U velikoj katedralnoj dvorani 5. studenog upriličena je kazališna igra u jednome činu književnice milosrdnice s. Bernardine Horvat „Kraj nazaretskog zdenca“, koja je nakon gotovo jednoga stoljeća na pozornicu vraćena u režiji Roberta Pehara. U programu je prvi javni nastup imala klapa „Trs“ kao slijednica klape „Hrvoje“ koja je iznikla iz istoimenoga Hrvatskog kulturnog društva. To je društvo nekad bilo jedno od najbližih suradnika sestara milosrdnica u Mostaru. Klapa je izvela dvije skladbe: „Tko je ona velika žena“ za koju je tekst napisala glazbenica milosrdnica s. Lujza Kozinović i liturgijski tekst „Sva si lijepa“. Obje skladbe obradio je maestro don Dragan Filipović.

Svečano misno slavlje u nedjelju, 6. studenoga u katedrali Marije Majke Crkve, predvodio je mostarsko-duvanjski biskup i trajni apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Petar Palić. Naglasio je kako se život sestara milosrdnica ne može razumjeti bez života sv. Vinka Paulskoga i sv. Lujze de Marillac. Prikazao je Vinkov avanturistički život, njegovu brigu za zemaljsko blago, dramatične padove i uspone u vjeri te na kraju osobno obraćenje. Više nego ikada naše društvo treba veliku zalihu nade jer su beznađe i očaj posvuda. Našu nadu ulijeva nam Kristovo uskrsnuće, uskrsnuće Onoga koji je pobijedio smrt i izveo njezine zarobljenike u slobodu. Plamenom milosrđa i djelima ljubavi prožeti svijet Božjom ljubavlju i podržavati nadu – upravo je to bilo obilježje života i djelovanja sv. Vinka Paulskoga i njegovih svećenika, sv. Lujze de Marillac i njezinih sestara, ali i drugih vjernika laika.

Svečanosti misnoga slavlja prinio je Mješoviti katedralni zbor „Marija“ pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića uz orguljašku pratnju s. Mateje Krešić.

Uslijedila je svečana akademija koju je pozdravnim govorom otvorila s. M. Vinka Bilješko, provincijska predstojnica sestara milosrdnica Provincije Majke Divne – Sarajevo. „Šest milosrdnih sestara“ naziv je pjesme koju je 1872. u čast dolaska prvih šest sestara milosrdnica u Mostar spjevao fra Petar Bakula. Biskup Palić govorio je o sestrama milosrdnicama u dvjema hercegovačkim biskupijama i njihovoj karizmi. „Srce, vrelo ljubavi“, pjesmu s. Bernardine uglazbio je don Dragan Filipović, a izvela ju je sopranistica Katarina Barbarić te klape „Stretta“ i „Da capo“. O doprinosu milosrdnica razvoju kulture i školstva u Mostaru govorila je s. Elvira Lovrić. Pjesma Petra Preradovića „Moja lađa“ koju je uglazbio Ivan pl. Zajc našla se u programu kao povijesna poveznica jer je izvođena i za 50. obljetnicu dolaska sestara u Mostar. Izvela ju je sopranistica Mia Anić uz pratnju spomenutih klapa. O poeziji s. Bernardine Horvat pisao je akademik Šimun Musa koji iz osobnih razloga nije mogao biti nazočan pa je izlaganje imala prof. Ivona Baković. Najpoznatiju pjesmu s. Bernardine Horvat „Kopreno od snijega“ uglazbio je maestro don Dragan, a izvele su je Mia Anić i spomenute klape. O ilustriranim hagiografijama u književnosti za djecu i mladež govorila je prof. Marija Vasilj. „Raduj nam se, Družbo cijela“ naziv je pjesme s. Bernardine. Uglazbio ju je don Dragan, a izveo Mješoviti katedralni zbor „Marija“.

Premda je prvi poticaj za dolazak sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Bosnu i Hercegovinu stigao još 1861. upravo iz Mostara, sestre svoje djelovanje započinju najprije u Bosni, u Sarajevu, 1871. godine, a tek sljedeće u Mostaru.

Katolička Crkva u vrijeme turske vladavine u Bosni i Hercegovini nije uživala prava kakva je uživala Pravoslavna Crkva niti je imala jednako reguliran status što je išlo u prilog nazadovanju hrvatskoga katoličkog elementa. Premda u teškim uvjetima, Crkva se redovito brinula da se kakvo-takvo školstvo održi nadajući se jednom slobodno i na tome području djelovati. Kad su sestre milosrdnice stigle u Zagreb i ondje započele svoj prosvjetni rad koji je imao toliko uspjeha, ondašnji su crkveni poglavari u Bosni i Hercegovini također željeli sestre za rad u školstvu na području svoga upravljanja. Tako one prelaze granice Osmanskoga Carstva i započinju svoje djelo u tim krajevima. U katoličkome puku rasla je svijest da se može izbaviti iz prezrena ropstva samo pobožnošću i učenošću, a to su prikladno mogle izvršiti sestre milosrdnice koje su pozvane u Hercegovinu, u grad Mostar, kako bi preuzele i započele redovitu djevojačku „učionu“. Poziv sestara u taj grad imao je veliku svrhu. Trebalo je naime, da sestre radeći na prosvjetnome polju u onim prvim momentima stvore obrambeni zid protiv struje što su je donijele protestantske „đakonise“ iz Prusije. Ta je opasnost zapravo i dala misao fra Augustinu Zupcu da bi bilo dobro uvesti jedan katolički red u grad Mostar. Biskup Anđeo Kraljević, kojemu je na srcu ležala sreća hercegovačkoga naroda dao je, u sporazumu s otomanskom vladom, poticaj za dolazak sestara u Mostar. Tako je odlučeno da u pratnji superiora sestara Fidelisa Höppergera i sveučilišnoga profesora, kasnije vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera u Mostar pođe šest sestara: Klotilda, Krescencija, Hijacinta, Valburga, Fererija i Oktavija gdje su stigle 1. rujna 1872. godine.