Odazivajući se poticaju hrvatskih biskupa s njihova izvanrednog zasjedanja, održanog 17. srpnja ove godine, dijeleći zabrinutost mnogih hrvatskih građana zbog stanja u kojem se nalazi naša zemlja, želeći se uključiti u dijalog oko pitanja o kojima se u nas raspravlja na svim razinama, a o kojima bi mogla ovisiti i budućnost naše zemlje, Komisija »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije daje sljedeću

IZJAVU

1. Već više godina u relativno kratkim razmacima hrvatski građani izvrgavani su stanjima velike psihičke napetosti zbog događaja na političkoj sceni. Jedan od razloga za ponavljanje takvih stanja nalazi se u nedefiniranom i nejasnom odnosu nekih međunarodnih čimbenika prema hrvatskoj državi i načinu na koji je ona stekla svoju samostalnost. Iako je, međunarodnim priznanjem i uključenjem u najvažnije međunarodne organizacije Hrvatska postala ravnopravnim članom zajednice svjetskih naroda i država, te se njezina suverenost i samostalnost ne postavljaju izravno u pitanje, nekim međunarodnim čimbenicima toliko je toga upitno u fazi njezina nastanka da u njihovim stavovima izgledaju čak upitni i samostalnost i suverenitet same države.

2. Iako sve domaće političke elite javno govore da za njih nije upitan legitimitet nastanka hrvatske države ni njezin hod prema samostalnosti i cjelovitosti, ipak je jasno da ni na početku borbe za samostalnost i ni u raznim fazama, nisu svi jednako sudjelovali u toj borbi niti se danas slažu u ocjenama puta prema samostalnosti. Tako je pored krize odnosa prema međunarodnim čimbenicima postala još opasnija kriza odnosa unutar same države, do te mjere da se može govoriti o dvije Hrvatske, odnosno dva suprotstavljena pogleda na jednu te istu stvarnost, o lomu unutar hrvatskoga nacionalnoga bića. Ne bismo se smjeli pomiriti s činjenicom da je proces nacionalnog pomirenja doživio konačan neuspjeh.

3. Za izlazak iz te dvostruke krize potrebno je na međunarodnoj razini izboriti jasnu pregovaračku poziciju. Ponajprije tako što će svatko, tko smatra da se ima pravo uplitati u stvari hrvatske države, jasno definirati svoj stav prema njezinoj prošlosti i prema njezinoj budućnosti. Ne smije se dopustiti da razni činovnici trećega reda donose takve prosudbe koje su u stanju uznemiriti cijelu hrvatsku javnost. Svaki zahtjev međunarodnih nadleštava treba u sebi sadržavati jasna uporišta ne samo u međunarodnom, nego i u hrvatskom pravu.

4. Jedan od zastupnika u Saboru citirao je Stjepana Radića kako je on poslanike koji su 1918. išli u Beograd okvalificirao kao guske koje idu u maglu, jer prethodno nije bila izborena zadovoljavajuća pregovaračka pozicija. Treba i danas ukloniti tu maglu prema našoj prošlosti kako nitko ne bi prisvajao sebi pravo iz te magle izvlačiti sad ovaj sad onaj dokaz protiv Hrvatske. Veoma su znakovite dvije optužnice iz međunarodnoga kaznenoga suda u Haagu, koje su, unatoč dosadašnjim uvjeravanjima od strane toga suda kako je uglavnom zadovoljan suradnjom s Hrvatskom, u Zagreb ipak stigle zapečaćene. Stvar je dignuta do apokaliptičnih razina u kojima nitko nije dostojan skinuti pečate s pisma jednog činovnika. Time se doista baca magla i na put koji smo prošli i koji nam predstoji, možda još gušća od one koja je bila pred hrvatskim poslanstvom koje je 1918. išlo u Beograd. Ne možemo se oteti dojmu da postoji sprega nekih moćnika iz inozemstva i njihovih istomišljenika u Hrvatskoj, koji od te nejasnoće i maglu planski provode i čuvaju, kako bi se »za slučaj potrebe« lakše izvukao neki novi dokaz protiv hrvatske samostalnosti, odnosno kako bi se izazvala nova politička kriza i zakrčio slobodan hod prema punoj suverenosti.

5. Predstavnici izabrane vlasti trebaju, na ravnopravnoj osnovi, nastaviti dijalog s predstavnicima međunarodne zajednice, posebno Haaškog kaznenog suda, te čvrsto braniti načela na kojima počiva naša država. Valja isticati da se, pri ocjenjivanju zbivanja na našim prostorima, moraju uzeti u obzir sve okolnosti, mjesto, vrijeme i tijek događaja, kako bi se prosudbe donosile na načelima pravde, a ne prema političkim interesima i »ravnoteži krivnje«. Šira svjetska javnost mora biti dovoljno obaviještena, a sud u Haagu dobiti uvjerljive dokumente o uzrocima i posljedicama, o agresoru i žrtvi agresije na Hrvatsku. Svakoj hrvatskoj vladi, bez obzira iz kojega bloka ili koje koalicije, želimo uspjeh u stvaranju jasne i čvrste pregovaračke pozicije s međunarodnim institucijama.

6. Na unutarnjem planu potreban je konsenzus oko bitnih stvari. Ono »naše i vaše« u hrvatskoj državi treba sadržavati sve bitne elemente naše državnosti. Danas se u tom smislu svi moramo osloboditi isključivosti samo svojih zasluga. Dapače, i Katolička crkva mora se osloboditi svoje posesivne ljubavi prema Hrvatskoj, kao da ona treba biti nerazdvojivo vezana za Crkvu. Nitko nema pravo samo sebi prisvajati što je zajedničko. To više što oni, koji su stvarali hrvatsku državu, nisu je stvarali samo za sebe i za svoje, nego za sve njezine građane, pa i za one koji se nisu jednako zauzimali i žrtvovali za njezin nastanak i obranu. Ne treba to shvatiti u smislu da se ne vrednuju stvarne zasluge pojedinaca i skupina za nastanak države, nego da se posesivnom ljubavlju ne drži hrvatsku državu kao privatno imanje i pravo, gdje drugi mogu samo gostovati, ali ne biti i jednakopravni. Prava ljubav prema narodu i samostalnoj državi nadilazi probitke pojedinaca i stranaka. U tom svjetlu je potrebno da sadašnja vladajuća koalicija bude otvorena prema prijašnjoj vlasti u priznanju njezinih zasluga za nastanak i razvoj hrvatske samostalnosti. S druge strane, prijeko je potrebno da današnje stranke tzv. Hrvatskog bloka budu puno tolerantnije prema vladajućoj koaliciji. Jer, svi smo se 1991. godine odlučili za svoju slobodu i branili samostalnu Hrvatsku.

U Zagrebu, 23. srpnja 2001.

mons. Ivan Milovan

predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK