U vrijeme kad se vrtoglavo povećava broj naših sugrađana koji ostaju bez posla i bez zarađene plaće, kad ugroženost poplavama još uvijek mori veliki broj obitelji i kad tjeskoba i strah od otpuštanja s posla ispunjaju duše mnogih koji rade, ova Komisija želi predočiti javnosti svoj skroman prilog hrvatskoj i europskoj raspravi o potrebi suglasnosti o temeljnim nacionalnim interesima i stvarne međunarodne solidarnosti.

1. Javni interes i „strukturne reforme“. Iz dana u dan čuje se, poglavito iz financijskih, ali i političkih krugova u nas i u Europi, kako su u Hrvatskoj i brojnim drugim zemljama potrebne „strukturne reforme“. Ne želimo nijekati potrebu racionalnog poslovanja i pravednog korištenja javnog novca u zemljama gdje je prethodni, totalitarni režim izbrisao brojne bitne kriterije dobrog gospodarenja i upravljanja. No, jednako tako ne možemo ne vidjeti da „strukturne reforme“ pogoduju gotovo isključivo privatnim interesima novčara, špekulanata i trgovaca, a štete javnom interesu i navlastito pravima zaposlenika. Te se reforme naime više ne zahtijevaju samo od bivših komunističkih država nego i od demokratskih zemalja koje su u razdoblju „30 slavnih godina“ (1950.-1980.) bile uspostavile prilično pravednu ravnotežu u odnosu rada i kapitala. „Strukturne reforme“ se svode na „fleksibilizaciju“ „tržišta“ i cijene rada – tj. na lakoću otpuštanja i smanjivanja plaća – te na trajno smanjivanje djelovanja (socijalne) države, a sve pod izlikom poduzetničke slobode i potrebe rasta. Te reforme privatne probitke pretpostavljaju javnom interesu, i to baš u doba kad su lakomi novčari i trgovci uveli dobar dio svijeta u krize i recesije, u nezaposlenost i dužničko ropstvo.

2. Dostojanstvo građana i vlast stranaka. U Hrvatskoj je danas već više od 380.000 naših sugrađana koji žele i imaju potrebu raditi bez posla, a preko 300.000 osoba ima blokirane račune. Među nezaposlenima je golem broj mladih i obrazovanih, koji gube nadu da će u Hrvatskoj moći živjeti od svog rada i zasnovati obitelj. U nas, nažalost, prevladava uvjerenje da je obrazovanje tek „trošak“, a ne način dobra i pravedna investiranja za budućnost. Kao da se ne želi vidjeti da će bez današnjega mladog naraštaja naša zemlja samo siromašiti i propadati, a potom i opustjeti.

Prije dva desetljeća, kad se Hrvatska bolno pridizala iz ratnih stradanja, njezina perspektiva ni blizu nije bila tako sumorna kao danas, navlastito ne u usporedbi s drugim postkomunističkim državama. Za današnje stanje odgovornost snose – istina, u različitoj mjeri – sve dosadašnje izvršne i zakonodavne vlasti, koje su privatizirale i „pretvarale“, zaduživale Hrvatsku i “liberalizirale“ je od njezinih rijetkih bogatstava. Hrvatska je danas bolesna i jadna od stalna kadroviranja od strane stranačkih stožera jer se sa svakom smjenom vlasti svaki put se smjenjuje stotine ljudi, pa na odgovorna mjesta često dolazile i nevježe i neznalice ali i sebični ljudi koji gledaju jedino svoje interese. Zato se nije čuditi da neki javni poslenici „bez ikakve grižnje savjesti“ bacaju na ulicu tisuće radnika i njihovih obitelji a da sami nisu poduzeli ništa da reformiraju i unaprijede javne službe i javne tvrtke, da obrazuju javne menadžere i zaštite javnu upravu i javne tvrtke od dnevne politike i stranačkih probitaka.

I nije točno, kako to tvrde neoliberalni hrvatski političari, da je svaka država loš gospodarstvenik. Tu tezu opovrgavaju iskustva europskih država u kojima javni sektor uspješno posluje na tržištu. Štoviše, u nas kao da se ne zna da država i javne zajednice moraju biti zaštitnici javnog interesa i općeg dobra, a da taj interes i takvo dobro moraju imati pravo prvenstva nad privatnim probitcima i nad sve „legitimnijom“ pohlepom. To treba znati, u to vjerovati i na tome raditi!

