Na prvom zasjedanju izvan Zagreba, u Sisku, gradu starih kršćanskih korijena, hrvatskih pobjeda i patnji, otpora i nada, gradu – znamenu borbe za dostojanstvo ljudi i očuvanje prirode, Komisija „Iustitia et pax“ HBK obraća se hrvatskoj javnosti pozivajući se ponovno na svoju izjavu o svjetskoj ekonomskoj, socijalnoj i moralnoj krizi iz lipnja prošle godine. Tu je izjavu hrvatska javnost sa zanimanjem i odobravanjem dočekala, premda je izjava bila izazvala i negodovanje pojedinaca.

Budući da kriza u svijetu sporo jenjava a u Hrvatskoj se još i produbljuje, Komisija želi uoči blagdana rada hrvatskoj javnosti uputiti poruku nade, jer kršćani su prije svega ljudi nade i budućnici, ljudi okrenuti budućnosti. Upravo iz takvog usmjerenja moguće je trijezno živjeti sadašnjost, ne zaboravljajući pritom ni prošlost. Jer, bez razumijevanja slijeda povijesnih događaja, bez povijesnog pamćenja i bez identiteta, ostajemo zarobljeni u besperspektivnoj sadašnjosti u kojoj jedini kriterij ostaje povećanje ugode i smanjenje neugode. Imajući u vidu situaciju u kojoj smo se dijelom bez svoje krivnje a dijelom i svojom krivnjom našli, držimo potrebitim i vrijednim izjaviti sljedeće:

1. Kriza i reforme. Kriza koja nas pogađa u korijenu je bitno moralna kriza. Na taj fenomen je pod vidom ekologije upozorio još papa Ivan Pavao II., a i sadašnji papa Benedikt XVI., posebno u socijalnoj enciklici „Caritas in veritate“. Gramzljivost i pohlepa, nepoštivanje ljudskog dostojanstva, svođenje čovjeka na biološki i tehnički proizvod, puko sredstvo za rad, doveli su nas do krize u kojoj se danas nalazimo i dužničkog ropstva u koje upadamo. Moralna kriza, na koju Katolička crkva već dulje upozorava, široj je javnosti postala vidljiva prvo kao financijska kriza. Ta je pak prerasla u gospodarsku krizu, a gospodarska je kriza proizvela socijalnu krizu širokih razmjera. Već sada je očito da se iz socijalne krize razvija politička kriza s posljedicama koje je teško predvidjeti. Ali, to nas sve ne smije obeshrabriti. Krize su uvijek bile povlašteni trenutci kada više nije bilo druge nego zastati, razabrati i razlučiti što valja žurno mijenjati, a što je još uvijek vrijedno sačuvati.

2. Snošljivost i povjerenje. Situacija u hrvatskom društvu prilično je depresivna. Prisutan je i sve snažniji osjećaj ugroženosti. Uza to, Hrvatska se nalazi u institucionalnom previranju koje otežavaju pritisci pojedinih susjeda, potreba ustavnih promjena i perspektiva odlučivanja o pristupu Europskoj uniji. Na tom putu Hrvatska se suočava s teškoćama vezanim za očuvanje identiteta, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti. U hrvatskom društvu sve više je prisutna niska razina snošljivosti i povjerenja, a u javnosti i medijima uvriježio se vulgarni govor netolerancije, uzajamnih diskvalifikacija i optužbi. S druge strane, prosvjedi i štrajkovi, uključujući i očajničke štrajkove glađu, očekivani su odgovori mnogih naših bližnjih koje je zahvatila ekonomska i socijalna kriza i koji su, izgubivši posao, ugroženi u svom osnovnom ljudskom dostojanstvu. Takvo stanje vodi srozavanju povjerenja u državne i društvene institucije, ali i međuljudskog povjerenja, onog Hrvata u Hrvate. Međutim, iskustvo svijeta pokazuje da bez povjerenja u institucije i ljudi jednih u druge nije moguće graditi državu, ali ni razvijati društvo, posebice ne složeno demokratsko društvo. Stanje o kojemu je riječ otvara prostor novim “spasonosnim” ideologijama, ali i pokušajima rehabilitacije minulih totalitarizama, kao i demagozima, koji će tražiti „žrtvene jarce“ i obećavati laka rješenja pa time zavoditi narod gurajući ga u dublju i težu krizu.

