Komisija »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije nastavlja na tragu nadahnuća koja su tijekom dvaju desetljeća inspirirala njezino djelovanje, pa o svojoj 20. obljetnici objavljuje sljedeću izjavu prosvjeda i nade.

Sadašnja duboka kriza ugrožava pravdu i mir u svijetu, u Europi i kod nas, pa zahtijeva da se kritički procijeni dosadašnje sustave i odnose te predloži kako u novo doba unijeti više pravednosti i novu solidarnost.

1. Prezrena pravda. Financijska kriza, ponikla u Sjedinjenim Američkim Državama, zahvatila je čitav svijet, proizvela gospodarsku recesiju i prerasla u socijalnu dramu. Korijeni krize leže u tržišnom fundamentalizmu koji su pristaše neoliberalne ideologije promicali u svojim zemljama i nametnuli čitavom svijetu, ali velika odgovornost počiva i na ostalim državama i njihovim politikama koje su dopustile primat privatnoga nad zajedničkim interesom, čime je potkopano izvorno značenje politike kao brige za zajedničko dobro. Sve ostalo su posljedice toga neprihvatljivog iskorjenjivanja politike iz etičkoga temelja i njezino ukorjenjivanje u logiku ekonomske i financijske moći. Sadašnja kriza je utoliko dramatični odraz duboke preobrazbe političkoga djelovanja u suvremenom društvu. A kako je političko djelovanje eminentno ljudsko djelovanje – onda navedena preobrazba svoje korijene ima u krivim antropološkim pretpostavkama – među njima se ističu reduciranje ljudske osobe na proizvođača i potrošača, te egoizam i korist kao vrhovna načela vrednovanja i političkoga djelovanja.

Danas prevladavajući financijski kapitalizam razgradio je onaj prethodni, industrijski, u kojem se bila uspostavila kakva-takva ravnoteža između ljudskog rada i kapitala. Taj novi super-kapitalizam poticao je na nerazumnu potrošnju i sve veće zaduživanje, pa je razvio čitav niz složenih i mutnih financijskih »proizvoda«, u koje je upakirao i tražbine koje nema tko vratiti (američke hipotekarne zajmove), a sve zbog postizanja skandaloznih ekstra-profita. Taj kockarski kazino-kapitalizam izložio je gubitcima mnoge štediše i investitore, pa su u vjetar otišle tisuće milijarda dolara, eura i kuna, a milijuni ljudi ostali su bez posla, doma, mirovina i ušteda. A kad je gospodarski pad zahvatio čitav svijet (recesija), neoliberalni bankari i špekulanti, koji su još jučer rogoborili protiv države i prava – u stilu država je preskupa, norme koče biznis … zavapili su u pomoć upravo – državi! I dogodila se velika nepravda: zbog rizika propasti čitavih gospodarstava, države su javnim novcem pritekle u pomoć privatnim interesima, prvo bankama i osiguravajućim društvima, a potom i gospodarstvu. I ne samo nepravda, nego i apsurd: prekomjernu privatnu zaduženost počelo se »liječiti« sve većim javnim zaduživanjem, koje opterećuje i sadašnje naraštaje i one koji dolaze. A umjesto da kazne hazardere i pohlepnike, države spašavaju njihove banke i tvrtke da izbjegnu opću depresiju poput one od 1929. do 1930. godine.

Sadašnja kriza, međutim, u svojoj bîti nije primarno ni financijska, ni ekonomska, nego financijsko-ekonomska erupcija krivih – i utoliko neprihvatljivih – antropoloških pretpostavki na kojima počiva kompleks neoliberalne koncepcije države i društva. Ta koncepcija najprepoznatljivije lice pokazuje u SAD-u, ali se posredstvom moćnih utjecaja te jedine preostale velesile raširila po cijelom svijetu, otkrivajući istodobno i prave uzroke i razorne posljedice ekonomsko-tehničke i financijske globalizacije na osnovama dominantnih načela egoizma, koristi, interesa i dobiti, a sve opipljivije i grabeži, obmana, ucjena i samog lopovluka.