3. Socijalna država i radnička prava. Hrvatska je, po prvom članku svog Ustava – „socijalna država“, ali je ona to u praksi sve manje, i to ne samo zbog vanjskih pritisaka globalizacijskih institucija (MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija…) nego i unutarnjih rasipnika javnih i zajedničkih dobara. Hrvatska je sve manje socijalna i stoga što je državni (u)stroj razgrađen u mnoštvo agencija (anglosaksonskog tipa) i „nezavisnih“ institucija, a što i opet pogoduje „umnažanju fotelja“, tj. stranačkom klijentelizmu, a ne pravima građana.

U sumornoj atmosferi nazadovanja socijale i solidarnosti s najugroženijima i najmanje zaštićenima, rijetka svjetlija točka je odustajanje Hrvatske vlade od prijedloga Zakona o povremenim poslovima, koji je trebao regulirati poslove male vrijednosti i ograničena trajanja. Željeti je da to odustajanje ne bude tek taktičko i privremeno, nego trajno. Europska iskustva pokazuju, naime, da takvi poslovi često služe razbijanju trajnijih poslova, sprječavaju obrazovanje i napredovanje radnika i povećavaju broj siromašnih među tako zaposlenima. I zato se nije čuditi što su slovenski građani referendumom odbili donošenje takvog zakona.

Mnogo pak više zabrinjava prijedlog Zakona o radu, koji u velikoj mjeri snižava prava zaposlenika liberalizirajući „tržište rada“, tj. omogućavajući da se olako otpušta radnike, koji na taj način prvi i jedini snose rizik tržišnih kretanja ali i lošeg upravljanja tvrtkama. Ovaj prijedlog omogućuje značajno povećanje prekovremenog rada i, općenito, ostavlja poslodavateljima da uređuju radno vrijeme zaposlenika kako god žele. Ako takve odredbe budu prihvaćene, od njih će trpjeti ne samo zaposlenici i njihovo zdravlje, nego i njihove obitelji, koje će još teže moći biti zajedno. Takve će odredbe biti veoma štetne i za građansku i svaku drugu javnu i osobnu zauzetost zaposlenika. Ovaj zakonski prijedlog, osim toga, nije zaštitio nedjelju kao dan obvezna počinka i mogućnosti zajedničkog bivanja obitelji uz istovremene građanske i druge slobodne djelatnosti i zauzetosti radnih ljudi.

U ovom prijedlogu Zakona o radu pojavljuju se zlosretne „agencije“ za privremeno zapošljavanje, kojima se ostavlja velika sloboda pravog trgovanja zaposlenicima i snižavanja plaća, što bitno smanjuje prava kolektivnih pregovora, ugovoranja i, općenito, prava radnika iz tih ugovora. Ali ne samo to, taj prijedlog zakona bitno smanjuje prava sindikata, što predstavlja veliko nazadovanje, kako civilizacijsko tako i ono ljudskih prava i radničkih sloboda. Komisija podsjeća da je socijalni nauk Katoličke Crkve, počevši s okružnicom Rerum novarum pape Lava XIII. još daleke 1891. godine, krenuo od potrebe zaštite prava radnika i navlastito prava na sindikalno organiziranje, pregovaranje i zaštitu njihovih prava, uključujući i pravo na štrajk. Stoga je neshvatljivo i neprihvatljivo da se danas uloga sindikata smanjuje i marginalizira stvarajući pritom privid veće uloge radničkih vijeća, posebice kod kolektivnih otkaza. Radnička vijeća međutim nisu nezavisna od poslodavatelja, ona nisu ni strana u kolektivnom ugovaranju i pregovorima, ona nemaju pravo na štrajk. Nije dakle ni dobro ni pravedno, ni sukladno konvencijama Međunarodne organizacije rada, kojih je Hrvatska potpisnica, da se uz pomoć njih marginaliziraju sindikati.

4. Narodna suglasnost oko bitnih pitanja. Narav i složenost teškoća kroz koje prolazi Hrvatska ukazuju da ne će biti moguće izići iz njih bez velikog napora čitavog društva ali ni bez prethodne suglasnosti političkih snaga oko bitnih problema te oko strateških nacionalnih interesa. Među ostalima, u ove spadaju i radno zakonodavstvo i reforma javne i državne uprave; porezna politika prema radu i potrošnji te prema kapitalu i financijskim transakcijama; i energetska politika i borba protiv klimatskih promjena, kao i ophođenje s njihovim posljedicama; i očuvanje i promicanje preostalih javnih i općih dobara – zemlja, vode, more, šume – za ovaj i za buduće naraštaje. Među vitalna pitanja spada osobito zaštita obitelji i demografska, natalitetna politika jer Hrvatska je zaražena „bijelom kugom“.

