku i skupinu hrvatskih katoličkih gospodarstvenika. Na poseban način pozdravljam požeškoga biskupa mons. Antuna Škvorčevića s hodočasnicima iz njegove biskupije, koji su došli na grobove svetih apostola Petra i Pavla i na mjesta vezana uz život i mučeništvo sv. Lovre, zaštitnika njihove mlade biskupije. Predragi, ovim ste činom, u kojemu sudjeluju predstavnici svih slojeva požeške Crkve, željeli potvrditi zajedništvo s Rimskom crkvom i s Petrovim Nasljednikom. Vratite se svojim domovima čvrsti u vjeri te, pripravljajući se prijeći preko praga trećega kršćanskog tisućljeća, svjedočite za kršćanske vrijednosti što su tako prijeko potrebne za materijalnu i duhovnu obnovu vaše Domovine, koja je najprije prošla kroz duga desetljeća diktature, a potom doživjela razorni rat. Sve vas pratio moj blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 762.

 

Neka svjetlo i radost uskrsloga Krista ispuni vaša srca

Hodočasnicima i predstavnicima MORH-a i MUP-a iz Hrvatske na općoj audijenciji

Vatikan, 22. travnja 1998.

           “Srdačno pozdravljam sve skupine hrvatskih hodočasnika među kojima se nalaze članovi obitelji poginulih u Domovinskome ratu i invalidi toga rata. Na poseban način pozdravljam biskupa Jurja Jezerinca, prvoga hrvatskog vojnog ordinarija, zajedno s predstavnicima Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Predragi, svakomu pojedinom od vas želim da svjetlo i radost uskrsloga Krista ispuni vaša srca te vam vrlo rado udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 794 – 795; IKA, 23. travnja 1998., str. 13.

 

Punina milosti koju ljudski rod sada živi podsjeća da je Krist Gospodar vremena

Hodočasnicima iz Slavonskoga Broda na općoj audijenciji

Vatikan, Trg sv. Petra, 29. travnja 1998.

           “Draga braćo i sestre, punina milosti koju ljudski rod sada živi podsjeća da je Krist Gospodar vremena: da je njegovo počelo i njegov završetak (Ioannis Pauli PP, II. Tertio millennio adveniente, 10). On je proglasio godinu milosti Gospodnje (Lk 4,16–30) izlivši Duha Svetoga za oproštenje grijeha i objavivši svijetu novi život koji je Otac pripravio za sve ljude. Srdačno pozdravljam vjernike župe Sv. Leopolda Mandića u Slavonskom Brodu i ostale hrvatske hodočasnike. Na sve zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 825; IKA, 30. travnja 1998., str. 12.

 

Otac nam je poslao Duha Svetoga Branitelja da nas poučava o svemu

Hodočasnicima na općoj audijenciji

Vatikan, 13. svibnja 1998.

           “Draga braćo i sestre, Isusove riječi su riječi Oca koji ga je poslao nama ljudima i koji je, u njegovo ime, poslao Branitelja – Duha Svetoga, da nas poučava o svemu i dozivlje nam u pamet sve što nam je Isus govorio (usp. Iv 14,24–26). Poslanje Sina i poslanje Duha Svetoga u svijet uvijek je združeno i nerazdvojivo. Riječima dobrodošlice sada od srca pozdravljam sve skupine hrvatskih hodočasnika te im udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 893; IKA, 14. svibnja 1998., str. 9.

 

Duh Istine svjedoči za Isusa da bi ga svijet priznao Spasiteljem

Hodočasnicima iz Hrvatske na općoj audijenciji

Vatikan, 20. svibnja 1998.

           “Draga braćo i sestre, Duh Istine svjedoči u svijetu za Isusa (Iv 15–26) da bi svijet uzvjerovao i spoznao da ga je Otac poslao i da bi ga priznao Gospodinom i Spasiteljem. Duh Sveti je zajedno s Ocem i Sinom neprestano nazočan u djelu spasenja ljudi. Od srca pozdravljam sve hrvatske hodočasnike te na njih i njihove obitelji zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 954; IKA, 21. svibnja 1998., str. 8.

 

Duh Sveti zajedno s Ocem i Sinom sudjeluje u djelu stvaranja

Hodočasnicima iz Splita, Virovitice i Slavonskoga Broda na općoj audijenciji

Vatikan, 27. svibnja 1998.

           “Draga braćo i sestre, Duh Sveti zajedno s Ocem i Sinom sudjeluje u djelu stvaranja i nazočan je u svijetu sve od njegovih početaka (usp. Post 1). On je istobitan s Ocem i Sinom; on je ‘Gospodin i životvorac’ i svekoliko stvorenje čuva u Ocu po Sinu. Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike iz Splita, Virovitice, Slavonskoga Borda i ostalih mjesta te svima udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 1057; IKA, 28. svibnja 1998., str. 8.

 

Duh Sveti trajno je prisutan u Crkvi koju vodi k vrelu Božje ljubavi

Hodočasnicima iz Hvarske biskupije i zagrebačkim studentima na općoj audijenciji

Vatikan, 10. lipnja 1998.

           “Draga braćo i sestre, pripravivši dolazak i uspostavu Kraljevstva Božjega na zemlju, Duh je Sveti poduzeo djelo njegove izgradnje i rasta. On je zbog toga neprestano nazočan u Crkvi, koja je njegov Hram i Tijelo Kristovo, te krštenicima dariva ‘zalog’ ili ‘prvine’ njihove baštine, (usp. Rim 8,23; 2 Kor 1,21), privodi ih k samomu vrelu Ljubavi, k Bogu (usp. 1 Iv 4,8.16) i čini ih već sada dionicima zajedništva s Ocem i Sinom (isto, 1,3). Od srca pozdravljam hodočasnike iz Hvarske biskupije, studente Sveučilišta u Zagrebu i ostale hrvatske hodočasnike. Svima udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 1346; IKA, 11. lipnja 1996., str. 11.

 

U Duhu Svetome svaki kršćanin može Boga nazivati Ocem

Hodočasnicima te odgojiteljima i učenicima Centra “Slava Raškaj” pod vodstvom prof. Zvonke Matoic na općoj audijenciji

Vatikan, 17. lipnja 1998.

           “Draga braćo i sestre, Otac je ‘u punini vremena’ poslao Sina da bi ljudi primili posinstvo Božje i baštinu pripravljenu za svakoga pojedinog od njih (usp. Gal 4,4–7). Duh Sveti svjedoči ljudima za to sinovstvo i za tu baštinu, i u njemu svaki subaštinik Kristov može kliktati ‘Abba! Oče!’ (usp. Rim 8,14–17). Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a posebno odgojitelje i učenike Centra za odgoj i obrazovanje ‘Slava Raškaj’ iz Zagreba, te na sve zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 1395 – 1396; IKA, 18. lipnja 1998., str. 9.

 

Duh Sveti je ishodište svekolike svetosti Crkve

Hodočasnicima iz Dubrovačke biskupije na općoj audijenciji

Vatikan, 24. lipnja 1998.

           “Draga braćo i sestre, Duh Sveti je sve od dana Pedesetnice neprestano nazočan i djeluje u Crkvi, čini je svetom i preko nje posvećuje svijet. Upravo je On, ‘Duh obećanja’ (usp. Gal 3,14; Ef 1,13–14), ishodište svekolike svetosti Crkve i svakoga pojedinog njezina člana, koji, slušajući Očev glas, u raznolikim načinima života i službama u Crkvi, obitelji i u društvu vjerno slijedi Kristov primjer. Od srca pozdravljam roditelje poginulih u nedavnome ratu u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini s dubrovačkoga područja i skupinu dubrovačkih gimnazijalaca. Na sve zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 1, 1998., str. 1489 – 1490; IKA, 25. lipnja 1998., str. 9.

 

Neka zajedništvo s Petrovim nasljednikom pridonese novomu procvatu vjere u vašoj Domovini

Nadbiskupu Josipu Bozaniću i vjernicima prigodom predaje palija

Vatikan, 30. lipnja 1998.

Palij, dio odjeće nadbiskupa metropolita kao znak posebnoga zajedništva s Petrovom Stolicom, Papa je podijelio nadbiskupima pojedinih velikih metropola. Među njima bio je i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. Njega i hrvatske vjernike koji su ga dopratili Papa je pozdravio ovim riječima:

           “Riječima dobrodošlice od srca pozdravljam zagrebačkoga nadbiskupa metropolita Josipa Bozanića i vjernike koji su ga dopratili. Neka ovo svjedočanstvo vašega zajedništva s Petrovim nasljednikom pridonese novomu procvatu vjere u vašoj Domovini.”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 1535; IKA, 2. srpnja 1998., str. 9 – 10.

 

Duh Božji vodi čovječanstvo prema spasenju i pripravlja drugi Kristov dolazak

Hodočasnicima iz Splita i učenicima iz Zaboka na općoj audijenciji

Vatikan, 8. srpnja 1998.

           “Draga braćo i sestre, Duh Božji vodi čovječanstvo prema spasenju i pripravlja drugi Kristov dolazak obilno dijeleći svoje raznovrsne darove na opću korist svih koji su kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Njegova snaga također promiče daljnju izgradnju i obnovu Otajstvenoga Tijela Kristova, Crkve, i dobro cijeloga svijeta. Srdačno pozdravljam vjernike župe Sv. Petra u Splitu i učenike Srednje škole u Zaboku. Svima udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 51.; IKA, 9. srpnja 1998., str. 7.

 

Apostolski blagoslov hodočasnicima

Hodočasnicima iz Splita i Kruševice na općoj audijenciji

Vatikan, 29. srpnja 1998.

           “Od srca pozdravljam hodočasnike iz Splita, Kruševice i ostalih mjesta u Hrvatskoj. Svima rado udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 90.

 

Zaziv Božjega blagoslova na sve

Profesorima i gimnazijalcima iz Zagreba i Biograda na općoj audijenciji

Vatikan, 26. kolovoza 1998.

           “Srdačno pozdravljam profesore i učenike Prve zagrebačke gimnazije i gimnazije u Biogradu na moru. Na sve zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 188; IKA, 27. kolovoza 1998., str. 6.

 

Pozdrav i apostolski blagoslov

Hodočasnicima iz Štitara, sjemeništarcima i profesorima iz Splita na općoj audijenciji

Vatikan, 2. rujna 1998.

           “Od srca pozdravljam vjernike župe Sv. Mateja Apostola u Štitaru, zatim sjemeništarce i ostale učenike Nadbiskupske klasične gimnazije don Frane Bulića u Splitu, te profesore Treće splitske gimnazije. Dobro došli! Svakomu pojedinom od vas i vašim obiteljima rado udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 209; IKA, 3. rujna 1998., str. 8.

 

Dobrodošlica i apostolski blagoslov

Hodočasnicima iz Varaždina i vatrogascima iz Jastrebarskoga na općoj audijenciji

Vatikan 16. rujna 1998.

           “Riječima dobrodošlice pozdravljam vjernike župe Sv. Josipa u Varaždinu i skupinu vatrogasaca iz Jastrebarskog. Svima vama i vašim obiteljima od srca udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 474; IKA, 17. rujna 1998., str. 11.

 

DRUGI POHOD PAPE IVANA PAVLA II. HRVATSKOJ

2. – 4. listopada 1998.

 

Neka moj pohod pridonese da se Hrvatska, sastavni dio Europe, izgrađuje na trajnim vrijednostima

Govor Svetog Oca Ivana Pavla II. u zagrebačkoj zračnoj luci

Zagreb, 2. listopada 1998.

           “Gospodine Predsjedniče Republike, štovana gospodo predstavnici Vlade,

           časna braćo u biskupstvu, predraga braćo i sestre!

           1. Božja mi Providnost omogućuje da danas ponovno stupim na hrvatsko tlo: upravo počinjem svoj drugi pastirski pohod ovoj dragoj zemlji. Ovo je apostolsko putovanje na neki način nastavak putovanja koje sam mogao ostvariti u rujnu 1994. Tada se je moj pohod ograničio samo na glavni grad.

           Drago mi je što sam mogao prihvatiti pozive koji su mi stizali s raznih strana: od biskupâ ove zemlje, od gospodina Predsjednika Republike, od predstavnikâ Hrvatske vlade i Hrvatskoga državnog sabora, kao i od običnih građana. Zahvaljujem gospodinu Predsjedniku Republike na uistinu srdačnim riječima, koje mi je upravo uputio, i na očitovanoj dobrodošlici. Pozdravljam predstavnike Vlade i ostale ugledne osobe, koje su svojom nazočnošću željele počastiti ovaj susret.

           Srdačno pozdravljam i sve vas koji ste se ovdje sabrali da mi poželite sretan dolazak. Moj se pozdrav preko vas širi na sve stanovnike ove plemenite zemlje, bogate vjerom, poviješću i kulturom.

           2. Dolazim k vama kao hodočasnik Evanđelja slijedeći stope prvih svjedoka vjere. Dolazim ubrati plodove hrabroga svjedočanstva što su ga pružali pastiri i vjernici sve od prvih stoljeća kršćanstva. Ti su se plodovi očitovali u svemu svojemu bogatstvu posebno u teškim vremenima: u doba rimskih progona, na početku, zatim u doba turskoga prodora i okupacije, te, u najnovije vrijeme, u doba strašnoga komunističkog progona. Kako ne ostati zadivljeni pred uzorima vjere kao što su sveti Dujam biskup te solinski, duvanjski, istarski, srijemski i sisački mučenici, sve do sluge Božjega Alojzija Stepinca, koji je s drugim svjedocima žarkim svjetlom osvijetlio ovo stoljeće kojim se završava drugo kršćansko tisućljeće?

           Dolazim danas učvrstiti svoju braću u vjeri zahvalan Gospodinu za dvotisućljetnu nazočnost Crkve u ovim krajevima i za bogatu povijest hrvatskih katolika. Dolazim da tu svoju braću ohrabrim u nadi i da ojačam njihovu ljubav. Ovaj moj drugi pastirski pohod Hrvatskoj ima dvije središnje točke: proglašenje blaženim sluge Božjega Alojzija Stepinca, mučenika vjere, i proslavu 17 stoljeća grada Splita. S tim su povezana i dva hodočašća: u Mariju Bistricu, hrvatsko marijansko nacionalno svetište, i na Otok u Solinu, u hrvatsko marijansko prasvetište, dva mjesta posebno važna za vjersku povijest vašega kraja.

           Ovo će, dakle, putovanje biti u znaku pobožnosti hrvatskoga naroda prema Presvetoj Bogorodici. Želim zbog toga već sada Onoj, koju zazivate kao Odvjetnicu Hrvatske, najvjerniju Majku, povjeriti svoje korake u vašoj domovini. Njoj upravljam svoju prošnju da nastavi bdjeti nad hodom vašega naroda. Neka ga štiti i podupire u svjedočenju za Krista i Evanđelje i neka mu na njegovim životnim stazama pokazuje put vječnoga spasenja.

           3. Životno je važno da hrvatski narod ostane vjeran svojim kršćanskim korijenima te da istodobno bude otvoren zahtjevima sadašnjega trenutka koji, iako nosi nemale teškoće, ipak omogućuje nazreti utješne razloge nade. Hrvatska zemlja je nakon nasilnoga i krvavoga rata, u koji se je našla upletena, napokon upoznala mir i slobodu. Sve su snage pučanstva sada usmjerene na postupno liječenje dubokih rana sukoba, na istinsko pomirenje među svim etničkim, vjerskim i političkim skupinama stanovništva i prema uvijek sve većoj demokratizaciji društva.

           Radujem se tomu i potičem na ustrajnost u zalaganju s velikodušnom odlučnošću. Ratne posljedice i način razmišljanja stvoren u doba komunističke vladavine stvaraju brojne zapreke. Prijeko je potrebno ne klonuti duhom. Solidarnom se suradnjom svih mogu i u razmjerno kratkom roku naći prikladna rješenja čak i za najsloženija pitanja.

           Od srca želim da se u ovome dijelu Europe više nikada ne ponove neljudska stanja, koja su se ovdje dogodila nekoliko puta u ovome stoljeću. Neka se bolno i tragično iskustvo minulih desetljeća pretvori u pouku sposobnu rasvijetliti umove i ojačati volje te se budućnost ove zemlje, jednako kao i Europe i svega svijeta, može obradovati sve većemu rastu dogovaranja i suradnje također i među narodima različitih jezika, kultura i vjera.

           Ovaj svoj pohod miloj Hrvatskoj počinjem riječima ljubavi i nade. Neka on pridonese tomu da se zemlja, koja je sastavni dio Europe, izgrađuje na trajnim vrijednostima. Želja mi je da iz davnih kršćanskih korijena ove zemlje provre jaka bujica životne limfe koja će sada već u zoru novoga tisućljeća osigurati procvat istinskoga humanizma za buduće naraštaje. Posebno bih želio da kršćani znaju dati odlučan zamah novoj evangelizaciji velikodušno svjedočeći za Krista Gospodina, Otkupitelja čovjeka.

           Zazivam Božju pomoć na cijelu hrvatsku naciju i sve odsrca blagoslivljam!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 628 – 630.

 

Žarko želim da hrvatski narod i u budućnosti ostane vjeran Kristu

Pozdrav Svetoga Oca Ivana Pavla II. mladima i narodu

Zagreb, 2. listopada 1998.

           “Dragi stanovnici Zagreba i cijele Hrvatske, draga mladeži i drage obitelji: mir vama!

           1. Ovdje, pred ovom velebnom katedralom, spomenikom vjere i umjetnosti, koja čuva zemne ostatke sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, pozdravljam vas u imenu Krista uskrsloga, jedinoga Spasitelja svijeta, i sve vas želim zagrliti s velikom ljubavlju!

           Misli mi lete svim dragim stanovnicima ove zemlje i radostan sam što danas mogu očitovati svoje poštovanje njezinoj plemenitoj civilizacijskoj baštini. Na poseban se način obraćam vama, kršćani, koji, prema riječima apostola Petra, morate ‘biti uvijek spremni na odgovor svakomu, koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama’ (1 Pt 3,15).

           Zahvaljujem Providnosti koja je upravljala mojim koracima te me ponovno dovela u Hrvatsku. Same mi od sebe naviru riječi vašega pjesnika: ‘Tu brat mi je vsaki / tu doma sem taki…’ (D. Domjanić, Kaj). Želio bih osobno pozdraviti sve stanovnike ove zemlje, ljude svih društvenih slojeva: od poljoprivrednika do običnih radnika; od domaćicâ do stručnih djelatnika; od mornarâ i ribarâ do službenikâ, djelatnikâ u kulturi i znanstvenikâ; od najmlađih do starih i bolesnih. Neka do svih dođu moje želje mira i nade!

           2. S ljubavlju se posebno obraćam tebi, mladeži, koja si se okupila u tako velikom broju dočekavši me na dolasku u vašu zemlju. Posebno mi je drago što ovo moje hodočašće počinje u znaku mladeži.

           Predragi, u vama pozdravljam budućnost ovih krajeva i Crkve u Hrvatskoj. Krist danas kuca na vrata vaših srdaca: znajte ih otvoriti i primite Ga. On ima pravi odgovor na vaša očekivanja. S Njim ćete, praćeni pogledom punim ljubavi Djevice Marije, moći na stvarateljski način izgrađivati naum vaše budućnosti.

           Nadahnjujte se na Evanđelju! U svjetlu ćete njegova nauka moći razvijati zdrav kritički duh za suočavanje s modnim konformizmima, te u svoju sredinu unositi novost evanđeoskih blaženstava, koja oslobađa. Naučite razlikovati dobro od zla i ne biti površni u prosuđivanju. To je ona mudrost, koja mora resiti svaku zrelu osobu.

           3. Svaki građanin, a navlastito vjernik, ima točno određenu odgovornost za svoju domovinu. Vaša zemlja od vas očekuje znatan doprinos na raznim područjima društvenoga života, gospodarstva, politike, kulture. Njezina će budućnost biti bolja u onoliko koliko se svatko od vas bude znao zauzeti za poboljšanje samoga sebe.

           Ljudski život na zemlji nosi sa sobom raznovrsne teškoće. One se, sigurno, ne mogu rješavati bijegom u hedonizam, u konzumizam, u drogu ili u alkohol. Potičem vas da se odvažno suočavate s protivštinama i da rješenja tražite u svjetlu Evanđelja. Znajte ponovno otkriti bogatstvo vjere te iz njega crpite snagu za odvažno i dosljedno svjedočenje.

           Sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac, kojega ću sutra, ako Bog da, uzdignuti na čast oltara, mladeži je svojega doba preporučivao: ‘Pazite na sebe i izgrađujte se, jer bez moralno izgrađenih i solidnih pojedinaca nema ništa. Nisu najveći patrioti oni koji najviše viču, već oni koji najsavjesnije vrše zakon Božji’ (Kard. Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke, Zagreb, 1996., str. 97).

           Neka nikada ne iščezne vaš mladenački zanos napajan na živoj vjeri u Boga. Kardinal Alojzije Stepinac s tim je u vezi svećenicima preporučivao: ‘Tjerajte kao kugu od naše mladeži svaku malodušnost, jer je nedostojna katolikâ, koji se diče ovim velikim imenom, kao što je ime Boga našega’ (Isti, Pisma iz sužanjstva, Zagreb, 1998., str. 310).

           4. Žarko sam želio po drugi put pohoditi Hrvatsku kako bih nastavio hodočašće vjere, ufanja i mira što sam ga počeo u rujnu 1994. Sada na sreću više nema rata. Od srca želim da ga više nikada i ne bude u ovoj plemenitoj zemlji. Neka ova zemlja i susjedna područja postanu prebivalište mira: pravoga i trajnoga mira, koji uvijek pretpostavlja pravdu, poštovanje drugih i suživot među različitim osobama i kulturama.

           Hrvatska, koja je sastavni dio Europe, zauvijek je okrenula bolnu stranicu svoje povijesti te ostavila iza leđa strašne tragedije 20. stoljeća kako bi na novo tisućljeće mogla gledati sa žarkom žudnjom za mirom, slobodom, solidarnošću i suradnjom među narodima. Ovdje mi je posebno drago navesti riječi mojega prethodnika blažene uspomene Pija XII. što ih je izgovorio 24. prosinca 1939.: ‘Temeljni zahtjev pravednoga i časnoga mira jest osiguranje prava na život i neovisnost svih naroda, velikih i malih, jakih i slabih’ (Pii XII, Homilia inter Sacrum ‘in Nocte Sancta’, die 24. dec. 1939.: AAS, XXXII [1940], str. 10). Te riječi čuvaju svu svoju vrijednost gledano i s obzorâ novoga tisućljeća, koje je već na vratima. Istodobno su to riječi, koje obvezuju svaku pojedinu naciju da svoj pravni sustav usklade sa zahtjevima pravne države te uvijek sve više poštuju zahtjeve ukorijenjene u prirođeno dostojanstvo svih njezinih građana.

           Želja mi je da se u ovoj zemlji u sve savršenijem obliku priznaju i prihvaćaju temeljna prava ljudske osobe, počevši od prava na život od njegova početka do njegova naravnoga prestanka. Stupanj se civilizacije jednoga naroda mjeri osjetljivošću koju pokazuje prema svojim najslabijim članovima i onima koji su slabije životne sreće, te nastojanjem kojim se zauzima za njihov ponovni oporavak i potpuno uključenje u društveni život.

           5. Crkva se osjeća pozvanom da sudjeluje u ovome postupku ljudskoga promaknuća. Ona, međutim, dobro zna da je njezina prvotna i glavna dužnost spomenutome promaknuću pridonositi propovijedanjem Evanđelja i odgojem savjesti. U ispunjenju te zadaće ona računa sa svakim pojedinim od vas, dragi vjernici koji me slušate: računa na vaše svjedočenje i, još više, na vašu molitvu. Upravo se u molitvi otvaraju obzori stalne spasenjske Božje nazočnosti u životu svake osobe i svakoga naroda. Zajedništvo s Bogom hrani u dušama odvažnost nade. Neka svatko od vas uzmogne ponovno otkriti neizmjerna bogatstva skrivena u osobnoj i zajedničkoj molitvi!

           Žarko želim da pučanstvo Hrvatske i u budućnosti ostane vjerno Kristu. U toj se naime vjernosti nalazi tajna prave slobode: jer ‘za slobodu nas Krist oslobodi’ (Gal 5,1). A sloboda je, kako pjeva vaš pjesnik, ‘dar, u kom sva blaga višnji nam Bog je dô’ (I. Gundulić, Dubravka).

           6. Doviđenja sutra u svetištu Majke Božje Bistričke!

           Zazivam sada Božji blagoslov i zaštitu Blažene Djevice Marije na vas ovdje nazočne, na sve koji su s nama povezani preko radija i televizije, i na sve stanovnike ove zemlje. Gospodin vam svima udijelio ustrajnu vjeru, djelatnu slogu, mudrost u donošenju odluka nadahnutih općim dobrom.

           I neka nikada s vaših usana ne iščezne prelijepi pozdrav kojim vas i ja sada pozdravljam: Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 631 – 634.

 

BEATIFIKACIJA KARDINALA ALOJZIJA STEPINCA

Marija Bistrica, 3. listopada 1998.

 

Formula beatifikacije časnog sluge Božjega Alojzija Stepinca koju je izrekao Papa Ivan Pavao II. na početku euharistijskog slavlja

           „Mi, udovoljavajući želji Našega brata, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Alojzije Stepinac od sada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, desetoga veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.“

 

Zborna molitva koju je Papa izmolio nakon beatifikacije

           Svemogući vječni Bože, ti si svome blaženom Alojziju biskupu pomogao da se za pravdu bori do smrti. Daj nam po njegovu zagovoru iz ljubavi prema tebi podnositi sve protivštine i svim bićem težiti za tobom, jedinim pravim životom. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu Sinu tvome koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

 

Vjera u Boga, poštovanje čovjeka, jedinstvo s Rimskom crkvom odredili su život bl. Alojzija Stepinca

Propovijed Svetog Oca Ivana Pavla II. na svečanome euharistijskom slavlju proglašenja blaženim sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca

Marija Bistrica, 3. listopada 1998.

           “‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod’ (Iv 12,24).

           1. Kristove nas riječi, koje smo upravo čuli, vode u samo srce Otajstva koje slavimo. One na neki način sadrže u sebi cijeli vazmeni Događaj: usmjeravaju nas prema Otkupiteljevoj smrti na Križu, na Veliki petak, te nas istodobno upućuju prema jutru Uskrsnuća.

           Svakodnevno se spominjemo ovoga Otajstva za vrijeme svete mise kada, nakon posvete kruha i vina, govorimo: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, Tvoje uskrsnuće slavimo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. ‘Pšenično zrno palo na zemlju’ prije svega je sam Krist, koji je umro na Kalvariji i koji je potom pokopan u zemlju da bi svima dao život. Ali ovo se Otajstvo smrti i života ostvaruje također i u ovozemnom životu Kristovih učenika: biti bačeni na zemlju i tamo umrijeti i za njih je uvjet svake prave duhovne plodnosti.

