„Rekla sam Bogeku naj me zeme k sebi. Odgovoril mi je da još nije pripravil mesto za me!“ – kaže uz djetinje radostan osmijeh na rastanku Štefanija Januš, 101-godišnjakinja iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici.

Štefanija Januš rođena je 27. siječnja 1920. godine u Mariji Bistrici. Odrastala je u teškom razdoblju poraća Prvoga svjetskog rata. S dvanaest godina ostala je bez oca, što ju je teško pogodilo, a bez vjere i molitve, kaže nam, ne bi mogla preživjeti. Osobito to ne bi mogla nakon tragične smrti jedanaestogodišnje kćeri Darinke, vedre i vesele djevojčice. „Bilo mi je teško, ali prihvatila sam to kao Božju volju i još sam jače počela moliti“, odgovara baka Štefanija dajući nam primjer kako se ponašati u situaciji krize vjere u Boga i u trenucima kad se čini da nas je Bog ostavio same ili da Ga možda ni nema. Na novinarsku konstataciju da u suvremenom naprednom društvu nije „u modi“ biti vjernik, odgovara da je „vjera unutarnji stav koji ovisi o čovjeku i da se vjera neće zatrti dok je god ljudi“.

Uz kćer Darinku „koju je Bogek zel k sebi“, baka Štefanija je u 42 godine dugom braku sa suprugom Jankom imala i sina Ivicu. Na pitanje o suprugu, koji je preminuo 1981. godine, primjećuju se suze u očima bake Štefanije. „Treba puno ljubavi, razumijevanja, strpljenja i požrtvovnosti“, odaje baka Štefanija „recept“ za sretan i blagoslovljen brak uz opasku da upravo toga nedostaje kod današnjih ljudi koji su poprilično „živčani i sebični“. Ipak, baka primjećuje da su se počele događati promjene, „mladež se opet počela okupljati, buditi.“

U svojih 101 godinu života baka Štefanija pamti tisuće i tisuće hodočasnika Majci Božjoj Bistričkoj „koja joj je sve“. Pamti i hodočašća bl. Alojzija Stepinca na Mariju Bistricu, a posebno se radovala dolasku svetog pape Ivana Pavla II. Za blaženog Stepinca kaže da je bio „pravi pastir čvrstog i jasnog stava“ i posebno ga cijeni po tome „što se nije dao odvojiti od svojeg naroda.“

Na pitanje može li izdvojiti najsretnije trenutke u životu, odgovara da ih je bilo puno, no najsretnija je kad je sa svojom obitelji. „Obitelj je sve i bez nje nema budućnosti“, odgovara. I to si još jedino želi u životu – da njezina obitelj, a ima tri unuke i sedam praunuka, bude dobro, da budu međusobno složni i da budu sretni u životu. „Ja sam najsretnija kad su oni sretni“, kaže uz smiješak, a na opasku da je to dobar recept i za sretnu budućnost cijelog hrvatskog društva i države dodaje da su upravo solidarnost, međusobno pomaganje, radovanje i doprinos sreći i uspjehu bližnjega najbolji lijek protiv poznatog „hrvatskog jala“.

„I ova korona je dobro došla“, nastavlja „da se ljudima otvore oči, da shvate da čovek nemre sam, da smo jedni drugima potrebni, da se zbližimo ponovno“, zaključuje baka Štefanija optimistično s uvjerenjem da će nakon korone biti bolje.

Jedino što ju muči je to što više ne može čitati, no unatoč tome vrlo je dobro upućena u sva aktualna društvena kretanja. Zabrinuta je zbog zagađenosti okoliša, klimatskih promjena, pa se nada da će se ljudi opametiti i prestati zagađivati i uništavati zemlju. Na pitanje postoji li nešto za čim žali u životu, odgovara da ne žali, ali da ne bi voljela još jednom proživjeti svoj život.

Na kraju razgovora gledateljima je poručila „da budemo strpljivi, da živimo u slozi, pomažemo jedni drugima i da čuvamo obitelj.“