Kriza nije mimoišla ni našu domovinu, premda je razborita politika Hrvatske narodne banke donekle ublažila njezine učinke. Hrvatska se, kao dio globaliziranoga svijeta, zatekla u tom dramatičnom procesu bez sudjelovanja u uzrocima i, kao i ostale države u tranziciji ili razvoju, jednostavno je zapljusnuta, poput nezaustavljivog tsunamija, posljedicama krize. Hrvatska država i društvo su, što zbog nesretnih okolnosti iz daljnje i bliže povijesti, što zbog lakomislenih gospodarskih i socijalnih politika koje se temelje na logici rasprodaje nacionalnoga bogatstva, inozemnoga zaduživanja i nekontrolirane potrošnje bez pokrića, dovedeni do ruba dužničkoga ropstva i sveprisutne socijalne nesigurnosti s nasumičnim kresanjem socijalnih prava. Sve to je uzvratno utjecalo i stalno utječe na pomutnju u sustavu vrijednosti u hrvatskome društvu, koji se treba temeljiti na cjelovitom poštivanju ljudskoga dostojanstva i na tom dostojanstvu utemeljenih neotuđivih ljudskih prava. Pojednostavljeno govoreći, javnu etiku je progutala politika, državnu politiku je progutala globalna ekonomija, ekonomiju su progutale globalne financije, financije je progutalo koristoljublje, koristoljublje je progutao egoizam, a egoizam sada povraća vlastitu bolesnu utrobu – krizu.

2. Ugroženi mir. Kriza i recesija danas ugrožavaju mir među ljudima i među narodima, a najviše pogađaju osiromašene srednje i niže slojeve razvijenih, ali i tranzicijskih zemalja. Špekulativni kapital još je prošlog ljeta bio izazvao porast cijena hrane i val nasilja u siromašnim zemljama Azije i Afrike. Neoliberalni imperijalizam poveo je dva rata da bi ovladao tuđim izvorima energije, dok jedna orijentalna despocija plinom ucjenjuje Europu već drugu zimu. Nestajanje višestranosti (multilateralnosti) i ravnoteže u međunarodnim odnosima ugrožava kolektivnu sigurnost te potiče na neprijateljstva i nacionalne egoizme. Takvim, sve »dopuštenijim« egoizmima pripada i ucjenjivačka politika susjeda prema Hrvatskoj.

Komisija »Iustitia et pax« ne prihvaća koncept sukoba među civilizacijama i religijama, ali je svjesna da ekonomsko-tehničko i svjetonazorsko širenje zapadnjačkoga modela društva, a koji se temelji na apsolutiziranju koncepta života bez Boga i transcendencije, neminovno vodi u sučeljavanja i na religijskom planu, jer su arapske, afričke i azijske kulture nezamislive bez utjecaja religioznog elementa. Stoga svaki susret zapadnjačkog svijeta tijekom procesa globalizacije s ostatkom svijeta predstavlja ujedno susret između (ne)vidljivih, ali djelatnih disparatnih elemenata: zapadnjačkog sekularizma s jedne strane i religioznog fundamentalizma s druge strane. Među njima na praktičkom planu nema razlike. Oba nose u sebi, iako s drukčijim pobudama, razornu moć isključivosti i bojevnog mentaliteta.

Val nemira i neizvjesnosti potresa svijet, ali i našu domovinu. Međutim, mnogi naši izbori pogoduju rastu nesigurnosti i ugroženosti. Tako je bilo krajnje neodgovorno rasprodati nizašto banke – saniravši ih prije toga javnim novcem na korist stranih kupaca – i telekomunikacije, a dijelom i energetiku, pa o tim vitalnim sektorima sad odlučuju strani vlasnici. Oni se u današnjoj recesiji brinu prvenstveno o sebi, pa izvlače kapital iz filijala u Hrvatskoj. Osim toga, kad europske države pomažu svoje banke, one ne dopuštaju da ta pomoć odlazi u strane zemlje, premda tamo djeluju njihove filijale.

Mir među ljudima više ne ugrožava samo gruba sila, nego i nasilje među mladima, u školama i na sportskim stadionima, koje ostaje bez javne sankcije, a što sve vodi praktičnom bezakonju. Društvenu uzajamnost slabi i prepuštanje javnih usluga privatnom poslu, što je posebno zabrinjavajuće u zdravstvu, jer slabi jednakost i socijalnu koheziju, ali i u školstvu, jer onemogućuje jednakost djece na ulasku u život. Privatna sila se iskazuje i kroz uskraćivanje zaslužene plaće, neplaćanje prekovremenog rada i socijalnih davanja, te arbitrarna otpuštanja pod izlikom recesije. Ali pored nekažnjenog nasilja, hrvatsko društvo pokazuje i dva druga simptoma neoliberalne ovisnosti: s jedne strane potrošačku kratkoročnost svega, a s druge krajnje neodgovoran odnos prema zaduživanju. Prva je ovisnost znak našeg vremena, koje više ne poznaje prošlost, a tjeskobno se kloni pogleda u budućnost, jer živi u sadašnjem trenutku i drži da sve potrebe, želje i strasti valja zadovoljiti bez odgađanja. Zbog toga se i prihvaća jednokratna uporaba mnogočega i kratkoročnost gotovo svega. Jedna nedavna anketa pokazuje da 60% naših sugrađana pri kupnji zadovoljava određeni »životni stil«, a samo 40% stvarne životne potrebe. Druga ovisnost već prerasta u ropstvo: to je život na kredit, život u minusu, što ga omogućuju kreditne kartice, leasinzi i zajmovi, najčešće s deviznom klauzulom i/ili promjenjivom kamatnom stopom. Dugovi naših sugrađana bankama penju se na fantastičnih 17 milijarda eura, što je 42% godišnje vrijednosti svih proizvoda i usluga, a naših tvrtka i banaka u inozemstvu na gotovo 29 milijarda eura, što je više od većine tranzicijskih država. Prosječna visina zaduženosti po zaposlenome kod nas iznosi 74.000 kuna, što je 16 prosječnih plaća. I dok krediti rastu po godišnjoj stopi od 22%, prosječna godišnja neto plaća (55.000 kuna) rasla je manje od 2%. Osim toga, naši sugrađani koriste 8,5 milijuna kreditnih kartica, a malo tko zna da se kamata na prekoračenja penje i do 15%. Ovo dužničko ropstvo prerasta u pravu dramu za pojedince, obitelji i tvrtke sada kad banke dižu kamatne stope i kad su nova zaduživanja gotovo nemoguća.

