1. Nada i strepnja. U vrijeme kad se Sveti Otac u Beirutu živo zalaže za mir među religijama i narodima na Bliskom istoku, ovdje, kod nas, ne možemo ne dijeliti zabrinutost zagrebačkog nadbiskupa pred ishitrenim potezima…javnih vlasti u složenim graničnim pitanjima naše zemlje. Ova pitanja bi naime trebalo rješavati isključivo po međunarodnom pravu, a u svjetlu znanstvenih činjenica i stručnih prosudbi… braneći istinu, kako to naglašava kardinal Josip Bozanić. I zacijelo će se svi ljudi dobre volje složiti s odličnim hrvatskim pravnikom Davorom Vidasom, kad on upozorava da se istina ne može izglasati niti se ona može utjerati, nego se, prije svega, mora utvrditi. Zato, kao brižni kršćani i zauzeti građani želimo i očekujemo da se naša država potrudi, stvarno i konkretno, oko održivog mira i sigurnosti i kad se radi o njoj samoj i o njezinu susjedstvu.

2. Cjelovitost i nepovredivost. Naša Komisija izražava svoju duboku zabrinutost za mir, zasnovan na istini, pravdi i međunarodnom pravu ovdje, kod nas, hic et nunc. Hrvatski predstavnici naime prečesto zaboravljaju da je poštivanje teritorijalne cjelovitosti – tj. državnih granica i njihove nepovredivosti – bitan uvjet jednakosti, mira i suradnje među državama. A ta načela svečano su proklamirali osnivači Ujedinjenih naroda u Povelji UN 1945, a potom predstavnici država sudionica Konferencije o Europskoj sigurnosti i suradnji 1975. u Helsinkiju i u svom Završnom aktu obvezali su se na poštivanje “teritorijalne cjelovitosti svake države sudionice” i “svih njihovih granica” te osudili “izravne i neizravne mjere prisile” i prisvajanja tuđeg teritorija.

3. Lutanja i pravorijek. Usprkos takvih jasnih i strogih načela, koja proizlaze iz prirode demokratskih država, pa stoga i iz međunarodnog prava, već dva desetljeća pojedini hrvatski predstavnici pristaju, daleko od očiju građana, javnosti i Hrvatskog sabora, da odstupe od prava, od kojih ne odustaje ni jedna država, a to su teritorijalna cjelovitost i nepromjenjivost granica. Republika Hrvatska svoju državnu suverenost i nezavisnost temelji na volji svojih građana izraženoj na referendumu o samostalnosti 19. svibnja 1991. godine. Ona je temelji i na otporu agresiji i na oslobađanju okupiranih područja, koji su odnijeli brojne ljudske živote. Hrvatska je svoju samostalnost i nezavisnost proglasila 25. lipnja 1991. i to u okviru tadašnjih granica prethodne Socijalističke Republike Hrvatske, poštujući opće načelo međunarodnog prava uti possidetis iuris, tj. “poštivanja teritorijalnog statusa quo”, kako je u svojem mišljenju 11. siječnja 1992. – o međunarodnim granicama novih država, nastalih na području nekadašnje SFR Jugoslavije – istaknula i Arbitražna komisija predsjednika ustavnih sudova Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske i Belgije, tzv. Badinterova komisija.

4. Teritorij i granice. Kod nastanka novih država, ili razdruživanja složenih državnih zajednica, kao što je to bio slučaj kod nas, po međunarodnom pravu teritorij novonastalih država određuje se upravo po tom načelu zatečenog stvarnog stanja na dan proglašenja samostalnosti. Zato je međunarodna zajednica kroz pravno mišljenje Arbitražne komisije potvrdila da granice bivših jugoslavenskih republika postaju međunarodno zaštićene, državne granice i da je svaka promjena tih granica silom – pravno ništavna. Granice Republike Hrvatske postale su dakle one granice koje su bile određene u bivšoj državi nakon II. svjetskog rata, tj. granice zatečene na dan proglašenje neovisnosti Republike Hrvatske – a pravno valjane promjene do tog vremena mogle su biti samo one, koje su bile provedene u skladu s dotadašnjim ustavnim poretkom. Hrvatska javnost zna da nakon II. svjetskog rata Federalna Država Hrvatska nije uključivala velika područja na svom sjeveru i jugu – istočni Srijem i jug ondašnje Dalmacije, koja je hrvatska Trojedna kraljevina bila unijela u prvu južnoslavensku državu 1918. godine. Hrvatski građani, međutim, isto tako znaju da je, u ime mira, potrebno poštivati pravo i načelo uti possidetis iuris, tj. stvarno zatečene granice 1991. godine, u skladu s pravno valjanim stanjem.

5. Državno kopno i more. Za kopneno područje Hrvatske, te granice su ondašnje, utvrđene granice Socijalističke Republike Hrvatske. Što se pak mora tiče, razgraničenje između republika bivše države nije bilo svugdje precizno utvrđeno, premda su i tu postojale granice djelovanja ondašnjih republičkih vlasti i lučkih kapetanija. Međutim, pravila o razgraničenju na moru određuje svjetski “ustav mora”, tj. vrlo jasna pravila Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora (1982), koju su ratificirale 161 država i Europska unija. Među državama strankama Konvencije su sve današnje obalne države na Jadranu, među kojima i države bivše SFRJ. Republika Hrvatska nije, međutim, do dan-danas ostvarila ta nedvojbena prava svake države, a to izaziva zabrinutost hrvatskih građana i za pravdu i za mir u ovom dijelu Europe.

Hrvatsko Podunavlje. Na sjeveroistočnoj svojoj granici, hrvatska država i građani još uvijek ne ostvaruju svoja prava na Vukovarskoj i Šarengradskoj adi, ali i na značajnim prekodunavskom područjima. S druge pak strane, na desnoj obali Dunava nalazi se manji dio područja koji katastarski pripada građanima Srbije. Međutim, hrvatskoj javnosti nije poznato kani li Republika Hrvatska rješavati taj dvostrani problem u skladu s međunarodnim pravom.

Sveta Gera i Savudrijska vala. Na zapadu, Republika Hrvatska još uvijek ne vrši svoja suverena prava na Svetoj Geri, usprkos nedvojbenoj hrvatskoj pripadnosti tog područja. U savudrijsko-piranskoj uvali pak, privremeno stanje poštuje “pravilo sredine”, ali Hrvatska je prihvatila da konačno razgraničenje utvrdi jedna međunarodna arbitraža. Ova nažalost ne će odlučivati samo temeljem međunarodnog prava, što bi bilo jamstvom pravde i mira, nego i na osnovi drugih kriterija, što može dovesti do nepravda, nezadovoljstva i trvenja među ljudima i zemljama koje se u povijesti nikad nisu sukobljavale. Hrvatska je naime u tom razgraničenju tražila samo ono što određuje Konvencija UN o pravu mora, a to je “crta sredine”, dok susjedna država pretendira na čitavu uvalu i na još veliki dio hrvatskog teritorijalnog mora.

Malostonski zaljev. Na jugu, prvi hrvatski predsjednik i bosansko-hercegovački predsjednik Predsjedništva potpisali su 1999. godine ugovor kojim bi, bude li ratificiran s pratećom dokumentacijom, došlo do prepuštanja vrha poluotoka Kleka, dvaju otočića i jedne hridi susjednoj državi. Za sada taj ugovor ni jedna strana još nije ratificirala. Ovdje treba napomenuti da ova kopnena područja povlače za sobom i nemalo morsko područje od 10-tak četvornih kilometara hrvatskih unutarnjih morskih voda.

Boka kotorska. Na krajnjem pak jugu sadašnjeg područja Republike, Hrvatska je bila prisiljena pristati na veoma nepovoljan privremeni pravni režim, po kojem ne smije sama nadzirati čak ni svoje obalno more. Ipak, susjedna Crna Gora je, što je pravedno i hvale vrijedno, načelno pristala da to razgraničenje odredi Međunarodni sud pravde (ICJ), najviša i najkvalificiranija sudska instanca UN za sporove među državama. Kakvo je sadašnje stanje priprema za iznošenje tog spora pred ICJ, hrvatskoj javnosti, međutim, nije poznato.

6. Načela i interesi. Teritorij i granice su često rezultat povijesnih prilika i neprilika, ratova i ogromnih ljudskih patnji. Zbog toga ni jedna vlada i ni jedan predsjednik nemaju pravo odricati se od kopnenog ili morskog područja svoje države. Pokušaji koji bi bili suprotni tome se jednostavno ne mogu ni zamisliti, a kamoli izvesti. Zato ni jedna pravna država u Europi ne prepušta svog teritorija drugoj državi. Jer, državno područje – kopneno, riječno, jezersko, morsko, podmorsko i zračno – nije ni roba, ni novac, a nije samo ni “nekretnina”. S teritorijem se ne trguje. Zato se u svim demokratskim državama Europe i svijeta pitanje granica ne miješa ni s kojom drugom temom, ne stavlja ni u kakav “paket”, ne zamjenjuje se ni za koji interes. Državno područje je pitanje međunarodnog prava i ono nije tek interes, kako se čuje kod nas od ljudi nevičnih demokratskoj državi i pravu. Interesi naime mogu biti i sebični i protupravni, dok je međunarodno pravo civilizacijski i etički doseg našeg vremena. Granice država su eminentno pitanje pravde i održivog mira i zato ovo naše obraćanje hrvatskoj javnosti.

7. Pravdom do mira. U zaključku, ako Hrvatska ne ispravi dosadašnje krupne propuste i pogreške svojih predstavnika glede državnih granica, njezina uzmicanja i šutnje urodit će precedensima nepravde koji će postati opasan primjer za presizanja drugih država na trusnom jugoistoku i istoku našeg kontinenta, presizanja koja mogu izazvati trvenja, sukobe i velike nesreće, usuprot temeljnim vrijednostima istine – u pravednosti i mira – u dobrosusjedstvu.

U Zagrebu, 12. listopada 2012.

mons. dr. Vlado Košić

predsjednik Komisije HBK „Iustitia et pax“