U aktualnom procesu razdruživanja republika, odnosno traženja novih geopolitičkih rješenja na području dosadašnje Jugoslavije, javljaju se mišljenja da su granice među republikama – posebno kad je riječ o granicama Republike Hrvatske prema republikama Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori – proizvoljno određene. Stoga se čuju stanoviti zahtjevi da se te granice iznova ustanove, pri čemu jedna strana upotrebljava vojnu silu. Polazeći od načela KESS-a, osobito helsinškog dokumenta o nepovredivosti državnih granica u Europi, a kao baštinici bogatog i dugotrajnog iskustva Katoličke crkve na ovim prostorima, i imajući na umu važnost crkvene organizacije za narodni život, držimo da nam je dužnost dati prilog tom razmišljanju.

Sadašnje granice Republike Hrvatske prema spomenutima republikama doista nisu proizvoljne, odnosno samo »avnojske« (načinjene odlukom onodobnog ratnog foruma AVNOJ-a) nego su to mnogo starije međudržavne granice, ustanovljene na mirovnim konferencijama potkraj 17. i u početku 18. stoljeća, počevši od one u Srijemskim Karlovcima 1669. godine. Te su granice stoga dugo bile priznate međe između trojedine Kraljevine Hrvatske u Habsburškoj monarhiji i Bosne i Hercegovine u Turskom Carstvu. Nakon pripajanja Bosne i Hercegovine Habsburškoj monarhiji 1878. godine, te su granice i dalje sačuvane. Bosna i Hercegovina baš u tim granicama postala je posebna jedinica u toj monarhiji. A u doba Kraljevine Jugoslavije upravo nepoštivanje i neuvažavanje povijesnih granica različitih područja bilo je uzrokom političko-administrativne nesređenosti, primjerice »vodene« banovine. Nakon Drugoga svjetskog rata te su granice bile obnovljene kao granice među republikama u jugoslavenskoj saveznoj državi. Razlog, dakle, da se te granice sačuvaju i u novim prilikama nije samo njihova sadašnja faktičnost, nego još više njihova starina koja je zacijelo imala čvrste političke razloge.

S naše crkvene strane želimo posebno upozoriti da je Katolička crkva prema tim međudržavnim granicama – nakon stoljetnih poremećaja u doba turskih ratova – nanovo oblikovala područja svojih biskupija na ovim prostorima. Tako su sjedišta starih biskupija – neka od ranokršćanskih vremena, koja su trajno ostala izvan Turskog imperija – zadobila, nakon stoljetnog prekida, mogućnost djelovanja na svojim nekadašnjim područjima, a pridružena su im i područja čija se stara biskupijska sjedišta više nisu obnovila. Pojedine pak biskupije, kao Zagrebačka, nisu ni tada mogle obnoviti djelatnost na svim svojim nekadašnjim područjima, jer su ona ostala s druge strane novouspostavljenih državnih granica. To se stanje, međutim, stabiliziralo u tri posljednja stoljeća, pa naše biskupije po teritoriju na kojem otad žive i djeluju, čuvaju i dokazuju međunarodno-pravni temelj za sadašnje granice Republike Hrvatske. Odstupanja, ali samo na civilnom području, nastala su poslije Drugoga svjetskog rata u Srijemu, koji je pridodan Vojvodini, i u Boki kotorskoj, koja je pridružena Crnoj Gori.

Poznata je povijesna važnost starih crkvenih granica, ne samo za crkvenu upravu nego osobito zato što se u njima – unatoč raznim razmjerno brzim, a često i nasilnim političkim promjenama – dugo čuvaju u geopolitičkoj stvarnosti ukorijenjena rješenja.

Zbog svega toga što smo napomenuli, uvjereni smo da u procesu razdruživanja spomenutih republika, odnosno u određivanju novih državnih odnosa na ovom tlu, treba poštivati sadašnje granice, a nipošto ulaziti u pregovore na temelju nasilno stvorenih drugačijih razgraničenja. Razumije se da suverenim državama ostaje pravo dogovaranja i o granicama, ali samo mirnim putem.

Molimo sve zainteresirane i odgovorne da ovo naše mišljenje ozbiljno prime kao glas crkvenog iskustva i kao pozivanje na povijesno stečena prava cjelovitosti naših biskupija. To je ujedno doprinos koji Crkva prilaže miru i dobru naroda u kome djeluje.

U Zagrebu, 4. rujna 1991.

mons. Srećko Badurina

predsjednik Komisije »Iustitia et pax« BKJ

mons. Josip Bozanić

dopredsjednik Komisije »Iustitia et pax« BKJ