3. Nova pravednost. Bilo je za očekivati da će nakon financijske kataklizme države reagirati brže i staviti u red financijsko tržište, jer sustav nastao potkraj II. svjetskog rata već poodavno ne zadovoljava. U njegovim institucijama, a to su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, nema velikih zemalja poput Kine, Indije, Japana i Brazila, ali ni zemalja u razvoju. S druge strane, te institucije već tri desetljeća uopće ne kontroliraju potpuno deregulirano financijsko tržište, kojim haraju lovci na najveći profit, izlažući nerazumnim rizicima investitore, štediše i čitave države.

Skupina 20 gospodarski najjačih zemalja svijeta (G20) je u studenom prošle godine ukazala na slabosti toga sustava, a zatim je u početku travnja donijela niz odluka i pravila za banke, špekulativne fondove i agencije koje procjenjuju poslovni rizik. G20 međutim nije ustao protiv poreznih i bankarskih »rajeva«, tih utočišta porezne utaje, koji »peru« novac kriminalnog podrijetla i skrivaju kapital što ga iz siromašnih zemalja izvlače njihove korumpirane »elite«. Zbog postojanja tih »rajeva« države i javni proračuni gube milijarde dužnog poreza, što pridonosi da pakao siromaštva i obespravljenosti vlada u najsiromašnijim dijelovima svijeta. G20 isto tako nije doveo u pitanje sustav nerazumnog zaduživanja, ali ni nepravednu međunarodnu trgovinu, nego je samo inzistirao na odbijanju protekcionizma i zatvaranja.

Svijet je danas pred izborom: ili nastaviti bezumnu trku glavom u zid, ili osigurati da u tržišnoj utakmici ne stradavaju slabiji, da se radna mjesta ne sele po logici najvećeg profita, ukratko da se umjesto pohlepe i rasipanja ozakone nova pravila, primjerice pravo zdravstvene potrebe i prehrambene suverenosti, dužnost umjerenosti u zaduživanju i u trošenju fosilnih energenata, carine na proizvode koji ne poštuju okoliš ili socijalna prava, svjetski porez na špekulativne transakcije … Za sve to neophodan je povratak države i politike na njihovo mjesto prvenstva i ulogu arbitra u demokratskom svijetu.

Kako bi Europa sudjelovala u izgradnji post-liberalnog svijeta, potrebno je da se politički profilira i stekne djelotvornije institucije, što je moguće kad se usvoji Lisabonski ugovor EU. Svijet se jedino zajedno može boriti protiv globalističkih rizika i klimatskih promjena, a Europa tom svijetu ima što predložiti: ne samo humanističke vrijednosti kršćanske provenijencije, nego i načela – supsidijarnosti, razmjernosti, solidarnosti i socijalne tržišne ekonomije. Europa može predložiti i svoju prokušanu »metodu zajednice« kao način upravljanja onim o čemu se, po načelu supsidijarnosti, može djelotvornije odlučivati na razini svijeta negoli na kontinentima ili u državama, a to su univerzalna dobra poput mora, vode, zraka, energenata, biološke raznovrsnosti i općenito neobnovljivih dobara čovječanstva.