           Nije li možda upravo to bila tajna i vašega nezaboravnog i nezaboravljenog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, kojega danas motrimo u slavi blaženikâ? On je na jedinstven način sudjelovao u Vazmenom Otajstvu: poput pšeničnoga zrna ‘pade na zemlju’, na ovu hrvatsku zemlju, te je, umrijevši, donio ‘obilat rod’. ‘Tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni’ (usp. Iv 12,25).

           Maločas pročitane riječi Druge poslanice Korinćanima vrlo lijepo se nadovezuju na događaj koji slavimo. Sveti Pavao piše: ‘Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša’ (2 Kor 1,5). Nije li ova tvrdnja možda vrlo znakovito tumačenje Kristovih riječi o pšeničnom zrnu koje umire? Oni koji obiluju dioništvom u Kristovim patnjama oni, zahvaljujući Kristu, doživljavaju i obilnu utjehu, koja vrije iz obilja dobra kojemu je Križ ishodište.

           2. ‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod’ (Iv 12,24). Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža Crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala svete Rimske crkve.

           Velik je broj mučenika koji su tijekom stoljećâ nikli u ovim krajevima, počevši od vremenâ Rimskoga Carstva, s likovima kao što su Venancij, Dujam, Anastazija, Kvirin, Euzebij, Polion, Mavro i toliki drugi. Njima su se u kasnijim stoljećima pridružili Nikola Tavelić i Marko Križevčanin, zatim mnogi svjedoci vjere u vrijeme otomanske vladavine te oni iz naših vremenâ među kojima se ističe svijetla osoba kardinala Stepinca. Oni su svojom žrtvom ujedinjenom s Kristovim patnjama pružili posebno svjedočanstvo, koje, unatoč zubu vremena, ništa ne gubi na svojoj rječitosti, nego nastavlja ižarivati svjetlo i širiti nadu. Osim njih, ima i mnogo drugih pastira i običnih vjernika, muževa i žena, koji su krvlju potvrdili svoju vjernost Kristu. Pripadaju velikomu mnoštvu onih koji, odjeveni u bijele haljine i s palmama u rukama, stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem (usp. Otk 7,9).

           Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnome smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih je petnaest godina njegova života bilo obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi i svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve. Svoju je sudbinu, da se poslužim Psalmistovim riječima, položio u Božje ruke (usp. Ps 16[15],5).

           3. Ne dijeli nas mnogo vremena od života i smrti kardinala Alojzija Stepinca: samo trideseto sam godina. Svima su nam poznate okolnosti ove smrti. Mnogi među nazočnima mogu iz vlastita iskustva posvjedočiti koliko su onih godina bile obilate patnje Kristove među pučanstvima u Hrvatskoj i tolikim drugim zemljama našega kontinenta. Razmišljajući danas o Apostolovim riječima iz dna srca stanovnicima tih zemalja, želimo da i u njima, nakon patnje, bude obilata utjeha raspetoga i uskrsloga Krista.

           Današnji je obred proglašenja blaženim za sve nas poseban razlog utjehe. Ovaj se svečani čin događa u hrvatskom marijanskom nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici u prvu subotu u mjesecu listopadu. Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, o stotoj obljetnici svojega rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke Crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva.

           Biskupi su vaše zemlje tražili da proglašenje blaženim Alojzija Stepinca bude upravo ovdje, u svetištu Majke Božje Bistričke. Iz osobnoga iskustva znam što je za nas Poljake u doba komunističke vlasti značilo svetište na Jasnoj gori, s kojim je na poseban način povezan pastirski rad sluge Božjega kardinala Stefana Wyszynskog. Ne čudim se da je slično značenje za vas imalo ovo svetište, u kojemu se sada nalazimo, ili ono u Solinu, kamo ću poći sutra. Odavno sam želio pohoditi svetište Majke Božje Bistričke. Rado sam zbog toga prihvatio prijedlog hrvatskih biskupa i danas na ovom znakovitom mjestu obavljam svečani čin beatifikacije.

           Srdačno pozdravljam ovdje okupljene hrvatske biskupe, a posebno spominjem dragoga kardinala Franju Kuharića te zagrebačkoga nadbiskupa i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Josipa Bozanića. Isto tako pozdravljam gospodu kardinale, Sodana, Meisnera, Puljića, Schönborna, Ambroziča, Koreca, nadbiskupe i biskupe, koji su došli za ovu zgodu iz raznih zemalja. S ljubavlju pozdravljam svećenike, redovnike, redovnice i sve vjernike laike, jednako kao i predstavnike drugih vjerskih zajednica nazočnih na ovome slavlju. S poštovanjem pozdravljam također predsjednika Republike, predsjednika Vlade te predstavnike građanskih i vojnih vlasti zemlje, koji su nas željeli počastiti svojom nazočnošću.

           4. ‘Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom’ (Iv 12,24.26). Dobri je Pastir za blaženoga Alojzija Stepinca bio jedini Učitelj: Kristov je primjer sve do kraja nadahnjivao njegovo ponašanje te je položio i život za stado, koje mu je bilo povjereno u posebno teškom povijesnom razdoblju.

           U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.

           Znakovite su u vezi s tim riječi što ih je novi blaženik izgovorio 1943. u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je Europa bila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: ‘Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva… odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.’ (Propovijedi, govori, poruke, Zagreb 1996., str. 179–180.)

           5. ‘Oče, proslavi ime svoje!’ (Iv 12,24.28). Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.

           Nije bio sam u tome hrabrom svjedočenju. Uz njega su bile i druge odvažne osobe, koje su, da bi sačuvale jedinstvo Crkve i branile njezinu slobodu, prihvatile da zajedno s njim plate teški danak tamnice, zlostavljanja, pa čak i krvi. Danas se tomu mnoštvu nesebičnih duša – biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjernicima svjetovnjacima – divimo i zahvaljujemo im. Slušamo njihov snažni poziv na praštanje i pomirbu. Oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zavade, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas zlo pobijedi, nego zlo svladavati dobrom (usp. Rim 12,21).

           6. Blagoslovljen budi ‘Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe’ (2 Kor 1,3) za ovaj novi dar Tvoje milosti.

           Blagoslovljen budi, Jedinorođeni Sine Božji i Spasitelju svijeta, zbog tvojega slavnog Križa, koji je u zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu postigao divnu pobjedu.

           Blagoslovljen budi, Duše Oca i Sina, Duše Tješitelju, koji nastavljaš očitovati svoju svetost u ljudima i koji ne prestaješ djelovati kako bi napredovalo djelo spasenja.

           Trojedini Bože, danas Ti želim zahvaliti za čvrstu vjeru ovoga Tvojeg puka unatoč nemalim protivštinama što ih je susretao tijekom stoljećâ. Želim Ti zahvaliti za nebrojene mučenike i ispovjednike vjere, muževe i žene svih životnih dobi, koji su živjeli u ovoj blagoslovljenoj zemlji!

           ‘Oče, proslavi ime svoje!’ (Iv 12,28). Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 635 – 639.

 

Dijelimo radost zbog proglašenja blaženim Alojzija Stepinca

Vjernicima Hrvatima iz Bosne i Hercegovine te inozemstva i ostalim jezičnim skupinama na kraju euharistijskoga slavlja

Marija Bistrica, 3. listopada 1998.

           “Draga braćo i sestre!

           Na završetku ovoga euharistijskoga slavlja želim srdačno pozdraviti sve Hrvate iz domovine i inozemstva sabrane u ovome marijanskom svetištu da bi podijelili radost proglašenja blaženim zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, koji je u posebno teškom razdoblju nedavne povijesti bio sigurni vođa za sve katolike ovih krajeva i branitelj progonjenih. Posebno su brojni hodočasnici iz Bosne i Hercegovine, koji su došli sa svojim biskupima i svećenicima. Svima udjeljujem poseban apostolski blagoslov. Sada pak želim isto tako srdačno pozdraviti i hodočasnike ostalih jezičnih skupina.”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 640.

________ 

 

Nema pravoga napretka bez poštovanja etičkoga opsega kulture, znanosti i cjelokupne ljudske djelatnosti

Poruka Svetoga Oca predstavnicima kulture na susretu u Apostolskoj nuncijaturi

Zagreb, 3. listopada 1998.

           “Štovane gospođe i gospodo,

           draga braćo i sestre!

           1. Drago mi je da vas mogu susresti i srdačno pozdraviti. U ovom trenutku mislim također i na vaše kolege koji u svim krajevima vaše domovine predano rade na plemenitom djelu traženja istinitoga na raznovrsnim područjima ljudskih spoznaja. I njih također od svega srca pozdravljam.

           Želio sam u raspored svojega pastirskog pohoda vašoj domovini uključiti i ovaj kratki, ali za mene važni, susret s vama predstavnicima svijeta kulture i znanosti, te tako ponovno potvrditi da Crkva poštuje i cijeni umni rad kao plod stvaralaštva ljudskoga duha. Ovom zgodom rado želim očitovati poštovanje prema bogatoj kulturnoj baštini, koju posjeduje vaš hrvatski narod i koja svjedoči o njegovoj staroj i velikoj osjetljivosti za dobro, istinito i lijepo.

           Koristim se ovom prigodom za zajedničko razmišljanje o posebnom doprinosu što su kršćani, kao kulturni djelatnici i znanstvenici, pozvani davati daljnjemu rastu pravoga humanizma u vašoj domovini, u okviru velike obitelji narodâ. Kršćaninova je, naime, zadaća unositi svjetlo Evanđelja u različite stvarnosti društvenoga života, uključujući dakle i svijet kulture.

           Kršćanstvo je tijekom minulih stoljeća uistinu dalo važan doprinos stvaranju kulturne baštine vašega naroda. Sada pak na pragu trećega tisućljeća ne mogu nedostajati nove žive snage koje će dati obnovljeni zamah promaknuću i razvoju kulturne baštine hrvatske nacije, u potpunoj vjernosti njezinim kršćanskim korijenima.

           2. U Hrvatskoj se, jednako kao i u Europi i u ostalim dijelovima svijeta, događaju velike promjene, koje otvaraju poticajne obzore, ali koje sa sobom nose također nemale teškoće. Potrebno je na te promjene znati prikladno odgovoriti. Sam odgovor mora biti plod promišljanja prave istine o čovjeku i potrebe poštovanja moralnih vrijednosti upisanih u njegovu narav.

           Nema uistinu pravoga napretka bez poštovanja etičkoga opsega kulture, znanstvenoga istraživanja i cjelokupne ljudske djelatnosti. Današnji etički relativizam, koji uzrokuje potamnjenje moralnih vrijednosti, pogoduje širenju postupaka koji vrijeđaju dostojanstvo ljudske osobe, a to je ozbiljna prepreka humanističkom razvoju na raznim područjima života.

           Jasno je uostalom da se dobro osobe, što je konačna svrha svakoga kulturnog i znanstvenog zalaganja, nikada ne može rastaviti od skrbi za opće dobro. Drago mi je u vezi s tim spomenuti natpis što je stajao u dvorani dubrovačkoga Velikog vijeća: Obliti privatorum, publica curate (Zaboravivši na privatne stvari, skrbite se za društvene). Želio bih da se zalaganje mislilaca i znanstvenikâ, nadahnuto na pravim vrijednostima, shvaća uvijek kao velikodušno i nesebično služenje čovjeku i društvu te se nikada ne smije dogoditi da posluži u svrhe suprotne tomu najvišem cilju.

           3. Budući da je konačna svrha kulture služenje pravom dobru osobe, ne treba se čuditi da društvo u ostvarenju svojega razvoja uza se nalazi Crkvu. I njezina je, naime, dušobrižnička skrb usmjerena na ‘čovjeka kao nešto jedno i cjelovito, s tijelom i dušom, srcem i savješću, umom i voljom’ (Gaudium et spes, 3). Upravo je služenje čovjeku susretište Crkve sa svijetom znanosti i kulture.

           Činjenica je da se taj susret tijekom stoljećâ pokazao vrlo plodan. Svojim bogatstvom prosvjetljujuće istine o raznovrsnim oblicima postojanja Evanđelje je na sasvim poseban način obogatilo odgovore koje je razradio ljudski um, osiguravajući im da što više budu u skladu s dubokim zahtjevima čovjekova srca.

           Crkva se unatoč nerazumijevanjima, koja su se događala u određenim razdobljima, pokazala uvijek krajnje osjetljivom za kulturne vrijednosti i istraživanje. Vidljivo je to i iz vaše povijesti: kada su u 7. stoljeću vaši očevi, primivši krštenje, stupili u krilo Crkve, istodobno su se time uključili i u svijet zapadne kulture. U Hrvatskoj se od tada bilježi stalni kulturni i znanstveni napredak kojemu i Crkva daje svoj odlučujući udio. Svima je poznat veliki doprinos što ga je Crkva dala filozofiji, književnosti, glazbi, kazalištu, znanostima, umjetnosti. Poznata je isto tako i njezina zasluga u podizanju svakovrsnih škola: od osnovnih pa sve do hramova sveučilišne znanosti. Nakana je Crkve ustrajati u tome i ubuduće, jer taj svoj stav smatra sastavnim dijelom svojega služenja evanđeoskoj Poruci.