3. Obzor nade. Već smo naglasili da su kršćani ljudi nade, ljudi koji imaju dužnost boriti se za poštivanje cjelovitosti ljudske osobe stvorene na sliku Božju, sa svim misaonim, osjećajnim, društvenim i transcendentalnim vlastitostima. Uz tu duboku nadu, oslonjenu na vjeru u Božju providnost, na Božji spasenjski zahvat u svijet, znajući da je svijet već spašen po Isusu Kristu, mi kao građani hrvatske države držimo da ima dovoljno razloga gajiti nadu oslanjajući se i na svjetovne institucije našega društva. To, naravno, ne zanemaruje nego pojačava našu vjeru u Božju pomoć u djelu uređenja ovoga svijeta i današnjega hrvatskog društva. Ovdje želimo ukazati na institucije, djelatnosti i načine na koje se s pouzdanjem možemo osloniti u stremljenju prema izlasku iz krize i napretku hrvatskog društva.

1. 1. Obitelj. Prva institucija na koju pri tom mislimo i na koju se s pouzdanjem moramo osloniti jest institucija obitelji kao temeljne društvene institucije. Hrvatska obitelj je, kao što nam je to pokazala teška kriza rata i tranzicije, a i mnogobrojna istraživanja hrvatskog društva, još uvijek funkcionalna i može se reći najsigurniji socijalni amortizer u Hrvatskoj. Nažalost, obitelj u prošlih dvadeset godina nije imala položaj, ni uživala pozornost države i društva kakvu zaslužuje i potrebuje. S njom se prečesto i opasno eksperimentiralo, društveno, materijalno i zakonski, premda bi upravo nama, iz nedavnih bolnih iskustava trebalo biti jasno da se s temeljnim društvenim institucijama ne eksperimentira. Ali, usprkos tim eksperimentima i zanemarivanju, hrvatska je obitelj opstala snagom svoje unutarnje vrijednosti i ona je institucija na koju se možemo osloniti u sadašnjoj krizi dajući joj ponovno čast, autoritet i njezin vlastiti prostor odgoja, duhovnosti i solidarnosti. U ponovnoj afirmaciji obitelji vidimo, među ostalim, veliki prostor za povratak vrijednostima, za djelatni utjecaj na smanjenje maloljetničkog nasilja, endemske korupcije i bezakonja, ukratko, bolnih problema koji sve više i teže pritišću naše društvo.

1. 2. Obrazovanje i znanost. Prema posljednjem popisu stanovništva (2001.), Hrvatska ima veoma lošu obrazovnu strukturu. S takvom obrazovnom strukturom ne može se očekivati značajan razvoj hrvatskog društva pa je prijeko potrebno da se hrvatski obrazovni sustav temeljitije preuredi i snažnije razvija. Držimo da je tu bitno imati u vidu nekoliko elemenata: prije svega potrebu za društvenom razgradnjom naslijeđene antiintelektualne i antiprofesionalne klime u hrvatskom društvu, te za razvijanjem pozitivne klime za učenje i obrazovanje u društvu. U populariziranju obrazovanja i poticanju ambicije da Hrvatska postane “učeće društvo”, velik bi doprinos mogli dati mnogi uspješni hrvatski znanstvenici i poduzetnici iz zemlje i svijeta popularizirajući obrazovanje, znanstvena istraživanja i inovacije te ukazujući na obrazovna postignuća i napredak u zemljama sličnih uvjeta i kulturnog naslijeđa. U Hrvatskoj ipak ne nedostaje svijesti o toma da je potrebno sustavno razvijati znanja, vještine i nove, prirodnom okolišu prijateljskije, “zelene” kompetencije koje omogućuje rad i razvoj u svijetu ugrožene biološke različitosti i poremećene klime. Sadašnja kriza nas, međutim, upozorava da uz stručno znanje i vještine učenica i učenika ne smijemo zanemarivati kritički duh, ali ni humanistički polog hrvatskog društva, Europe i svijeta, jer samo cjelovite osobe mogu odgovoriti na izazove suvremenog društva, kao i ugroženoga ljudskog dostojanstva i prirodnog okoliša. Posebnu pozornost valja posvetiti visokom školstvu i znanosti. Tu držimo da je nužno osnažiti doktorske studije, uključiti ih u redovnu nastavu kako bi Hrvatska što prije stvorila brojniju visokoobrazovanu elitu: intelektualnu, gospodarsku, tehničku i poduzetničku, koja jedina može biti realni pokretač i nositelj razvoja hrvatskog društva. Sve to ne trebamo očekivati samo od političkih elita. Te elite, međutim, mogu i moraju omogućiti snažan razvoj obrazovanja. One trebaju uznastojati oko nacionalnog suglasja u tom pitanju, no snagu politike na tom području ne treba precjenjivati, ali ni podcjenjivati.

1. 3. Solidarnost i umjerenost. Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da postoji visoka razina osobne solidarnosti koja se ostvaruje u susretu osoba, na razini obitelji i kruga prijatelja. S druge strane, razina institucionalne solidarnosti veoma je niska, u skladu s već spomenutom niskom razinom povjerenja u društvu. Dugogodišnja erozija povjerenja u institucije, posebice u proteklom desetljeću, uzrokuje mnogobrojne blokade i koči razvoj društva i izgradnju pravne države. Usprkos toga, Hrvati još uvijek imaju razvijenu osjetljivost za bližnje u smislu kratkoročne solidarnosti i pomoći bližnjemu u nevolji. Domovinski je rat pokazao kako kao narod znamo biti visoko solidarni. Ali s druge strane, nema dugoročne solidarnosti koja je potrebna za razvoj dobre klime i stabilnosti u društvu i koja bi bila čimbenikom skupnog, društvenog uspjeha. Držimo da tu trajniju uzajamnost treba razvijati oslanjajući se na prvu, osobnu i kratkoročnu, jer tako je moguće utjecati na ozdravljenje institucija, poštivanje prava, donošenje pravednih zakona. Ukratko, na izgradnju temelja solidarnosti za ljudskije i bratskije društvo. Tu trajniju solidarnost svih potrebno je mobilizirati navlastito danas kad postaje bjelodano da se u Hrvatskoj kriza još uvijek produbljuje, da je vraćanje dugova sve teže i da će još mnogo poduzeća propasti, mnoge obitelji osiromašiti. Zbog toga teret krize više ne smiju nositi “svi jednako”, posebice ne oni najsiromašniji i najugroženiji, oni s najnižim dohotcima i “obični” umirovljenici. Veći teret moraju ponijeti oni koji mogu više i imaju više, a to su prvenstveno financijski, energetski i telekomunikacijski sektor, ali i tzv. siva ekonomija, kao i svijet preplaćenog sporta i spektakla. Teret krize ne može nositi ni samo država, nego u tome moraju sudjelovati i lokalne zajednice, županije, općine i gradovi, kao i vjerske zajednice i građanske udruge. Solidarnost svih moguće je graditi jedino ako se u hrvatskom društvu potakne i dogodi promjena svijesti u smislu da bez povratka umjerenosti u svemu, u svakom trošenju, od energije i prostora do vode i neobnovljivih dobara, a posebno u trošenju nezarađenoga, ne će biti ni izlaska iz krize i dužničkog ropstva, ni održivog razvoja, tj. onoga koji ne ugrožava potrebe budućih naraštaja. Zbog toga primjer štednje i praksu umjerenosti moramo pokazati upravo mi, kršćani, ljudi nade i budućnici, u obiteljima, udrugama i župnim zajednicama, ustanovama i biskupijama.

4. Ne pokusima, da razvoju. Do sada smo naveli nekoliko pretpostavki za razvoj hrvatskog društva oko kojih, držimo, postoji visoko društveno suglasje pa ih je moguće provesti bez otpora u društvu, štoviše s najširom društvenom potporom. Ali ovdje želimo upozoriti da, iako pozivamo na žurno i sveobuhvatno djelovanje i solidarnost, to djelovanje ne smije biti neodgovorno i eksperimentirajuće, nego snažno reformsko, tj. odlučno, ali pažljivo i obzirno, imajući u vidu sve dobro i loše u sadašnjoj našoj praksi, ali i u iskustvu Europe i svijeta u suvremenoj povijesti. U tu svrhu potrebno je obaviti niz društvenih istraživanja kako bi snimili stvarno stanje institucija i društva te kako bi uvidjeli njihove stvarne razvojne mogućnosti. Na opasnost od radikalnih zahvata upozoravamo iz više razloga. Prije svega valja biti svjestan činjenice da je hrvatsko društvo tijekom XX. stoljeća proživjelo nekoliko „društvenih eksperimenata“ koji su se bolno usjekli u kolektivnu svijest velikog dijela Hrvata. Tu prije svega mislimo na tragične jugoslavenske eksperimente, na zločinačke eksperimente triju totalitarizama: komunizma, fašizma i nacizma, s kojima se hrvatsko društvo susretalo, ali kojima je pružalo hrabar i primjeran otpor više od pola stoljeća. U to ubrajamo i katastrofalno eksperimentiranje s pretvorbom i privatizacijom koje je, iako u osnovi sugerirano od međunarodnih institucija kakve su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond, polučilo mnogo više nepravda i štete negoli dobrobiti, pa stoga na procese pretvorbe i privatizacije već i s ove distance možemo također gledati kao još jedan u nizu pogubnih eksperimenata kojemu je hrvatsko društvo bilo izloženo. U tom kontekstu valja spomenuti i još jedan radikalan zahvat koji ide u prilog našem zalaganju za odmjereniji, manje prevratnički pristup razvoju. Riječ je o riskantnim reformama socijalnog sustava, napose mirovinskog i zdravstvenog. Svojedobno smo upozoravali da nije dobro ići u radikalni zahvat mirovinske reforme, te da treba dobro analizirati postojeći sustav i iz njega graditi bolji. Nažalost, i tu smo krenuli u eksperiment posljedice kojega su već bolno vidljive: žrtvovani “treći naraštaj” koji je ne samo iznio teret otpora trima totalitarizmima živeći sâm u oskudici, nego i izgradio mnogo toga što današnji naraštaj ima i uživa. Posebno ovdje želimo upozoriti da je potrebno sigurno znanje i velika obzirnost u sadašnjoj reformi zdravstva, tako da i ona ne preraste u neodgovorni eksperiment. Držimo da je tu potrebno istražiti što je dobro u dosadašnjoj praksi i mijenjati ono što bi je poboljšalo. Ukratko, smatramo da je prijeko potrebno razvijati hrvatsko društvo u pravcu poštivanja jednakosti i zakonitosti, u pravcu solidarnosti i trezvene umjerenosti koje traže sadašnje duboke krize, poštujući pritom postupnost i oslanjajući se na ono dobro u pojedinim institucijama što može povećati povjerenje među ljudima i u društvu, povjerenje na kojem počiva svaka demokracija i koje je neophodno za njegov razvoj.

5. Kriza kao prilika za novi razvoj društva. U našim izjavama i pozivima glede sadašnje krize, želeći biti ljudi nade i budućnici, ukazali smo da postoje realni temelji na koje se kao narod i društvo možemo osloniti u traženju putova izlaska iz krize i razvoja solidarnoga hrvatskog društva. Naglasili smo i to da trenutci krize predstavljaju jedinstvenu priliku za snažne promjene, te da bi povratak na staro – na uvjete koji su rodili krizu – značio samo upadanje u nove, još teže krize. U tom smislu, u ovoj svojoj izjavi, uz naglašavanje prava, dužnosti i dostojanstva čovjeka, uz vrjednovanje i promicanje obitelji kao temelja osobne sreće i odgoja budućih naraštaja i uzajamnosti sadašnjih, želimo na kraju posebno istaknuti snagu prijateljstva koja još živi u našem narodu i koja, ako se društveno prizna i posvijesti, može biti snažan izvor dobrog življenja i veće solidarnosti u Hrvatskoj. Ova nas kriza poziva da se prisjetimo Isusovih riječi: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.” (Mt 4,4), čime se ne negira važnost kruha, nego ističe primat duhovne brige za čovjeka, društvo i svijet.

U Zagrebu, 29. travnja 2010. god.

Mons. dr. sc.Vlado Košić,

predsjednik Komisije „Iustitia et pax“ HBK