Hrvatska mora pronaći konsenzus oko tih bitnih pitanja; to je njezin biti ili ne biti. Bilo bi stoga dobro i pravedno, za građanski mir i narodnu volju-živjeti-zajedno, da političke snage – i sadašnje i buduće – što prije krenu putem suradnje oko ovih bitnih tema i pitanja, te da se, umjesto grijeha struktura, počnu graditi velike koalicije za dobar život svih građana. Pri tom ne treba zazirati ni od referenduma. Od katoličkih vjernika, kao i od svih ljudi dobre volje, treba očekivati da se uključe u ovakve “putove dobra“ jer vremena je sve manje u današnjem, silno promijenjivom svijetu, u kojem su se sva kretanja ubrzala.

5. Solidarnost s narodima u nevolji. Kad je hrvatski narod prije dva desetljeća bio ugrožen u svojoj fizičkoj biti i materijalnoj osnovici, s njim se solidarizirala hrvatska dijaspora ali smo kao narod doživjeli i veliku pomoć brojnih ljudi dobre volje posvuda po svijetu te postupno, i država i međunarodnih organizacija.

Naša Komisija podsjeća i ističe da je naša dužnost – i kršćanska i građanska i ljudska – da iskažemo svoju stvarnu solidarnost ne samo s potrebnima i sirotima u vlastitoj domovini nego i u svijetu, te da u toj skrbi počnemo s najbližima. To su ne samo Hrvati u Bosni i Hercegovini – koji su krivnjom velikosrpskog agresora, ali i odgovornošću nekih politika Republike Hrvatske, danas osiromašeni i obespravljeni u vlastitoj domovini te još i majorizirani u Federaciji – nego i svi građani te nesređene zemlje, koji trpe od bezakonja, korupcije, nezaposlenosti i nejednakosti. Nepravedni Daytonski „mir“ – kojim je cinični svijet podijelio Bosnu i Hercegovinu i nagradio napadače i genocid, a samo zaustavio rat – treba što hitnije izmijeniti i osigurati uvjete obnove države i društva te poštivanje zakona. Isto tako potrebno je pravno i silom javne vlasti osigurati sva ljudska, građanska i nacionalna prava svih autohtonih stanovnika Bosne i Hercegovine, osobito Hrvata koji su najnezaštićeniji.

Našu stvarnu solidarnost zaslužuje i jedan drugi europski narod koji sveudilj trpi od naslijeđa totalitarne i kolonijalne prošlosti, gladomora i genocida, ali i od progona svojih duhovnih i intelektualnih elita te od korupcije i nasilja korumpirane vlasti. To su Ukrajinci, koji danas brane ne samo cjelovitost svoje države nego i „europske vrijednosti slobodnog i pravednog društva doslovno do krvi“, kako nam u svom pismu nade od 24. siječnja poručuje Jurij Andruhovič, danas vodeći ukrajinski pisac i pjesnik, esejist i prevoditelj. Zbog novih događaja u Ukrajini a na temelju pisma Velikog Nadbiskupa kijevsko-galicijskog, poglavara Ukrajinske grkokatoličke Crkve Svjatoslava Ševčuka koje je dobila Hrvatska biskupska konferencija i u kojem se opisuje dramatičnost situacije, Komisija poziva sve vjernike u Hrvatskoj da mole za mir u Ukrajini.

Našu solidarnost danas treba i patnički sirijski narod, koji već gotovo tri godine krvari u strašnom građanskom ratu, koji je pokosio već više od 130.000 žrtava, većim dijelom civila, posebice djece. Taj rat prate i brojni progoni sirijskih kršćana, kojih je bilo u Siriji 10% prije ovoga rata, a koji polako nestaju iz te zemlje, u kojoj su prve kršćanske zajednice nicale još tijekom prvih putovanja svetog Pavla u Rim.

I ne će biti ni od kakve koristi ako na sve ove tragedije i progone iskažemo samo našu „duboku zabrinutost“, kako nas ovih krvavih kijevskih dana u svom kriku upozorava Miroslav Frankovič Marinovič, vice-rektor ukrajinskog Katoličkog sveučilišta i predsjednik Pen-kluba. Jer ove nevolje i tragedije zahtijevaju od svih – a nadasve od hrvatskih predstavnika u međunarodnim organizacijama, posebice u Europskoj uniji – da poduzmu odlučne i oštre mjere protiv korumpiranih i zločinačkih političara koji u Bosni i Hercegovini, Ukrajini i Siriji obespravljuju, progone i ubijaju vlastite sugrađane. Europska unija i demokratske države imaju dužnost zalagati se, ne samo riječima nego i konkretnim djelima, za pravdu i mir. I to hic et nunc – upravo sad u ovim nesretnim zemljama jer sutra će biti prekasno.

U Zagrebu, 5. ožujka 2014.

Mons. dr. sc. Vlado Košić

Predsjednik Komisije HBK „Iustitia et pax“