           U ovim je krajevima, u kojima su se stoljećima susretali različiti svjetonazori, potrebno nastaviti zajedničko zalaganje za kulturu, ne upadajući u neplodna suočavanja, nego gajeći poštovanje i pomirbu. To pak ne znači da se zbog toga valja odreći vlastita identiteta i kulture. Korijeni, baština i identitet svakoga naroda u svemu što im je istinski ljudsko, bogatstvo su za međunarodnu zajednicu.

           4. Ozračje slobode i demokracije uspostavljeno u Hrvatskoj početkom ovoga desetljeća, omogućuje ponovno uključenje bogoslovnih fakulteta u sveučilištâ u Hrvatskoj, što će na poseban način pridonijeti promaknuću dijaloga između kulture, znanosti i vjere. Sveučilišta su, naime, povlaštena mjesta dijaloga čiji se dobrotvorni učinci mogu pretakati u odgoj novih naraštaja, usmjeravajući njihova moralna opredjeljenja i djelatno uključenje u društvo. Neka vaše škole, a posebno vaša sveučilišta, budu prave kovačnice misli, sposobne pripravljati vrsne djelatnike na raznim područjima ljudskih spoznaja, ali i osobe duboko svjesne velikoga poslanja koje im je povjereno, a to je služenje čovjeku.

           Jedan će od plodova dinamičnoga odnosa između vjere i razuma biti svakako obnovljeni procvat etike i duhovnosti ovdje u vašoj domovini, koja je desetljećima bila izložena pustošenju što ga je stvarao materijalistički ateizam. Taj će procvat vrednotâ biti najbolji bedem protiv današnjih izazova konzumizma i hedonizma. Na taj će se način čovjek, obitelj i društvo moći izgrađivati na čvrstoj podlozi vrednotâ u skladu s istinom, otvarajući se radosti i nadi, s pogledom uprtim u vječno odredište koje je Bog pripravio za svako ljudsko biće. Na taj će se način ubuduće izbjeći drama loma između kulture i Evanđelja, koja je uzdrmala ovo, naše doba (usp. Pavao VI., apost. pobud. Evangelii nuntiandi, 20).

           Kultura koja odbacuje Boga ne može se nazivati posve ljudskom, jer iz vlastita obzora isključuje Onoga koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku te ga otkupio Kristovim djelom i posvetio pomazavši ga Duhom Svetim. To je razlog zbog kojega čovjek u svoj svojoj cjelokupnoj stvarnosti mora biti središte svakoga oblika kulture i točka oslonca svake znanstvene težnje.

           5. Bog vam je dao u baštinu predivnu zemlju čija nacionalna himna počinje riječima: ‘Lijepa naša domovino’. Kako u tim riječima ne vidjeti podsjećanje na dužnost poštovanja prirode, postupajući s osjećajem odgovornosti za životni prostor što ga je Providnost dala čovjeku? Svijet je pozornica na kojoj je svatko pozvan odigrati svoju ulogu na hvalu i slavu Boga Stvoritelja i Spasitelja.

           Žeđajući za pravom mudrošću, za spoznajom svemira i za zakonima koji njime ravnaju, očarani onim što je istinito, što je dobro i što je lijepo, nastojte proniknuti glavno Vrelo svega toga: Boga, ishodište svake istine, koja mudro uzdržava i ravna svime što postoji. Neka riječ Božja prosvjetljuje vaše istraživanje puteva koji vode k istini. Gajeći u svojemu svakodnevnom zalaganju duboku ljubav prema istini, znat ćete postati njezini oduševljeni istražitelji i revni suradnici onih koji je traže.

           6. I na kraju posebna riječ muževima i ženama s područja znanosti i kulture koji se priznaju kršćanima: njima je povjerena zadaća stalne evangelizacije sredine u kojoj djeluju. Njihova srca stoga moraju biti otvorena poticajima Duha Svetoga, ‘Duha istine’ koji upućuje ‘u svu istinu’ (usp. Iv 16,13).

           Ta uzvišena zadaća traži neprestano produbljivanje onoga što sadržava prihvaćanje vjere u Krista, ‘svjetlo istinito, koje prosvjetljuje svakoga čovjeka’ (Iv 1,9), ‘Božju silu i Božju mudrost’ (1 Kor 1,24), jer ‘sve je po Njemu i za Njega stvoreno; On je prije svega i sve stoji u Njemu’ (Kol 1,16–17). Neka svatko s ponosom prihvati tu uzvišenu zadaću i neka nastoji na nju odgovarati sa svom velikodušnošću.

           Sve koji iskrena srca traže istinu povjeravam zaštiti Presvete Bogorodice, koju Crkva zaziva kao Prijestolje Mudrosti, te na sve zazivam Božji blagoslov.“

           U Zagrebu, 3. listopada 1998., XX. moje papinske službe.

Papa Ivan Pavao II.

Ins., XXI., 2, 1998., str. 642 – 646.

 

Ni u najtežim razdobljima vaše povijesti nisu nedostajali muževi i žene koji su neumorno ponavljali: “Katolička je vjera moje životno zvanje!”

Izreka sl. B. Ivana Merza u propovijedi Svetoga Oca Ivana Pavla II. na svečanomu euharistijskom slavlju

u Splitu, na Žnjanu, 4. listopada 1998.

           “‘Sluge smo beskorisne’ (Lk 17,10).

           1. Jeka ovih Kristovih riječi nije, sigurno, prestala odjekivati u dušama apostolâ kada su, poslušni njegovoj zapovijedi, krenuli putovima svijeta da bi naviještali Radosnu vijest. Išli su iz jednoga grada u drugi, iz jednoga kraja u drugi te se trudili biti u službi Kraljevstva nebeskoga, čuvajući uvijek u srcu Isusovu opomenu: ‘Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’’ (Lk 17,10).

           Tu su svijest prenijeli i na svoje učenike, također na one koji su prvi prešli preko Jadranskoga mora, donoseći Evanđelje u rimsku Dalmaciju narodima, koji su tada prebivali na ovoj prelijepoj morskoj obali, i u krajevima sve do Panonske nizine, koji nisu ništa manje lijepi. Vjera se je tako počela širiti među vaše pređe, koji su je potom predali vama. Dug je to povijesni postupak, koji svojim početcima seže u doba svetoga Pavla i koji ponovno zadobiva obnovljeni polet u 7. stoljeću dolaskom hrvatskoga pučanstva.

           Želimo danas zahvaliti za krštenje koje su primili vaši pređi. Kršćanstvo je stiglo ovamo s Istoka i iz Italije, iz Rima, i oblikovalo vašu nacionalnu baštinu. Sjećanje na to u dušama budi živi osjećaj zahvalnosti Božjoj Providnosti za dvostruki dar: prvo za dar poziva na vjeru i drugo za plodove vjere koji su dozreli u vašoj kulturi i u vašim običajima.

           Na hrvatskoj su obali tijekom minulih stoljeća procvali veličanstveni biseri graditeljstva koji su izazivali divljenje mnoštva ljudi u svim vremenima. Svatko je mogao uživati u toj divnoj baštini koja se je uklopila u predivni okoliš. Nažalost, dio je toga blaga u ratu uništen ili oštećen. Ljudsko oko više ne može uživati u njihovoj ljepoti. Kako li zbog toga ne osjetiti tugu?

           2. ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’. Isusova riječ postavlja pitanja koja se ne mogu izbjegavati: jesmo li uistinu učinili što smo bili dužni učiniti? I što moramo sada činiti? Koji nas zadatci očekuju? Koja nam sredstva i kakva snaga stoji na raspolaganju? Pitanja su složena i na njih valja odgovarati točku po točku. Danas ta pitanja postavljamo kao kršćani, kao Kristovi nasljedovatelji, i s tom sviješću čitamo ulomak iz Poslanice svetoga Pavla Timoteju. U tom, naime, ulomku Apostol navodi imena pojedinih učenika među kojima se nalazi i Tit, koji je, kako spominje, otišao u Dalmaciju. Tit je, dakle, bio jedan od prvih navjestitelja Radosne vijesti u ovim krajevima, što je očit dokaz nastojanja apostolâ da i ovamo stigne evanđeoska Poruka.

           U riječima Pavla koji je već pod bremenom godinâ osjećamo jeku apostolske čežnje cijeloga jednog života. U trenutku kad je prispjelo vrijeme njegova odlaska (usp. 2 Tim 4,6), piše učeniku: ‘Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao’ (2 Tim 4,7). Ovo je istodobno i svjedočanstvo i oporuka. U tome svjetlu zaključne riječi dobivaju još veću vrijednost: ‘Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi’ (2 Tim 4,17).

           Oni koji danas, na kraju drugoga tisućljeća moraju nastaviti evangelizaciju mogu na toj stranici spomenute poslanice nalaziti svjetlo i utjehu. U tome se pak djelu propovijedanja Radosne vijesti, koje je istodobno i Božje i ljudsko, valja oslanjati na Gospodinovu snagu. S pravom, dakle, na pragu novoga tisućljeća govorimo o potrebi nove evangelizacije: nove s obzirom na način, ali uvijek iste što se tiče istinâ koje valja navješćivati. Nova je evangelizacija golem zadatak: sveopći s obzirom na sadržaj i odredište, praćen potrebom prilagodbe različitim zahtjevima pojedinih krajeva. Kako pritom ne osjetiti potrebu da Bog podupre našu neznatnost?

           Molimo da Crkva u vašoj katoličkoj zemlji zna, uz Božju pomoć, ispravno prepoznavati zahtjeve i zadatke nove evangelizacije te evanđeoska nastojanja usmjeravati u pravome smjeru, u smjeru trećega tisućljeća koje dolazi, ‘tertio millenio adveniente’.

           3. Zahvaljujem na riječima dobrodošlice koje mi je na početku ovoga euharistijskoga slavlja kao domaćin uputio nadbiskup metropolit Ante Jurić u ime svih vas i u ime svih ljudi dobre volje ovih dragih hrvatskih krajeva.

           Pozdravljam biskupe splitsko-makarske crkvene pokrajine i sve ostale biskupe u Hrvatskoj, s posebnom mišlju na kardinala Franju Kuharića. Isto tako zahvalan pozdrav upućujem i pastirima Crkve koja je u susjednoj Bosni i Hercegovini: sarajevskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću, koji je došao sa svojim pomoćnim biskupom mons. Perom Sudarom, zatim mostarsko-duvanjskom biskupu i apostolskom upravitelju trebinjsko-mrkanskom mons. Ratku Periću te banjolučkom biskupu mons. Franji Komarici. Pozdravljam i ostale nazočne biskupe. Zadovoljan sam i drago mi je da su ovdje nazočni srpski pravoslavni mitropolit Jovan i luteranski biskup Deutsch. Naša zajednička molitva skuplja nas oko Isusa. Pozdravljam i pripadnike drugih vjerskih zajednica nazočnih s nama. Pozdravljam također predsjednika Republike, predsjednika Vlade te ostale građanske i vojne vlasti, koje su željele biti nazočne s nama.

           4. Predragi, Split i Solin su druga i završna postaja ovoga mojeg pastirskog pohoda u Hrvatskoj. Ova su dva mjesta posebno važna u razvoju kršćanstva u ovdašnjim krajevima, najprije u rimskom, a potom u hrvatskom razdoblju te dozivlju u pamet dugu i divnu povijest vjere od apostolskih vremena do naših dana.

           ‘Da imate vjere koliko je zrno gorušičino…’, reče nam malo prije Isus u Evanđelju. Milost je Božja učinila da ono zrno vjere proklija i uzraste te postane veliko stablo, bogato plodovima svetosti. Ni u najtežim razdobljima vaše povijesti nisu nedostajali muževi i žene, koji su neumorno ponavljali: ‘Katolička je vjera moje životno zvanje’ (sluga Božji Ivan Merz, in Positio super vita, virtutibus et fama sanctitatis, Roma, 1998, p. 477); nisu nedostajali muževi i žene za koje je vjera bila program njihova života. Tako je to bilo za mučenika Dujma u rimsko doba, za brojne mučenike u doba turske okupacije, kao i za blaženoga mučenika Alojzija Stepinca u naše dane.

           Odluka vaših otaca da prihvate katoličku vjeru, vjeru koju su propovijedali i ispovijedali sveti apostoli Petar i Pavao, odigrala je glavnu ulogu u vjerskoj i građanskoj povijesti vaše nacije. ‘To je bio događaj od presudne važnosti za Hrvate, jer su otada s velikom spremnošću prihvaćali ono Kristovo Evanđelje kako ga je Rim širio i naučavao. Katolička vjera prožela je nacionalni život Hrvatâ’, pisali su vaši biskupi (Pastirska poslanica od 16. ožujka 1939.) prigodom priprave za proslavu jubileja evangelizacije koja je bila predviđena za godinu 1941., ali je odgođena zbog događaja koji su potresli vašu domovinu, Europu i cijeli svijet.

           5. Baština je to koja obvezuje. U Pismu što sam vam ga uputio za Branimirovu godinu, koja je bila jedna od postaja proslave Jubileja pokrštenja vašega naroda, stoji: ‘Svojom ustrajnošću načinili ste svojevrstan savez s Kristom i Crkvom: ostati vam je u tom savezu, koliko god vremena tomu bila protivna. Onakvi kakvi bijaste od slavne one godine 879., takvi uvijek ostajte’ (Epistula ad christifideles Croatus, 15. svibnja 1979.). I danas vam ponavljam te riječi u novome društvenom i političkom ozračju, koje je stvoreno u vašoj Domovini.

           Gospodin je učinio te je vaše dane rasvijetlio nadom (usp. Ef 1,17–18). Opravdano je sada, dolaskom slobode i demokracije, očekivati novo proljeće vjere u ovim, hrvatskim krajevima. Crkva danas ima mogućnost upotrebe raznovrsnih sredstava evangelizacije i pristupa svim dijelovima društva. Ovo je pogodna zgoda koju Providnost pruža današnjemu naraštaju za propovijedanje Evanđelja i za svjedočenje za Isusa Krista, jedinoga Spasitelja svijeta, pridonoseći tako izgradnji društva po mjeri čovjeka.

           Određenije rečeno, kršćani su u hrvatskim krajevima danas pozvani dati novo lice svojoj domovini, posebno se zalažući da se u društvu ponovno učvrste etičke i moralne vrijednosti, što su ih potkopali prijašnji totalitarizmi i nedavno ratno nasilje. Ta zadaća zahtijeva veliku snagu i odlučnu volju. A zadaća je žurna, jer bez tih vrijednosti nema ni prave slobode ni istinske demokracije. No, temeljna je vrijednost poštovanje ljudskoga života, poštivanje pravâ i dostojanstva osobe, te poštovanje pravâ i dostojanstva svakoga naroda.

           Kršćanin zna da, zajedno s drugim građanima, ima točno određenu odgovornost za sudbinu svoje domovine i za promaknuće općega dobra. Vjera uvijek potiče na služenje drugima, na služenje sugrađanima na koje se gleda kao na braću. Nema djelotvornoga svjedočanstva duboko življene vjere, bez života ukorijenjena u Evanđelje i prožeta ljubavlju prema Bogu i prema bližnjemu, po primjeru Isusa Krista. Za kršćanina svjedočiti znači drugima pokazivati predivna djela Božje ljubavi te zajedno s braćom izgrađivati kraljevstvo kojemu je Crkva ovdje ‘na zemlji klica i početak’ (Lumen gentium, 5).

           6. ‘Da imate vjere… Sluge smo beskorisne…’ Vjera ne traži nešto posebno. Ona nastoji biti korisna braći imajući u vidu Kraljevstvo Božje. Njezina veličina leži u poniznosti: ‘Sluge smo beskorisne…’. Ponizna vjera je prava vjera. Pa bila čak malena ‘koliko je zrno gorušičino’, može izvoditi velika djela.

           Koliko li se puta to obistinilo u ovim krajevima! Neka budućnost uzmogne pružiti novu potvrdu tim Gospodinovim riječima te Evanđelje nastavi rađati obilnim plodovima svetosti među budućim naraštajima.

           Gospodar povijesti primio prošnje što se danas uzdižu s ove zemlje hrvatske te uslišio molitve onih koji ispovijedaju sveto Ime Božje i ištu da ostanu vjerni Velikomu krsnom zavjetu svojih pređa.

           Neka ovaj puk nošen vjerom u Oca i Sina i Duha Svetoga zna izgrađivati vlastitu budućnost na starim korijenima koji potječu još od apostolskih vremena! Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 647 – 652.

 

Zagovoru Presvete Bogorodice povjerimo vaše obitelji i sve koji pate zbog posljedica nedavnoga rata

Papin nagovor uz molitvu Anđeoskoga pozdravljenja

u Splitu, na Žnjanu, 4. listopada 1998.

           “Predraga braćo i sestre!

           1. Na završetku ovoga euharistijskog slavlja upravljamo svoju misao Presvetoj Bogorodici Mariji, koja se štuje u brojnim velikim i malim svetištima njoj posvećenima na raznim stranama ove, hrvatske zemlje. Želimo je i mi pozdraviti riječima kojima joj je Anđeo donio radosnu vijest spasenja što ga je Bog pripravio ljudima.

           Nakon jučerašnjega hodočašća u Mariju Bistricu, danas poslije podne odlazim u svetište Gospe od Otoka u Solinu, koje je tisućljetni svjedok vjere vašega naroda.

           2. U svjetlu što ga zrači ljupko Bogorodičino lice na poseban način pozdravljam drage stanovnike Splita, koji slave sedamnaest stoljeća svojega grada. Pozdravljam također sve vjernike splitsko-makarske crkvene pokrajine i sve ostale vjernike koji su sudjelovali u ovoj svetoj misi zajedno sa svojim pastirima.

           Očitujem svoju posebnu blizinu svima koji sa zebnjom u srcu još uvijek čekaju pouzdane vijesti o sudbini svojih dragih, koji su nestali za vrijeme nedavnoga rata. Blizu sam i onima koje je ratno nasilje otrgnulo od njihovih kuća, a još se uvijek u njih ne mogu vratiti, ili im je, vrativši se, potrebna pomoć za dovršetak obnove njihova doma u kojemu žele obnoviti miran obiteljski život.

           Kako ovdje s dubokim suosjećanjem ne spomenuti tragediju koja se događa u ne tako dalekom kraju, na Kosovu? Neka razumijevanje, uzajamno poštovanje, praštanje i pomirba napokon zauzmu mjesto nasilju i pustošenju. Da bi se to ostvarilo, potrebno je da međunarodna zajednica, s velikim osjećajem solidarnosti, ne propusti na vrijeme pružiti svoju pomoć.

           3. Preporučimo ove želje zagovoru Presvete Bogorodice i Njezinoj zaštiti povjerimo vaše obitelji, bolesnike i starce, one koji pate zbog posljedica nedavnoga ratnog sukoba, povjerimo joj vaša sela i vaše gradove.

           Molimo Presvetu Djevicu za sav europski jugoistok da narodi koji tamo prebivaju, konačno međusobno pomireni, uzmognu upoznati mir te s jednakim pravima i dužnostima sudjelovati u životu velike ljudske obitelji.

           Danas je blagdan svetoga Franje Asiškoga, velikoga zaštitnika mira. Njemu povjeravamo mir dragih naroda koji žive na Balkanu.

           Mnogo je onih koji nose ime svetoga Franje: predsjednik Republike, kardinal Kuharić, nadbiskup Franić, biskup Komarica i toliki drugi. Svima njima moje čestitke, i svih nas!

           Sveti Franjo, moli za nas, moli za Italiju, kojoj si zaštitnik!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 653 – 654.

 

Nova je evangelizacija sredstvo da čovjek, obitelj i društvo ne padnu u zamku konzumizma i hedonizma

Poruka Svetoga Oca Ivana Pavla II. hrvatskim biskupima na susretu u splitskome nadbiskupskom dvoru

Split, 4. listopada 1998.

           “Časna braćo u biskupstvu!

           1. Radostan sam što vas mogu susresti nakon jučerašnjega proglašenja blaženim Alojzija Stepinca, revnoga i odvažnoga Pastira u ovoj zemlji. Srdačno pozdravljam svakoga pojedinog od vas i zahvaljujem vam na neustrašivom svjedočanstvu što ste ga ustrajno pružali pred cijelom Crkvom i pred svijetom, posebno u godinama nedavne tragedije koja je pogodila ove krajeve.

           Preko vas želim srdačno i s ljubavlju pozdraviti svećenike i đakone, koji s vama zajedno dijele svakodnevni apostolski napor. S istim osjećajima želim očitovati koliko cijenim evanđeosko svjedočenje što ga danomice pružaju redovnici i redovnice i oni koji su svoj život posvetili služenju Bogu i braći.

           Odvažno nastavite svoju službu u korist ovoga dijela naroda Božjega kojemu ste, u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, postavljeni za svećenike, pastire i učitelje. Potičem vas da i dalje slijedite primjere onih koji su, po uzoru na Dobroga Pastira, kao i blaženi Alojzije Stepinac, položili svoje živote za Kristovo stado i koji su radili na izgradnji crkvenoga jedinstva.

           2. Naš Otkupitelj jasno želi zajedništvo svih vjernika i ono je bitni čimbenik svakoga apostolskog djelovanja i temelj svake evangelizacije. Bog vam udijelio da ‘međusobno budete složni po Kristu Isusu i da ga jednodušno, iz jednoga grla’ (Rim 15,5–6) veličate, izgrađujući njegovo kraljevstvo među svojim narodom. Potrebno je da Crkva u Hrvatskoj učvrsti zajedništvo svih svojih različitih snaga kako bi postigla ciljeve koji su pred njom u današnjemu ozračju slobode i demokracije.

           Sa svoje strane potičem pothvate koji nastoje promicati iskrenu suradnju među različitim crkvenim sastavnicama te sve potičem na jaču duhovnu otvorenost prema zajedništvu i posluhu pastirima. Takav će stav biti na korist cijeloj kršćanskoj zajednici. Sposobnost će zajedničkoga uzajamnog djelovanja, uz poštovanje zakonitih zahtjeva svih, neizbježno uroditi obilnim plodovima vjere, nade i ljubavi, te će istodobno pred svima biti veliko svjedočanstvo jedinstva u Kristu.

           Časna braćo u biskupstvu, ‘Crkva je sastavljena od naroda ujedinjena sa svojim biskupom i od stada koje ostaje vjerno svojemu pastiru’ (sv. Ciprijan, Epist. 66, 8: CSEL 3, 2, 733). Želim vas zbog toga ohrabriti u vašemu svakodnevnom zalaganju za učvršćenje crkvenoga zajedništva na svim razinama, trudeći se da kler i vjernici budu ustrajni u apostolskom nauku, u bratskom zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvi (usp. Dj 2,42). Ostanite uvijek međusobno ujedinjeni, u zajedništvu s rimskim Biskupom i ostalim članovima Biskupskoga zbora, posebno s onima iz Bosne i Hercegovine.

           3. Obnovljeno propovijedanje Kristova Evanđelja u svim društvenim sredinama, glavni je zadatak što u ovome povijesnom trenutku stoji pred vašim Crkvama. To djelo zahtijeva pokretanje svih živih snaga Crkve: biskupâ, svećenikâ, redovnikâ i redovnicâ te vjernikâ svjetovnjakâ.

           U vašoj se domovini, jednako kao i u drugim dijelovima Istočne Europe, tijekom posljednjih desetljeća mogla iskusiti tragedija koju je izazvao materijalistički ateizam. Danas je, u novome demokratskom ozračju, potrebno snažno potaknuti novu evangelizaciju kako čovjek, obitelj i društvo ne bi bili zavedeni te pali u zamku konzumizma i hedonizma. Valja svjedočiti i propovijedati vrijednosti koje životu daju radosni i pravi smisao, zasićujući ljudsko srce i ispunjavajući ga nadom s obzorâ baštine što ju je Bog pripravio svojoj djeci. Zato Crkva u Hrvatskoj treba ponovno otkriti svoje vjerske i kulturne korijene kako bi mirno i s pouzdanjem prekoračila preko praga novoga tisućljeća, koje je već na vratima.

           U današnjemu će ozračju dodatni poticaj novoj evangelizaciji pružiti također ekumenski dijalog s drugim kršćanskim Crkvama i zajednicama. U skladu s naukom Drugoga vatikanskog sabora, nemojte posustati u svojskom promicanju toga dijaloga u nadi da će doći dan kada će se pred svijetom moći zajednički svjedočiti za Krista. Istodobno posvećujte pozornost međuvjerskom dijalogu koji teži za uklanjanjem nepotrebnih nerazumijevanja i olakšava međusobno poštovanje i suradnju u služenju čovjeku.

           Sve mora biti praćeno stalnom molitvom te djelatnim i svjesnim sudjelovanjem u sakramentalnom životu Crkve, posebno u Euharistiji, na osobnoj, obiteljskoj i zajedničkoj razini.

           Hrvatskoj su u ovo doba velikih promjena i preobrazbi potrebni muževi i žene žive vjere, koji znaju svjedočiti Božju ljubav prema čovjeku i koji su spremni staviti svoje snage u službu Evanđelja. Vašoj su naciji potrebni apostoli koji će poći među svijet noseći Radosnu vijest. Potrebne su joj duše koje mole, koje ne prestaju pjevati hvale Presvetomu Trojstvu te uzdizati prošnje ‘Bogu, našemu Spasitelju, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine’ (usp. 1 Tim 2,4).

           Vašoj su naciji također potrebni vjernici svjetovnjaci, koji će zauzeto svjedočiti za Evanđelje na području kulture i politike. Na njima je, naime, zadatak da te sredine prožmu Kristovim Duhom na korist svega društva.

           4. Da bi se ispravno odgovorilo na te zahtjeve, potrebno je posebnu pozornost posvetiti odgoju svećenikâ, redovnikâ i redovnicâ te svih onih koji rade u vinogradu Gospodnjemu. Potrebno je također promicati dušobrižništvo zvanjâ.

           Od svećenika se očekuje da budu istinski, dosljedni i radosni svjedoci Krista i njegova Evanđelja, u skladu s obvezama preuzetima u trenutku ređenja. Apostolska se revnost i dušobrižnička djelatnost moraju hraniti i podupirati molitvom i sabranošću na način da svatko prije svega živi ono što propovijeda riječju i danomice slavi u svetim Otajstvima i u Časoslovu. Darivanje će samoga sebe preko celibata u tome okviru za svakoga svećenika biti svjedočanstvo posvemašnjega prianjanja uz naum Oca nebeskoga, naum prihvaćen s djelotvornom ljubavlju i u stalnome zajedništvu s Kristom, Dobrim Pastirom. Duhovnost valja obogaćivati raznovrsnim pobožnostima ili bogoljubnim vježbama, kao što su redovita ispovijed, razmatranje, euharistijsko klanjanje, pobožnost križnoga puta, molitva svete krunice.

           Biskupova je zadaća isto tako pružati potporu redovnicima i redovnicama u njihovu posvemašnjem predanju Gospodinu, potičući ih da velikodušno žive karizmu zajednice kojoj pripadaju i da uvijek rade u zajedništvu s mjesnom i općom Crkvom.

           5. Potrebno je naći prikladne načine pružanja pomoći ljudima našega doba da razumiju i prihvate veliki Božji naum s čovjekom. Suvremenom je čovjeku, naime, potrebno upoznati i usvojiti vlastito dostojanstvo koje mu je sasvim besplatno udijelio Bog, koji ga je stvorio na svoju sliku i priliku (usp. Post 1,26–27) i otkupio Kristovom krvlju (usp. Otk 5,9).

           Neka u vašemu dušobrižničkom radu obitelj, ‘kućna Crkva’, ima posebno mjesto jer ‘budućnost svijeta i Crkve ide kroz obitelj’ (Familiaris consortio, 75). Ona će biti kadra odgovoriti na izazove i zamke suvremenoga svijeta u mjeri u kojoj se bude znala otvoriti Bogu, živeći i ostvarujući ‘otajstvo jedinstva i plodne ljubavi, koja ujedinjuje Krista i Crkvu’ (Lumen gentium, 11). Obitelj će u kojoj su ‘roditelji za svoju djecu prvi navjestitelji vjere riječju i primjerom’ (isto) znati valjano odgovoriti na poslanje u suvremenom svijetu, postajući mjesto vjere i ljubavi, po primjeru svete nazaretske Obitelji.

           Našim su suvremenicima potrebne jasne spoznaje o naravi i pozivu obitelji. Ne prestajte zbog toga izlagati kršćansko poimanje ženidbe i obitelji. Nastojte u svjetlu riječi Božje produbljivati zadatke obitelji u današnjim prilikama. Vama biskupima i vašim svećenicima neka bude na srcu da, pomognuti iskusnim i za to na odgovarajući način pripremljenim osobama, promičete sustavni i pouzdani pastoral obitelji u kojemu će odgovarajuće mjesto imati obrana života prema nauku crkvenoga Učiteljstva (usp. Familiaris consortio, 36). Budite pritom pozorni da pastoralni djelatnici budu prikladno poučeni kako bi bili sposobni spremno odgovarati na očekivanjâ zaručnikâ i supružnikâ. Budite uz obitelji koje se nalaze u teškoćama, koje su ugrožene u svojoj naravi zajednice ljubavi, života i vjere, koje su mučene teškoćama društvene i gospodarske naravi, ili pak uz one koje su pohođene patnjom.

           Ne zaboravljajte ni dušobrižništvo novih naraštaja. Njima pripada budućnost. Dobro će odgojena mladež biti kadra osnovati dobre obitelji, a te će obitelji biti sposobne dobro odgajati svoju djecu.

           Dušobrižništvo obitelji, s posebnom pozornošću na djecu i mladež, predstavlja se dakle, kao program izgradnje budućnosti Crkve i građanskoga društva. Promaknuće dostojanstva osobe i obitelji te promaknuće prava na život, koje je danas posebno ugroženo, zajedno s obranom najslabijih društvenih slojeva, moraju imati posebno mjesto u cjelokupnoj vašoj apostolskoj skrbi kako bi ‘dali dušu’ suvremenoj Hrvatskoj.

           Pred naletom ‘kulture smrti’, koja se očituje posebno preko pobačaja i sve veće naklonosti prema eutanaziji, valja predlagati ‘kulturu života’. Potrebni su u tom smislu dušobrižnički pothvati koji nastoje pomoći muževima i ženama našega doba da otkriju duboki smisao života, ne samo života mlade i zdrave osobe nego i one obilježene bolešću. Riječ Božja na sve to pruža pravi i konačni odgovor.

           Obrana je života sastavni dio poslanja Crkve. Naime, ‘Bog, neizmjerno savršen i blažen u sebi samom, u naumu čiste dobrote, slobodno je stvorio čovjeka da ga učini dionikom svojega blaženog života. Zato je Bog uvijek i posvuda bliz čovjeku’ (Katekizam Katoličke Crkve, 1). Danas je jednako kao i jučer našoj braći i sestrama potrebno upoznati Krista, poslanika Oca, koji je u ljudsko srce stavio klicu novoga i besmrtnoga života, života djece Božje. Dušobrižničko djelovanje na tome području mora svraćati pozornost na ustroj, koji je Bog utisnuo u čovjeka i u svekoliko stvorenje.

           6. Časna braćo u biskupstvu, žarko želim da Crkve kojima ste na čelu uvijek vodi Duh Sveti i da djeluju u skladu s njegovim poticajima. Zajedno s vama zazivam zaštitu Presvete Bogorodice, Kraljice Hrvata, te zagovor svih svetih i blaženih iz ovih krajeva.

           Ove svoje misli pratim posebnim apostolskim blagoslovom, koji odsrca udjeljujem svakomu od vas, kleru, redovnicima, redovnicama i svim vjernicima vaših biskupija.“

           U Splitu, 4. listopada ljeta 1998. XX. moje papinske službe

Papa Ivan Pavao II.

Ins., XXI., 2, 1998., str. 655 – 660.

 

Otvoreni poticajima Duha Svetoga djelotvorno svjedočite za Krista u sredini u kojoj živite

Poruka Svetoga Oca na susretu s vjeroučiteljima, nastavnicima i predstavnicima crkvenih pokreta

Solin, 4. listopada 1998.

           “‘Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci’ (Dj 1,8).

           Draga braćo i sestre!

           1. Ove su Kristove riječi, što ih je izgovorio prije povratka Ocu, odabrane za geslo mojega pastirskog pohoda, koji se približio svršetku. Te riječi odzvanjaju u ovome kraju sve od apostolskih vremena. One i danas čuvaju svu svoju snagu zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga u srcima ljudi i žena ove, hrvatske grude.

           Došao sam ovamo u Solin nakon što sam jučer u svetištu Majke Božje Bistričke uzdignuo na čast oltara mučenika Alojzija Stepinca. Ovim sam apostolskim putovanjem želio u duhu povezati mjestâ vjere i pobožnosti vašega naroda, kao spomen na njegova svjedočanstva za Krista sve od prvih stoljeća pa do naših dana.

           Na nas ovdje okupljene u marijanskome prasvetištu hrvatske zemlje gleda Gospa od Otoka, gleda Gospa Velikoga hrvatskoga krsnog zavjeta. Sabrali smo se na mjestu koje čuva posebno vrijedne uspomene vjere, koje sežu u daleku povijest vašega naroda. Ovo mjesto ima jedinstveno mjesto u prošlosti vas, hrvatskih katolika i hrvatske nacije. Ovdje je vrelo vašega identiteta. Ovdje su vaši duboki kršćanski korijeni. Ovo je mjesto koje svjedoči o vjernosti katolikâ ovih krajeva Kristu i Crkvi.

           2. Od srca zahvaljujem dragom nadbiskupu metropolitu Anti Juriću na srdačnim riječima dobrodošlice. Pozdravljam gospodu kardinale Franju Kuharića i Vinka Puljića i ostalu braću u biskupstvu, te kler, redovnike i redovnice, nastavnike i profesore, predstavnike crkvenih udruga i pokreta. Posebno pozdravljam mladež, koja se, kako vidim, okupila ovdje u velikome broju.

           Predragi, želim vam upraviti riječ nade te vas pozvati da ostanete otvoreni, u Crkvi, poticajima Duha Svetoga, te tako djelotvorno svjedočite za Krista, svatko u sredini u kojoj živi i radi. ‘Imate pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate… poznajete istinu’ (1 Iv 2,20–21).

           Blaženi Alojzije Stepinac ostavio je poseban primjer kršćanskoga svjedočanstva. On je službu naviještanja Evanđelja ispunio prije svega svojom patnjom za Crkvu, a svoju je poruku vjere zapečatio smrću. Draža mu je bila tamnica negoli sloboda, i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okovâ kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja.

           3. Dragi predstavnici crkvenih udruga i pokreta, vjernici svjetovnjaci imaju vlastito mjesto u Crkvi. Snagom su primljenoga krštenja pozvani na sudjelovanje u jednomu i općemu poslanju Crkve (usp. Lumen gentium, 33, 38; Apostolicam actuositatem, 3), svatko prema primljenim darovima. Potrebno je zbog toga promicati zdravi pluralizam raznih oblika udruživanja, odbacujući isključivosti, kako bi se stvorio prostor za karizme koje Duh Sveti ne prestaje dijeliti u Crkvi radi izgradnje kraljevstva Božjega i dobra čovječanstva.

           Crkva u Hrvatskoj polaže u vas velike nade. ‘Ne gasite Duha’ (usp. 1 Sol 5,19). Karizma, koju ste primili, dana vam je na korist sviju kako bi sve bilo kao u živom i skladnom tijelu (usp. 1 Kor 12,12–27; Rim 12,4–5). ‘Imamo različite darove po milosti koja nam je dana’ (Rim 12,6).

           Posebna zadaća crkvenih pokreta i udruga svjetovnjakâ jest promaknuće i potpora crkvenom zajedništvu pod vodstvom biskupa, koji je ‘vidljivo počelo i temelj jedinstva svake krajevne Crkve’ (Lumen gentium, 23). Ne postoji crkveno zajedništvo bez zajedništva s biskupom: ‘Episcopo attendite ut et Deus attendat vobis’, to jest ‘Budite uz biskupa da bi i Bog bio s vama’ (sv. Ignacije Antiohijski, Poslanica Polikarpu, 6, 1: Funk 1, 250).

           4. Dragi nastavnici i profesori, povjerena vam je divna služba odgoja mladeži, postajući za njih uzori i vođe. Poznato vam je da svaki odgojni nacrt, da bi mogao postići svoju vlastitu svrhu, mora biti bogat duhovnim, ljudskim i kulturnim vrijednostima. Kao što sam nedavno rekao, ‘škola se ne može ograničiti samo na to da mladeži pruža osnovne spoznaje raznih grana stečenoga znanja, nego ih mora također upućivati pravim putem kojim valja ići u traženju smisla života’ (Anđeosko pozdravljenje 13. rujna 1998.).

           Ulaganje u odgoj novih naraštaja znači ulaganje u budućnost Crkve i nacije. Bez dobroga se odgoja novih naraštaja ne mogu stvarati ni dobri izgledi za budućnost mjesne Crkve i nacije. O vama odgojiteljima velikim dijelom ovisi koji će oblik imati i u kojemu će pravcu biti usmjerena budućnost. Drugi vatikanski sabor veli: ‘Budućnost se čovječanstva nalazi u rukama onih, koji su sposobni budućim naraštajima prenijeti razloge života i nade’ (Gaudium et spes, 31).

           Mladeži je potrebno svjedočanstvo ljubavi, koja se zna žrtvovati, i strpljivosti, koja zna čekati s pouzdanjem. Neka upravo ljubav i strpljivost budu vaši najjači dokazi. Uvijek se nadahnjujte na božanskoj pedagogiji Krista Isusa, koji je u Evanđelju postao naš Učitelj.

           Dok vas potičem da sa svoje strane činite sve što najbolje možete u ispunjenju svojih obveza, ne mogu ne poželjeti da društvena zajednica znade vrednovati vaš strukovni rad, priznajući ga na prikladan način. Želim vam u ime Crkve reći da ona, sa svoje strane, umnogome cijeni vaše dragocjeno služenje na tako osjetljivom i važnom području kao što je odgoj onih koji polako ulaze u život.

           5. Smatram opravdanim da se posebnim riječima obratim i vama, dragi vjeroučitelji i nastavnici vjeronauka. Pozvani ste, naime, da u školama i u župama mladim naraštajima pomažete upoznati Krista kako bi ga mogli slijediti i za Njega svjedočiti. Pozvani ste pomagati mladeži da se, svladavajući u svjetlu Evanđelja teškoće na koje nailazi u svojemu ljudskom i duhovnom sazrijevanju, uključi u Crkvu i društvo.

           Vjeroučiteljeva je obveza da mladima u izlaganju razlogâ života i nade ponudi što produbljeniju i jasniju spoznaju Boga i povijesti spasenja, koja je svoj vrhunac dosegnula u smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Oslonac se svekolike djelatnosti vjeroučitelja ili nastavnika vjeronauka nalazi u naviještanju riječi Božje, u nastojanju da pobudi vjeru i da se zauzme za njezino sazrijevanje. Kateheza ili školski sat vjeronauka trebaju biti prigoda za svjedočenje, koje će između vjeroučitelja – nastavnika i učenika uspostaviti pravu i duboku povezanost sposobnu hraniti vjeru.

           6. Još mi je ostala jedna riječ, zadnja, ali možda najvažnija. Upravljena je tebi, draga mladeži. Radi se o kratkoj, ali bitnoj riječi. Evo je: Isus Krist je ‘put, istina i život’ (usp. Iv 14,6). On ne će nikoga iznevjeriti i najbolji je prijatelj mladeži. Dopustite da vas zahvati (usp. Fil 3,12) kako biste mogli postati nositelji glavne uloge velike i divne pustolovine, ispletene ljubavlju prema Bogu i bližnjemu (usp. Mt 22,37–40). Budućnost je u vašim rukama: vaša budućnost, ali i budućnost Crkve i vaše domovine. Sutra ćete se morati suočavati s velikim odgovornostima. Bit ćete na razini svojih budućih zadataka, ako se sada na odgovarajući način pripravite uz pomoć svoje obitelji, Crkve i odgojnih ustanova.

           Nađite svoje mjesto u Crkvi i u društvu, prihvaćajući velikodušno zadaće koje vam se sada povjeravaju u obitelji i izvan nje. To je najprikladniji način priprave za sutrašnje zadatke koji vas očekuju. Ne zaboravite nikada da je svako uređenje vlastita života, koje nije u skladu s Božjim naumom o čovjeku, osuđeno na neuspjeh, i to prije ili kasnije. Čovjek se, naime, samo s Bogom i u Bogu može potpuno ostvariti i postići puninu prema kojoj teži iz dubinâ svojega srca.

           Jedan je vaš pjesnik napisao: ‘Felix, qui semper vitae bene computat usum’, to jest ‘Sretan je onaj tko uvijek smišlja kako će dobro upotrijebiti život’ (M. Marulić, Carmen de doctrina Domini nostri Iesu Christi pendentis in Cruce, v. 77). Odlučnu ulogu ima izbor pravih, a ne prividnih vrijednosti; izbor prave istine, a ne poluistinâ ili možda lažnih istina. Ne vjerujte onima koji vam obećavaju lagana rješenja. Bez žrtve se ne može sagraditi ništa veliko.

           7. Približio se trenutak rastanka. Upućujem zadnji pozdrav svima, a posebno vama, Solinjani: budite ponosni na blago vjere, koje vam je povijest povjerila. Čuvajte ga ljubomorno.

           Želim se od vas oprostiti podsjetivši vas na riječi blaženoga Alojzija Stepinca: ‘Nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili da vas tko otrgne od pećine na kojoj je Krist sazidao svoju Crkvu’ (Oporuka iz 1957).

           Sve vas povjeravam Onoj, koja je bila tjelesna Majka Riječi utjelovljene radi našega spasenja. Gospa od Otoka iz ovoga svojeg prasvetišta u zemlji hrvatskoj bdjela nad vama, nad vašim obiteljima, nad vašom domovinom. Neka vam bude potpora u svjedočenju za Krista u novome tisućljeću, koje je već pred vratima.

           Sve blagoslivljam! Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 661 – 665.

 

Neka Bog udijeli Hrvatskoj mir, slogu i ustrajnost u zalaganju za opće dobro!

Oproštajni govor Svetoga Oca Ivana Pavla II. u splitskoj zračnoj luci

Split, 4. listopada 1998.

           “Gospodine Predsjedniče Republike, štovana gospodo predstavnici Vlade,

           časna braćo u biskupstvu, predraga braćo i sestre!

           1. Završava moj pastirski pohod vašoj prelijepoj zemlji. Došao je trenutak oproštaja. Zahvaljujem Bogu za ova tri dana koja sam proboravio u Hrvatskoj, izvršavajući petrovsku službu. Zahvalan sam zagrebačkoj i splitsko-makarskoj Crkvi, koje su me ugostile, i cijeloj Crkvi u ovoj zemlji za svu ljubav koja mi je očitovana. Zahvaljujem gospodinu Predsjedniku Republike i gospodinu predsjedniku Vlade te svim građanskim i vojnim vlastima koje nisu žalile truda da se ovaj pohod ostvari na najbolji mogući način. U tome je surađivao vrlo velik broj ljudi. Svima zahvaljujem.

           Prije odlaska želim srdačno pozdraviti sve zajedno i svakoga pojedinačno: obitelji, župe, biskupije, redovničke zajednice, crkvene pokrete i udruge. U sjećanje su mi se utisnuli prizori s mnoštvima vjernika svake dobi, a, posebno, mladih u Zagrebu, u Mariji Bistrici, na Žnjanu u Splitu i u Solinu: mnoštva ljudi koji su očitovali svoju vjeru i koji su se veselili dijeleći iste misli i iste osjećaje srca.

           2. U Hrvatskoj sam mogao susresti vrlo živu Crkvu, bogatu oduševljenjem i snagom, unatoč podnesenim protivštinama i nasilju; Crkvu koja traži nove oblike svjedočenja za Krista i njegovo Evanđelje kako bi na prikladan način odgovorila na izazove sadašnjega trenutka.

           Velik je broj onih koji su u ovim krajevima, sve od prvih stoljeća, svojim svakidašnjim životom svjedočili za Krista, a mnogo ih je koji su zbog Njega prihvaćali i mučeništvo. Vi ste baštinici toga slavnog mnoštva svetaca, od kojih je najveći dio poznat samo Bogu. Vidio sam vašu radost kada sam proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca: njemu iskazana čast na određeni se način prelijeva i na sve vas. Pravo je da se time ponosite. Ali je također pravo i da se osjećate obveznima biti na visini jedne takve baštine, koja vam služi na čast, ali koja vas i obvezuje. Neka ova bogata baština vjere, zajedno s baštinom drugih europskih naroda, postane zajedničko naslijeđe cijeloga kontinenta, te narodi koji na njemu žive u kršćanstvu ponovno nađu ono duhovno jedinstvo i onaj veliki polet iz kojih su u minulim stoljećima procvala djela mislilaca i vrhunska umjetnička djela sveopće vrijednosti za cijelo čovječanstvo.

           3. Boravak mi je među vama omogućio rukom dotaknuti napredak postignut posljednjih godina. Vidio sam društvo koje želi graditi svoju sadašnjost i budućnost na čvrstim temeljima demokracije, u posvemašnjoj vjernosti svojoj povijesti prožetoj kršćanstvom te se s potpunim pravom uključiti u zbor ostalih europskih naroda. S radošću priznajem da ste zemlja koja se, zadobivši slobodu i svladavši bolno iskustvo rata, ponovno izgrađuje te se revno i odlučno obnavlja materijalno i duhovno.

           Potičem muževe i žene dobre volje diljem svijeta da ne zaborave tragedije koje je doživjelo ovdašnje stanovništvo tijekom svoje povijesti, i to posebno u ovome, našemu stoljeću. Neka ne izostane stvarna i velikodušna pomoć potrebna pojedincima i obiteljima da bi mogli živjeti u slobodi i ravnopravnosti, s dostojanstvom djelatnih članova ljudske obitelji. Europa je krenula u novi odsjek svojega jedinstva i rasta. Da bi radost bila potpuna, nitko ne smije biti zaboravljen na putu koji vodi u europski zajednički dom.

           Hrvatska pak sa svoje strane mora pokazati veliku strpljivost, mudrost, spremnost na žrtvu i velikodušnu solidarnost kako bi mogla konačno svladati sadašnje poratno stanje i doseći plemenite ciljeve za kojima teži. Mnogo je već učinjeno i vide se plodovi. Nikoga ne smiju obeshrabrivati preostale teškoće.

           4. Vaša nacija posjeduje potrebna sredstva za uspješno svladavanje protivštinâ, a posebno pak vi, hrvatski građani, posjedujete potrebne darove da biste se suočili s izazovima sadašnjega trenutka. Zalaganjem svih moguće je nastaviti nimalo laku demokratizaciju društva i njegovih građanskih ustanova. Cijena je demokracije velika. Novac kojim se plaća ta cijena izrađuje se od plemenitih kovina čestitosti, razboritosti, poštovanja bližnjega, požrtvovnosti, strpljivosti. Misliti da se ta cijena može platiti nekim drugim novcem znači izvrgnuti se opasnosti od pada pod stečaj. Danas je nakon dugih godina diktature i bolnoga iskustva nasilja, čemu su bili izloženi stanovnici ovih krajeva, potrebno uložiti sve sile da se izgradi demokracija utemeljena na moralnim vrijednostima urezanima u samu narav ljudskoga bića.

           Crkva će, podupirući nastojanje društvenih slojeva i političkih snaga, pružati svoj osobiti doprinos, posebno izlaganjem svojega društvenog nauka i stavljanjem na raspolaganje svojih ustanova za odgoj novih naraštaja. Svoje vjernike Crkva potiče da djelotvorno surađuju, kao što su to radili od početka, u sadašnjemu radu na demokratizaciji širokih područja društvenoga, političkoga, kulturnoga i gospodarskoga života zemlje, promičući tako skladan razvoj cjelokupnoga hrvatskog društva.

           5. Predragi, vraćam se u Rim noseći u srcu tolike lijepe dojmove s ovoga pohoda. Oni će me pratiti u molitvi za vas, za vaše bolesnike i starce, za vašu djecu, za sav vaš narod. Neka Bog udijeli Hrvatskoj mir, slogu i ustrajnost u zalaganju za opće dobro!

           Dragi hrvatski puče, neka te Bog blagoslovi. Djevica Marija, Odvjetnica Hrvatske, Najvjernija Majka, neka bdije nad tvojom sadašnjošću i tvojom budućnošću! Njoj povjeravam svaki tvoj naum slobode, mira i napretka u solidarnosti, svaku tvoju nadu i svako tvoje zalaganje za ljudske i vjerske vrijednosti.

           Neka Bog blagoslovi Hrvatsku!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 666 – 668.

 

Želja mi je da ovo moje apostolsko putovanje pridonese učvršćenju mira

Brzojav Svetoga Oca predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu pri napuštanju hrvatskoga zračnog prostora

Hrvatska, 4. listopada 1998.

           “Njegovu preuzvišenome gospodstvu, dr. Franji Tuđmanu, Predsjedniku Republike Hrvatske!

           Napuštajući Republiku Hrvatsku na završetku svojega drugog pastirskog pohoda, želim, gospodine Predsjedniče, još jedanput od srca zahvaliti Vama, svim državnim i mjesnim vlastima, kao i cijeloj zemlji na velikoj gostoljubivosti koja mi je bila posvuda očitovana. Želja mi je da ovo moje apostolsko putovanje pridonese učvršćenju mira u tim krajevima, da bude potpora zajedničkim nastojanjima dragoga hrvatskog puka u ne laganoj materijalnoj i duhovnoj obnovi Domovine te u izgradnji budućnosti obilježene slobodom, slogom, solidarnošću, suradnjom i stalnim napretkom. Zazivam Božji blagoslov na Vas i na svu dragu hrvatsku naciju.“

Papa Ivan Pavao II.

Ins., XXI., 2, 1998., str. 669.

_______________

 

U liku kardinala Alojzija Stepinca sažeta je cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom ovoga stoljeća… U njemu blista u punini katolički odgovor: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima i jedinstvo s Crkvom

Hodočasnicima na općoj audijenciji o svojemu drugom pohodu Hrvatskoj

Vatikan, Trg sv. Petra, 7. listopada 1998.

Na povratku iz Hrvatske u srijedu, 7. listopada na općoj audijenciji papa Ivan Pavao II. umjesto redovne kateheze posvetio je ovaj puta cijeli svoj govor brojnim nazočnim vjernicima iz svih zemalja svome drugom pastirskom pohodu Hrvatskoj i novom blaženiku, mučeniku Alojziju Stepincu. Papin govor izrečen je na talijanskome jeziku, a ovdje ga donosimo u cijelosti u hrvatskome prijevodu:

           “Od prošloga sam petka do prošle nedjelje bio u drugome pastirskome pohodu Hrvatskoj. Dok mi još uvijek pred očima lebde prizori s toga hodočašća, želim se kratko zaustaviti s vama u razmišljanju u njegovu značenju i smjestiti ga u okvir povijesnih zbivanja kojima je bila zahvaćena ne samo Hrvatska nego i cijela Europa. Prije svega zahvaljujem Bogu koji mi je omogućio doživjeti to tako dojmljivo iskustvo. Sa zahvalnošću mislim potom na predrage biskupe u Hrvatskoj, jednako kao i na gospodina Predsjednika Republike, na ostale vlasti i na sve koji su omogućili taj ponovni susret Petrova nasljednika i hrvatske nacije koja mu je uvijek, više od trinaest stoljeća ostala vjernom. Tema pohoda odjekuje u riječima koje je uskrsli Isus upravio apostolima: „Bit ćete mi svjedoci“ (Dj 1,8). Bilo je dakle hodočašće u znaku svjedočenja. S tih sam obzora mogao u duhu obuhvatiti gotovo dvotisućljetnu povijest: od mučenika iz doba rimskih progona do onih iz doba nedavne komunističke vladavine: od svetog Dujma, biskupa u Solinu, gdje je bilo staro primasovo sjedište, do kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa, čije je proglašenje blaženim bio vrhunac mojega boravka u Hrvatskoj. Tako se svečani liturgijski čin visoko izdiže nad pozadinom povijesnih zbivanja koja sežu u doba staroga Rima u vrijeme kada u toj zemlji još nisu prebivali Hrvati. Druga središnja točka mojega apostolskog putovanja bila je proslava 1700. obljetnice grada Splita. Oba su ta događaja praćena marijanskim hodočašćem: najprije u nacionalno svetište Mariju Bistricu, a potom Gospi od Otoka u Solinu, u najstarije svetište posvećeno Djevici Mariji u Hrvatskoj. Ovo je vrlo značajna činjenica. Naime, kada se jedan narod suoči s trenucima muke i križa, vrlo snažno, kao ni u jednoj drugoj zgodi, osjeti povezanost s Kristovom Majkom te mu Ona postaje znakom nade i utjehe. Tako je bilo u mojoj domovini, u Poljskoj, tako je bilo i u Hrvatskoj i u svakoj drugoj kršćanskoj naciji koja je bila izložena teškim povijesnim iskušenjima. In te, Domine, speravi (U te se, Gospodine, uzdam) bilo je geslo kardinala Alojzija Stepinca na čijem sam se grobu zadržao u molitvi čim sam stigao u Zagreb. U njegovu je liku sažeta cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom ovoga stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma. U kardinalu Alojziju Stepincu blista u punini katolički odgovor: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima potvrđena praštanjem, jedinstvo s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom. Uzrok progona i lažnoga sudskog postupka protiv kardinala Alojzija Stepinca bilo je njegovo odlučno odbacivanje više puta ponovljenih zahtjeva režima da se odijeli od Pape i od Apostolske Stolice i da stane na čelo nekakve „hrvatske narodne crkve“. On je međutim više volio ostati vjeran Petrovu nasljedniku. Zbog toga je bio oklevetan i potom osuđen. U njegovu proglašenju blaženim prepoznajemo pobjedu Kristova Evanđelja nad totalitarnim ideologijama; pobjedu Božjih prava i savjesti nad nasiljem i ugnjetavanjem; pobjedu praštanja i pomirbe nad mržnjom i osvetom. Blaženi Alojzije Stepinac na taj način predstavlja Hrvatsku koja želi oprostiti i pomiriti se, očistivši sjećanje od mržnje i pobjeđujući zlo dobrom. Odavno sam želio poći u slavno svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. On je, sve od početka svoje biskupske službe, svake godine osobno, pješačeći, vodio zavjetno hodočašće grada Zagreba u bistričko svetište udaljeno pedesetak kilometara od glavnoga grada. Činio je to sve dok komunističke vlasti nisu zabranile svaku vrstu vjerskoga očitovanja. Stari i časni drveni kip Bogorodice s Djetetom, koji su u XVI. stoljeću u vrijeme otomanskih provala vjernici bili prisiljeni sakriti da bi ga očuvali od svetogrđa i uništenja, na određeni način predstavlja patničku povijest hrvatskog naroda tijekom više od trinaest stoljeća.

           Proglašenje blaženim Alojzija Stepinca u tom svetištu, s pohodom Splitu sljedećeg dana, valja motriti u svjetlu zbivanja koja sežu u davna vremena kada je grad Split bio u sastavu Rimskoga Carstva. Današnji grad Split, koji u sebi uključuje staro solinsko biskupsko sjedište, čuva u svojoj središnjoj jezgri palaču i mauzolej cara Dioklecijana, koji je bio jedan od najokrutnijih progonitelja kršćana. Ali upravo koje stoljeće poslije, mauzolej je pretvoren u katedralu i u nju su postavljene relikvije svetoga Dujma, solinskog biskupa i mučenika. Zadržao sam se u molitvi pred njegovim relikvijarom, prolazeći u mislima širokim povijesnim obzorima od Dioklecijana do zbivanja u ovome našem stoljeću, obilježenu ništa manje okrunim progonima, ali i osvijetljenom likovima mučenika koji nisu manje blistavi od onih starih. U Solinu se, u kojemu je smješteno marijansko svetište posvećeno Gospi od otoka, nalaze najstariji tragovi kršćanstva u onome kraju. Upravo sam tamo želio susresti vjeroučitelje, nastavnike i profesore te pripadnike crkvenih udruga i pokreta, uglavnom mladež. Na tome smo mjestu uspomena kršćanskih korijena molili za budućnost Crkve i propovijedanje Evanđelja. Prostrana područja na kojima valja raditi jesu prije svega obitelj, život i mladež, kao što sam podsjetio na susretu s članovima Hrvatske biskupske konferencije. Kršćani su na svim tim područjima pozvani pružati dosljedno kršćansko svjedočenje, bilo što se tiče osobnih, bilo zajedničkih opredjeljenja. Liječenje ratnih rana, izgradnju pravednoga i čvrstoga mira, te navlastito ponovna uspostava moralnih vrednota, koje su ugrozili prijašnji totalitarizmi, zahtijevaju dug i strpljiv rad u kojem je potrebno neprestano svraćati pozornost na duhovnu baštinu što su je stekli očevi. Lik blaženoga Alojzija Stepinca za sve predstavlja točku oslonca u koju valja upirati pogled da bi se s njome nadahnjivali i na nju oslanjali. Njegovim se proglašenjem blaženim pred nama pokazala, imajući pred očima minula stoljeća, borba između Evanđelja i protuevanđelja, koja zahvaća cijelu povijest. Mučenik naših dana, kojega se oni stariji još uvijek sjećaju, postaje veliki znak te borbe: Crkva se sve od vremena kada su se iz ruševina Rimskog Carstva počele oblikovati nove društvene zajednice, a kada na obale Jadrana počeše stizati Hrvati, zatim u teškim vremenima otomanske vladavine, pa sve do našega burnog i dramatičnog stoljeća, neprestano suočavala s izazovima zla, propovijedajući riječ Evanđelja neustrašivom odvažnošću. Hrvati su, prihvativši tu riječ i primivši krštenje, u razdoblju od više od trinaest stoljeća očuvali svoju vjernost Kristu i Crkvi te je ponovno potvrdili na pragu trećega tisućljeća. Svjedok je toga zagrebački nadbiskup blaženi mučenik Alojzije Stepinac! Njegov je lik povezan s likovima mučenika iz davnih vremena: suprotno Dioklecijanovim nakanama, progoni su prvih stoljeća učvrstili nazočnost Crkve u starome svijetu. Molimo Gospodinu da, po zagovoru Djevice Marije, Odvjetnice Hrvatske, najvjernije Majke, progoni iz naših dana urode novim procvatom crkvenoga života u Hrvatskoj i u cijelome svijetu.”

Neka vam vjera u Krista pruži snagu u svladavanju životnih teškoća

Hodočasnicima iz tomislavgradskoga dekanata na općoj audijenciji

Vatikan, Trg sv. Petra, 7. listopada 1998.

           “Srdačno pozdravljam hodočasnike iz tomislavgradskog dekanata u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Dobro došli! Predragi, neka vam vjera u Krista ulijeva snagu da biste mogli svladavati životne teškoće te s nadom gledati na budućnost. Blagoslivljam sve vas i vaše obitelji. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 680; IKA, 8. listopada 1998., str. 18.

 

U Evanđelju pronalazite nadahnuće za svoju svakodnevicu

Hodočasnicima iz Zagreba i Varaždina na općoj audijenciji

Vatikan, 14. listopada 1998.

           “Srdačno pozdravljam hodočasnike iz Zagreba, Varaždina i ostalih mjesta u Hrvatskoj. Dobro došli! Želim vam, predragi, da uvijek u Evanđelju znadete nalaziti nadahnuće za svoj svakodnevni život i djelovanje u obitelji i društvu. Na sve vas zazivam Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 733; IKA, 15. listopada 1998., str. 13.

 

Svijet treba dosljedne i odvažne kršćane koji znaju svjedočiti Božju ljubav

Umirovljenicima i hodočasnicima Šibenske biskupije na općoj audijenciji

Vatikan, 21. listopada 1998.

           “Upravljajući svima riječ dobrodošlice, srdačno pozdravljam skupinu umirovljenika iz raznih krajeva Hrvatske. Isto tako od srca pozdravljam šibenskoga biskupa mons. Antu Ivasa s hodočasnicima njegove biskupije, koja slavi 700. obljetnicu svojega utemeljenja. Predragi, vjerni baštini svojih otaca, nastavite smjelo izgrađivati svoju budućnost i budućnost svojega naroda, posve odani Evanđelju i Katoličkoj Crkvi. Današnjemu su svijetu potrebni dosljedni i odvažni kršćani, koji znaju svjedočiti Božju ljubav i očitovati svima da je Božje spasenje darovano ljudima po Križu Kristovu. Svakomu od vas ovdje nazočnih rado udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 785; IKA, 22. listopada 1998., str. 11.

 

Baština vjere neka vam bude stalan poticaj da vaše obitelji i vaša domovina ostanu vjerne Kristu

Hodočasnicima iz Varaždinske biskupije na općoj audijenciji

Vatikan, 28. listopada 1998.

           “Srdačno pozdravljam prvoga varaždinskog biskupa mons. Marka Culeja s hodočasnicima iz njegove biskupije, koji su došli na grobove svetih apostola Petra i Pavla u povodu nedavne uspostave biskupskoga sjedišta u Varaždinu. Predragi, baština vjere, koju ste primili od svojih očeva, neka vam bude stalni poticaj da vaše obitelji i vaša domovina ostanu vjerne Kristu te u riječi Božjoj nalaze nadahnuće za svoj život i rad. Kršćani su pozvani biti sol zemlje i svjetlo svijeta (usp. Mt 13–16) kako bi društvo, prožeto evanđeoskim vrijednostima, uvijek sve više bivalo ljudskije i u skladu s iskonskim Božjim naumom o čovjeku. Vama i svima ovdje nazočnima hrvatskim hodočasnicima, koje također od srca pozdravljam, rado udjeljujem apostolski blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 860; IKA, 29. listopada 1998., str. 11.

 

Neka katolička vjera uvijek nadahnjuje vaš život

Hodočasnicima iz Zagreba i Karlovca na općoj audijenciji

Vatikan, 18. studenoga 1998.

           “Srdačan pozdrav upućujem svim hrvatskim hodočasnicima koji su došli iz Zagreba, Karlovca i ostalih mjesta. Predragi, neka katolička vjera uvijek nadahnjuje vaš život i neka vas prati Božji blagoslov. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 1034; IKA, 19. studenoga 1998., str. 10.

 

Ostanite vjerne svojoj karizmi kako biste mogle odgovoriti potrebama Crkve i društvene sredine

Sestrama Družbe služavki Maloga Isusa i Gradskome zboru iz Splita na općoj audijenciji

Vatikan, 2. prosinca 1998.

           “Srdačno pozdravljam predstavnice Družbe služavki Malog Isusa s Vrhovnom Glavaricom na čelu, koje su došle u povodu 80. obljetnice smrti utemeljitelja svoje redovničke zajednice, vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera. Drage sestre, slijedeći Utemeljiteljeve upute, ostanite vjerne svojoj karizmi kako biste mogle odgovoriti potrebama Crkve i društvene sredine u kojoj živite i radite. Isto tako srdačno pozdravljam članove Gradskoga zbora Brodosplit iz Splita, želeći im da se preko glazbe znaju uvijek sve više približavati trajnim ljudskim i kršćanskim vrijednostima. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 1177; IKA, 3. prosinca 1998., str. 9.

 

Omogućiti društveno vrijedan rad Katoličke Crkve kojim nastoji ublažiti potrebe braće u nevolji

Govor izaslanstvu države Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije prigodom razmjene ratifikacijskih isprava Ugovora u posebnoj audijenciji

Vatikan, 15. prosinca 1998.

           “Gospodine potpredsjedniče, časna braćo u biskupstvu, štovana gospodo!

           Prigodom razmjene ratifikacijskih isprava Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, koja je bila jučer ovdje u Apostolskoj palači, došli ste Petrovu nasljedniku očitovati poštovanje i odanost, na čemu vam od srca zahvaljujem. Hvala vam također što ste oživjeli uspomenu na moj drugi pastirski pohod Hrvatskoj, koji mi se je duboko urezao u sjećanje. Molim Gospodina da to apostolsko putovanje, po zagovoru blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, nastavi donositi obilje plodova na dobro svih članova drage hrvatske nacije.

           Srdačno pozdravljam vaše izaslanstvo, koje predvodi potpredsjednik Vlade i predsjednik Državnoga povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama dr. Jure Radić. Isto tako srdačno pozdravljam predstavnike Hrvatske biskupske konferencije na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom preuzvišenim gospodinom Josipom Bozanićem.

           Sretno sklopljenim Ugovorom između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima nastojalo se ispraviti prijašnje nepravde uzrokovane oduzimanjem crkvenih dobara i željelo se Katoličkoj Crkvi u vašoj zemlji osigurati potrebna sredstva da bi mogla obavljati svoje poslanje. Crkva se uvijek pozivala na pravo posjedovanja i upravljanja vremenitim dobrima. Ona, međutim, ni na tome području ne traži povlastice nego mogućnost da upotrijebi sredstva koja su joj na raspolaganju u svrhu uređenja bogoštovlja, brige za dolično uzdržavanje klera i drugih službenika, vršenje djela apostolata i dobrotvornosti, napose prema siromasima. (usp. Codex iuris canonici, can. 1254, § 2). Uočio sam sa zadovoljstvom da je ta svrha, koja je očitovana u Zakoniku kanonskoga prava, sadržana i u tekstu Ugovora.

           Ugovor o gospodarskim pitanjima predstavlja svojevrsni izazov i za Crkvu i za državu. Katolička će Crkva u Republici Hrvatskoj, prema uputama Drugoga vatikanskog sabora, među ostalim, morati domisliti prikladan način uzdržavanja klera, nastojeći osigurati primjereno i časno uzdržavanje svojih službenika. (usp. Presbyterorum ordinis, 20–22). Uz to, Katolička će Crkva morati preustrojiti i pojačati svoju djelatnost društvene i karitativne naravi. Država će sa svoje strane trebati ispraviti nepravde prošlosti i priznajući općedruštveno vrijedan rad Katoličke Crkve, omogućiti njezino djelovanje kojim nastoji ublažiti potrebe braće u nevolji, koji moraju biti posebna i zajednička skrb i države i Crkve. U želji da se Ugovor ispravno primijeni, na dobro sviju, od srca vama ovdje nazočnima i cijeloj Hrvatskoj udjeljujem apostolski blagoslov. Ujedno vama i svemu vašemu narodu od srca čestitam i želim sretan Božić. Hvaljen Isus i Marija!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 1276 – 1277 ; IKA, 17. prosinca 1998., str. 7.

 

Božićna čestitka

Vatikan, Božić, 25. prosinca 1998.

Na kraju božićne poruke prigodom blagoslova Urbi et Orbi Sveti Otac je s glavne lože bazilike sv. Petra čestitao Božić na 58 jezika; čestitka na hrvatskome bila je na 14. mjestu:

           “Sretan Božić, Isusovo porođenje!”

Ins., XXI., 2, 1998., str. 1351.