Komisija »Iustitia et pax« i od hrvatskih političara očekuje da sudjeluju u građenju sutrašnjeg svijeta, ponajprije u sklopu europskih integracija, gdje se upravo oblikuje energetska, pomorska i imigracijska politika, ali i u Hrvatskoj, gdje valja uvesti nove norme, da financije postanu servis gospodarstva, a da gospodarstvo bude u službi čovjeka i njegova rada. Jer ako ne bude brzih reforma – koje je moguće obaviti jedino u stanjima krize – prevladat će uvjerenje da se kozmetičkim izmjenama može sačuvati sadašnji »kriznogeni« sustav i nastaviti – business as usual. Komisija traži da hrvatski političari – na nacionalnoj i na mjesnoj razini – ne zanemare ustavnu obvezu izgradnje socijalne države. Ona podsjeća da su kršćani socijalni upravo zato što su kršćani, pa potiče javne vlasti da slijede primjer zemalja koje sada pomažu svojim ugroženim gospodarskim granama (primjerice automobilskoj industriji). Tako i hrvatska država treba sada pomoći prvenstveno mladima koji su se zadužili za svoje obrazovanje, kupnju stana, otvaranje poduzeća, primjerice beneficiranjem kamata ili moratorijem otplate; priteći u pomoć ratarima i ribarima, koji su se zadužili za kupnju zemlje i stoke, prerađivačkih kapaciteta, brodova i mreža; pomoći da se ugovorima za domaće brodare očuva znanje i zaposlenja graditelja brodova, da se potakne specijalizacija hrvatskih brodogradilišta za nove vrste plovila …

Komisija smatra da treba odgoditi za druga vremena one projekte koju nisu od važnosti za prebrođivanje recesije i očuvanje radnih mjesta, te da državni novac treba usmjeriti na obnovljive oblike energije, očuvanje šuma, vode i mora, a u cilju povratka trajnim vrijednostima – umjerenosti, štednji i dugoročnosti. Članovi Komisije su svjesni da nije lako u uvjetima dvostrukog deficita – proračunskog i tekućih plaćanja – ostvarivati te ciljeve, ali od njih se ne smije odustajati. Oni očekuju solidarnost svih, ali i novu poreznu politiku koja će manje oporezivati rad, a više kapital, posebice špekulativni, kao i igre na sreću.

4. Drukčiji mir. Posrtanje neoliberalnoga globalizma treba iskoristiti za polaganje novih temelja kolektivne sigurnosti i svjetskog mira, e da narodi ne budu suprotstavljeni u nemilosrdnoj utakmici bez pravila i pravde, te da čovjek svojem bližnjem ne bude vuk. Dobra volja za to postoji i kod nove američke administracije i kod Europske unije, pa se taj »trenutak milosti« ne smije propustiti, jer svijetu prijete mnoge opasnosti. Siromašnim prostranstvima Afrike već sada lutaju stotine tisuća klimatskih izbjeglica, već se vode ratovi za izvore pitke vode, naftu i plin, mineralna bogatstva … Jer, ako mir ne bude djelo pravde, ne će ga moći ni biti.

Bolje uvjete za mir mora graditi i Europa, posebice prema onima koje je zaboravljala tijekom desetljeća totalitarnog komunizma. Europska solidarnost je danas na velikom, povijesnom ispitu. Pa, nakon što je »stara Europa« pomogla »mladoj« da se osovi na noge i investirala u njezina poduzeća i posebno banke, sad, u težim vremenima, ponovno je na ispitu njezin smisao za uzajamnost. EU treba pridonijeti miru i novim odnosima sa susjedima, posebice s jugoistokom Europe, ali i s Ukrajinom i Rusijom, a navlastito sa Sredozemljem i siromašnom Afrikom, kojoj »stara« Europa mnogo duguje.

Drukčijem miru sa susjedima treba težiti i Hrvatska, miru zasnovanom na poštivanju međunarodnog prava, te istine i pravde, u prevladavanju rana iz nedavne prošlosti. Drukčiji mir treba graditi i među hrvatskim građanima i u tu svrhu Komisija traži od javnih vlasti i pravosuđa da se stane na put faktičkom bezakonju, da se progoni organizirani kriminal i korupcija, da se depolitizira policija i osposobi nadzorne službe, uvede načelo »četiri oka« i rotaciju službenika kod diskrecijskih odluka, te striktno odvoji javnu upravu od izvršne vlasti. Komisija smatra da je dobro koristiti tuđa iskustva, ali ne slijepim slušanjem neodgovornih stranih birokrata, pa bili oni i iz Europske komisije, ili kopiranjem stranih zakona, posebno onih iz anglo-saksonskog svijeta, koji Hrvatima kao kontinentalnim Europljanima nisu bliski, ni ideološki ni pravno. Između stranih iskustava treba odabrati ono što je razborito i blisko najboljoj hrvatskoj tradiciji i njezinoj vrijednosnoj, povijesnoj i kulturnoj pripadnosti Europi.

U Zagrebu, 3. lipnja 2009.

mons. Vlado Košić

predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK