U ovom važnom, povijesnom trenutku, svjesni svoje kršćanske, moralne i građanske odgovornosti, članovi Komisije izjavljuju sljedeće.

Premda nedovoljno informirana – kao uostalom i sva hrvatska javnost – o prijedlogu povjerenika za proširenje Europske unije (EU) od 15. lipnja, Komisija izražava svoju duboku zabrinutost za mir i duh dobrosusjedstva među slovenskim i hrvatskim narodom, a zbog moguće perspektive kršenja međunarodnog prava koje je Sporazum o arbitraži u stanju izazvati. S gorkim okusom pritisaka i nejednakosti, Komisija podsjeća da ta dva naroda stare kršćanske, katoličke tradicije nikada u 14-stoljetnoj povijesti susjedstva nisu imali značajnijih prijepora, a nadasve ne sukoba, a sadašnja je tajna diplomacija, daleko od očiju hrvatske javnosti, u stanju poremetiti i uzdrmati taj vrijedni povijesni polog, te otvoriti Pandorinu kutiju opasnog međunarodnog presedana u ovom trusnom dijelu Europe, koji još uvijek vida rane iz vremena totalitarnih režima i nedavnih osvajačkih ratova.

Komisija smatra da je hrvatska javnost duboko frustrirana i opravdano ogorčena tajnom diplomacijom koja dovodi javnost pred svršen čin. Pri tome ona konstatira da i Europska komisija EU-a nadilazi svoja ovlaštenja miješajući se u bilateralna pitanja dviju država i potičući na opasan presedan kršenja europskog i međunarodnog prava. Hrvatska javnost ne zna zašto njezina vlada nije formulirala amandmane na posljednji prijedlog europskog povjerenika, kad je slovenska strana to bila učinila unoseći svoje pretenzije na hrvatski teritorij. I, na kraju, hrvatska javnost tek 30. listopada saznaje što sadržava posljednji nacrt sporazuma o arbitraži i koje su sve strane sudjelovale u tome.

U tom prevažnom pitanju pravde i mira na jugoistoku Europe isprepliće se više bitnih načela demokracije, međunarodnog prava i morala: s jedne strane, dužnost javnih poslenika da prije svih važnih odluka obavještavaju vlastite građane i postignu njihov pristanak, bilo izravni, bilo preko zastupnika u parlamentu. To ovog časa hrvatska vlada ne čini. Ona uz to ili ne konzultira, ili ne sluša svoje najbolje stručnjake s područja međunarodnog prava i prava mora. S druge strane, hrvatsko državno područje nije vlasništvo niti ove, a niti bilo koje druge vlade, nego upravo obrnuto, njezina je dužnost štititi cjelovitost državnog područja. Uza sve to, hrvatsku vladu i Sabor obvezuju međunarodni ugovori, koje je Hrvatska ratificirala, ili kojih je sljednica. Među tima je i Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora (1982.) koju su 1995. godine ratificirale i Hrvatska i Slovenija, kao i sve druge jadranske priobalne države, sve članice EU-a, pa i sama EU. Među tima su i Završni akt Helsinške konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi (1975. – čl. III. o nepovredivosti granica), kao i obvezatna mišljenja tzv. Badinterove komisije međunarodne zajednice iz siječnja 1992., na osnovi kojih su priznate Hrvatska i Slovenija u njihovim tadašnjim granicama. Hrvatska vlada nema pravo prekršiti obveze koje proistječu iz te Konvencije UN-a, a navlastito ne odredbe o razgraničenju u zaljevima (čl. 15), o maksimalnoj širini morskog pojasa nad kojim obalne države obavljaju svoja suverena prava (teritorijalno more – čl. 3) i dr.

Naša Komisija smatra da se hrvatska strana trebala pred svijetom sustavno, djelatnije i energičnije suprotstaviti nepravdi slovenskih presizanja, jer ugrožavaju i pravdu i mir i pridonose destabilizaciji europskog jugoistoka. Naša Komisija također smatra da hrvatska strana nije smjela odustati od načela prema kojem je o razgraničenju dviju država imao odlučivati najkvalificiraniji i najpromptniji svjetski sud – Međunarodni sud pravde Ujedinjenih naroda, a ne nekakav »arbitražni sud« neizvjesnog sastava i pravnog iskustva, s popisa koji nudi Europska komisija, a koji bi sad trebao odlučivati i po nepravnim kriterijima.

U svakom slučaju, hrvatska vlada nema pravo kršiti Konvenciju OUN-a o pravu mora i ustupati Sloveniji »pravo« koje Konvencija izričito zabranjuje, a to je moguće proširenje njezinoga teritorijalnog mora na hrvatsko more, da bi Slovenija doprla do tzv. otvorenog mora, ali opet – hrvatskog mora. Slovenija pak, po istom pravu mora, ne smije takva što ni tražiti, a 158 ostalih zemalja-stranaka Konvencije to ne smiju dopustiti, jer Konvencija ne dopušta da teritorijalno more bude šire od 12 milja. Slovenija, osim toga, prema Konvenciji ima pravo »neškodljivog prolaza« kroz hrvatsko teritorijalno more pa brodovi i sada slobodno plove u slovenske luke upravo kroz hrvatsko teritorijalno more. Usto, Slovenija ima i »izlaz na otvoreno more«, ali kroz talijanske teritorijalne vode, jer tako je rute brodova odredila Međunarodna pomorska organizacija, među ostalim i na suprijedlog Slovenije. Nije, dakle, riječ o slobodi plovljenja ili o »izlazu na otvoreno more«, nego o teritorijalnim presizanjima, i zbog toga je slovenska vlada od kraja 2008. pa do ove jeseni blokirala Hrvatsku u njezinu napredovanje prema EU. Pa, zar da sad Hrvatska tu blokadu nagradi teritorijalnim ustupcima i pruži opasan primjer Europi i svijetu? Za koje dobro, koju pravdu i koji mir?

Hrvatska javnost zna da se sva neriješena pitanja razgraničenja među članicama EU-a rješavaju kao bilateralna, izvan institucija EU-a, i to prema međunarodnom pravu, najčešće pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Niti jedna država članica EU-a do sada nije ucjenjivala drugu državu-kandidata za EU ustupkom njezina državnog područja. Naša Komisija duboko žali što to ovog časa čini susjedna, tradicionalno prijateljska Slovenija, ali hrvatska vlada i Sabor nemaju pravo na to pristati, pa ni po cijenu neulaska u EU ili nastavka blokade. Jer hrvatski građani ne će željeti ući u EU, ako ona u ovom krucijalnom pitanju ne dokaže da ona jest zajednica prava i moralnih vrijednosti.

A postavljaju li hrvatska vlada i Sabor sebi pitanje: što ako oni protupravno ustuknu pred slovenskim pretenzijama, a hrvatski građani na referendumu odluče da ne žele ući u takvu Uniju? I kako misle hrvatski političari izići pred vlastite građane, pred svoju djecu i unuke, pa i pred sebe same, ako kapituliraju u ovoj stvari? Nije li svakome sad, nakon objavljenog Sporazuma o arbitraži jasno, da jedini rizik, o kome uvijeno govore domaći političari, snosi samo i isključivo Hrvatska, jer može bespravno izgubiti dio svojega nacionalnog mora, podmorja i zračnog prostora, dok Slovenija može dobiti i jedno i drugo i treće, preko prava i protiv prava?

Članovi Komisije »Iustitia et pax« vjeruju da hrvatski građani žele da se prekine sa sadašnjim pogoršavanjem hrvatsko-slovenskih odnosa dvaju prijateljskih, većinski katoličkih naroda, ali ne žele da se ikome dopusti da se neodgovorno igra s nacionalnim teritorijem, jer pitanje razgraničenja ne smije biti vezano s ulaskom u EU. Komisija smatra da hrvatski građani imaju pravo i dužnost zahtijevati da hrvatska vlada i međunarodna zajednica traže od EU-a, OSCE-a, Vijeća Europe i OUN-a da odvrate slovensku vladu od teritorijalnih pretenzija, od igranja vatrom na ovim područjima gdje je, ne tako davno, posezanje za tuđim teritorijem proizvelo velike ljudske tragedije upravo zbog kršenja međunarodnog prava i obveze čuvanja mira.

Komisija poziva svoje sugrađane, sestre i braću u vjeri, da se mole za dobro, napredak i mir domovine, te za razboritost i odgovornost onih koji je vode.

U Zagrebu, 31. listopada 2009.

mons. Vlado Košić

predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK