Polazeći od čvrstog uvjerenja da volja većine ne čini određeno djelo moralnim i da je uništenje jednog naroda, bez obzira kojim se sredstvima provodilo, uvijek nemoralno i pripada skupini zločina protiv čovječnosti, ove komisije smatraju svojom kršćanskom i ljudskom dužnošću obratiti se još jednom javnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i svim predstavnicima institucija europske i svjetske politike koji odlučuju o budućnosti Bosne i Hercegovine, u povodu predstojećih općih izbora u Bosni i Hercegovini, te pozvati svaku osobu, koja vjeruje u pravednost i dostojanstvo svakog čovjeka, bez obzira na vjersku, nacionalnu, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost, da dadne svoj doprinos ostvarenju pravednosti i očuvanju egzistencije hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini odvija se tiha drama opstanka hrvatskog naroda kao političkog subjekta, koja može imati dalekosežne posljedice ne samo za Hrvate u Bosni i Hercegovini, ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za Hrvate u Hrvatskoj i za ostale narode i države u ovom dijelu Europe. Ako se izgubi hrvatski politički i narodni subjektivitet u Bosni i Hercegovini, ta država neće moći opstati, a budući da se u ovoj državi preko leđa malih ljudi i ne moćnih naroda prelamaju interesi velikih i moćnih, mala je vjerojatnost da bi taj raspad države mogao proći mirno, bez rata. Polazeći od naše odgovornosti za promicanje pravde i mira, naše dvije komisije pozivaju Hrvate podrijetlom iz Bosne i Hercegovine koji su iz bilo kojih razloga napustili svoju domovinu, da se registriraju za glasovanje u Bosni i Hercegovini, a sve koji im u tome mogu pomoći, pozivamo ih da im pomognu, od državnih institucija Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske preko udruga građana koje okupljaju Hrvate iz Bosne i Hercegovine pa do crkvenih institucija i župa u kojima su Hrvati iz Bosne i Hercegovine.

Dobronamjerni promatrač može se zapitati zašto se komisije dviju biskupskih konferencija, na području dviju suverenih država, angažiraju na ovakvom pothvatu. Prije svega zato što je ovdje riječ o humanitarnom i pravednom političkom pitanju koje je pretpostavka mira i zajedničkog dobra. Riječ je o sudbinama stotina tisuća prognanih ljudi koji imaju pravo, ako žele, živjeti u Republici Hrvatskoj ili se vratiti u svoj zavičaj u Bosni i Hercegovini, a bez stabiliziranja političke i pravne situacije u Bosni i Hercegovini to nikada neće učiniti. Riječ je o kulturi i memoriji jednog naroda, konstitutivnima kako za Bosnu i Hercegovinu tako i za Hrvatsku, gubitak kojih bi ujedno bio i gubitak za europsku kulturu, posebno kulturu mira i snošljivosti kojom se odlikuje upravo taj narod. I svakako, ne manje važno, već spomenuto promicanje mira koji dolazi na velike kušnje ako s prostora Bosne i Hercegovine nestane Hrvata kao političkog i etničkog subjekta.

1. Analiza stanja:

1. Raspršenost hrvatske političke scene u Bosni i Hercegovini. Hrvatska je politička scena u Bosni i Hercegovini tragično raspršena i rastočena strančarenjem, promicanjem vlastitih interesa pojedinaca, a ne zajedničkog dobra građana i naroda. Nije tu riječ o legitimnoj demokratskoj diferenciranosti i razvoju demokratskih procesa. Riječ je o svojevrsnom hrvatskom političkom sljepilu sebičnjaka, odustajanju Hrvata od javnih poslova i prepuštanje bavljenja javnim poslovima pojedincima i skupinama kojima nije na srcu promicanje ni javnog interesa ni zajedničkog dobra. U svijetu u kojemu živimo ne možemo ostati ravnodušni, ne možemo sebe i svoje zaštititi time što ćemo savjesno raditi samo svoj posao i brinuti se samo o svojoj obitelji. Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su stoljećima, a posebno u XX. stoljeću, politički marginalizirani i naučili su da je politika za njih po život opasna djelatnost. Taj strah i dalje postoji kod hrvatskog naroda. On je razumljiv i racionalan. Ali potrebno je, u potencijalno demokratskim uvjetima, nadvladati ga, jer ako se Hrvati ne uključe u odgovorno odlučivanje o svojoj sudbini, usprkos opasnostima, upadaju u rizik da o njima odlučuju drugi bez njih samih, a Crkva nas uči da se odgovornost za uređenje i dovršenje ovoga svijeta ne može nikome delegirati. Ona pripada građanima, napose građanima vjernicima, kako to uči Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes.

2. Daytonski izvor nevolja. Danas je bjelodano jasno da je jako hvaljeni sporazum iz Daytona prvenstveno legitimirao nepravde. Zaustavio je rat, ali nije ništa razriješio, jer na temelju okvira koji je nametnut nije moguće ni ponovno obnoviti društvo ni graditi državu. Taj sporazum od ljudi i naroda u Bosni i Hercegovini traži nadljudske napore u održanju neodrživoga, a realno onemogućuje prirodni dijalog i iznalaženje racionalnih, dobrih rješenja za narode i konkretne ljude u Bosni i Hercegovini i iz Bosne i Hercegovine. Život po tom sporazumu danas je već nemoguć, a na dulje staze i nezamisliv. No on je tu i moramo ga uzeti u obzir kao stvarnost unutar koje se krećemo i unutar koje se, u tradiciji civiliziranih, kulturnih naroda moramo izboriti za njegovu promjenu: sve do jednakopravnosti svih konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini i najviših standarda ljudskih prava.

3. Hrvatska državna politika. Hrvatska država, i nakon posljednje promjene Ustava Republike Hrvatske, i dalje je zadržala ustavnu odredbu o pomoći r Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao autohtonom narodu. U posljednje vrijeme možemo primijetiti da hrvatske institucije postaju svjesne te ustavne odredbe i postaju svjesne važnosti Bosne i Hercegovine za Republiku Hrvatsku i za Europu. Dugo je, nažalost, trajala prvo iluzorna politika, a potom nevjerojatna indiferentnost hrvatskih političkih elita spram događanja u Bosni i Hercegovini i spram Hrvata u i iz Bosne i Hercegovine, kao da nije riječ o hrvatskom narodu, o njegovim interesima, o sigurnosti hrvatskih građana u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i konačno, o ratu i miru na ovim prostorima. Na to smo višekratno upozoravali. Usprkos našim jasnim izjavama i upozoravanjima hrvatske su državne institucije donijele niz zakonskih akata, poput Zakona o prebivalištu i boravištu građana ili najnovije promjene Ustava u kojoj se Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koji imaju i hrvatsko državljanstvo, realno tretiraju kao građani drugoga reda za hrvatsku državu, što je ponižavajuće i zbunjujuće za obične ljude koji ne mogu a ne osjećati strah i nelagodu. Takve poruke hrvatske države ukazuju na potpuno nepostojanje bilo kakve, a ponajmanje jasne politike hrvatskih političkih elita prema Bosni i Hercegovini, što je, kao i Daytonski sporazum, već sada neodrživo, a na dulje staze i opasno.

4. Država Bosna i Hercegovina. Bosna i Hercegovina je država kakva može biti u sklopu neprirodne i neodržive upravno-etničke podjele i tutorske uloge međunarodne zajednice. Ovom prigodom važno je upozoriti na iznimno složene upravno-etničke podjele i uzuse pri glasovanju, posebice glasovanju prognanih osoba iz Bosne i Hercegovine, ljudi koji su se, za sada, trajno nastanili u drugim državama, poglavito u Republici Hrvatskoj, i koji se u ovakvim socijalnim, političkim i ekonomskim uvjetima ne mogu vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Oni su ipak njezini građani i bosansko-hercegovačka država bi im trebala omogućiti da se osjete dobrodošli u svojoj domovini, već time što će im omogućiti da što jednostavnije, a ne što kompliciranije, dobiju potvrde o državljanstvu, osobne iskaznice, putovnice, a da to ne kolidira s njihovim stečenim pravima u drugim državama. Jedino tako može se očekivati da se ti ljudi u perspektivi počnu vraćati u zavičaj i razvijati Bosnu i Hercegovinu iskustvima, znanjima, ali i imovinom stečenom izvan Bosne i Hercegovine. Prvi preduvjet za povratak svakako je njihovo političko uključivanje u život Bosne i Hercegovine.

5. Europa i svijet. Demokratski svijet već je uvidio da se odnosi u Bosni i Hercegovini kompliciraju i da je ona neodrživa bez hrvatskoga političkog subjektiviteta, te da joj bez hrvatske prisutnosti prijete nacionalno mesijanski i fundamentalistički sukobi. Zbog toga međunarodna zajednica i europske političke, diplomatske i ekonomske strukture žele da se stvori pozitivno ozračje za realno, stvarno uključivanje Hrvata u politički život Bosne i Hercegovine. To treba iskoristiti za dobro, ne samo hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, već za dobrobit svih triju konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, ali i zemalja u okruženju.

2. Djelovanje. Dosad smo ukratko naznačili osnovne opasnosti s kojima se susreću Bosna i Hercegovina i Hrvati u Bosni i Hercegovini. Sada želimo ukazati na neke prijeko potrebne poteze koje bi pojedine institucije, ali i sami ljudi, Hrvati iz Bosne i Hercegovine koji žive u Hrvatskoj i ostalim zemljama izvan Bosne i Hercegovine, trebali poduzeti kako bi došlo do ponovnoga političkog buđenja hrvatskog naroda i opstanka hrvatskoga političkog i narodnog subjektiviteta u Bosni i Hercegovini.

6. Poziv na glasovanje. Naše dvije Komisije pozivaju sve pojedince, ustanove i nevladine udruge, napose zavičajne klubove i udruženja Hrvata iz Bosne i Hercegovine, da se uključe i daju doprinos što većem odzivu glasača na izbore. To mogu učiniti pribavljajući i dijeleći obrazac PRP 1, dostupan na internetu (www.izbori.ba), pomažući oko pribavljanja preslika osobne iskaznice, putovnice i slanja Izbornome povjerenstvu (adresa: Izbori u Bosni i Hercegovini, pp. 451, BiH – 71000 Sarajevo). Time se stječe mogućnost glasovanja putem pošte, jer Izborno povjerenstvo svima koji su se tako prijavili šalje glasačke listiće, koje mu birači popunjene poštom vraćaju.

7. Poziv hrvatskim vlastima. Budući da je od strane hrvatskih vlasti u Republici Hrvatskoj, u duljem razdoblju, prema Hrvatima iz Bosne i Hercegovine dolazio niz zbunjujućih poruka, pozivamo vlasti da jasno i nedvosmisleno, na svim razinama, daju jamstvo Hrvatima iz Bosne i Hercegovine da njihovo prijavljivanje za glasovanje u Bosni i Hercegovini, njihovo legitimno stjecanje dokumenata Bosne i Hercegovine, neće imati negativnih posljedica po njih, da im se neće oduzimati stečena prava u Republici Hrvatskoj i da neće biti izvrgnuti bilo kakvim nepravdama ili nezakonitostima u Hrvatskoj zbog dvojnoga državljanstva. Povratak Hrvata, ali i pripadnika ostalih naroda u Bosnu i Hercegovinu, dugotrajan je postupak i treba ga dobro pripremiti. Međutim, taj je postupak, bez jasnog jamstva i hrvatskih vlasti, realno nemoguć pa otvara mnoge rizike i dileme.

8. Poziv župnicima. Naše su komisije dobile zadaću od Biskupskih konferencija Hrvatske i Bosne i Hercegovine da analiziraju stanje glede izbora u Bosni i Hercegovini te da daju prijedloge za djelovanje. U tom smislu pozivamo župnike, napose one u čijim je župama mnogo Hrvata iz Bosne i Hercegovine, da pruže svu moguću pomoć ljudima, kako bi se taj puk, često nedovoljno informiran, još češće prestrašen, mogao registrirati za izlazak na izbore i na izborima glasovati.

9. Poziv udrugama građana. Udruge građana koje okupljaju Hrvate iz Bosne i Hercegovine pozivamo da djelovanjem i s članovima dobrovoljcima pripomognu u širenju informacija i prikupljanju dokumenata potrebnih za registraciju za izbore.

10. Poziv javnim osobama. U Hrvatskoj, na hrvatskoj društvenoj, kulturnoj i političkoj sceni djeluje čitav niz javnih osoba podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Pozivamo ih da ne zatajuju svoju izvornu domovinu, nego da javno primjerom pokažu kako su spremni odgovorno založiti se za bolje i pravednije uređenje te za napredak Bosne i Hercegovine, koji je neodvojiv od opstanka hrvatskoga političkog i narodnog subjektiviteta u toj zemlji.

U želji i potrebi dati vlastiti doprinos boljoj budućnosti Bosne i Hercegovine, ali i jednakopravnog položaja hrvatskoga naroda u njoj, smatramo svojom moralnom obvezom pozvati katolike na odgovorniji odnos prema toj zemlji. Ni kao vjernici a ni kao građani, Hrvati nemaju pravo odustati od boljitka i jednakopravnosti svih naroda i građana Bosne i Hercegovine. Stoga smatramo da je moralna obveza građana birača, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, osigurati sebi biračko pravo, registrirati se, upoznati se s ljudskim kvalitetama i stručnim sposobnostima kandidata te izići na izbore i dati svoj glas ljudima koji stanje u toj zemlji žele i mogu učiniti boljim, a položaj hrvatskog naroda jednakopravnim s ostala dva naroda. Bosna i Hercegovina može i treba postati zemlja svih njezinih građana i naroda. To će i biti ako i kada svatko od nas učini što može i treba učiniti. Izbori su početak i prilika, ali i obveza koju svaki odgovoran čovjek mora preuzeti!

U Zagrebu, 2. srpnja 2010.