Na hodočašću su sudjelovali djelatnici policijskih uprava varaždinske, međimurske, krapinsko-zagorske, bjelovarsko-bilogorske, koprivničko-križevačke, zagrebačke; vojnici pripadnici Puma; članovi stožera civilne zaštite; policijski i vojni kapelani te drugi vjernici.

U homiliji, vojni biskup Bogdan, podsjetio je kako ludbreško svetište sa višestoljetnom tradicijom i čudesnom relikvijom potiče na razmišljanje o samoj srži naše vjere, najdragocjenijem blagu svete Crkve – otajstvu Predragocjenog Tijela i Krvi Kristove, njihove stvarne prisutnosti u Presvetoj Euharistiji.

U vrijeme pandemije Covida-19, mons. Bogdan podsjetio je na zavjetne riječi naših predaka i odluku Hrvatskog sabora, davne 1739. da se u Ludbregu izgradi kapela u čast Presvetoj Krvi Isusovoj, ako Gospodin u svomu milosrđu od biča kuge koja je vladala ovim krajevima i ostalim dijelovima Hrvatske domovine, sačuva hrvatski narod. Konačno 1996. ispunjen je taj davni zavjet, koji po riječima vojnog biskupa, „odiše vjerom naših starih u sakramentalnu Isusovu nazočnost u Euharistiji, u svetoj pričesti, vjerom koja je ista i nepromijenjena i godine 1411., kad se ovdje dogodilo nadaleko poznato euharistijsko čudo, i godine 1739. kad je spomenuti zavjet učinjen, kao i danas ovdje, ove 2020.; ista je ta vjera i u I. i u XXI. stoljeću: nama je takva, ista i nepromijenjena, predana i mi ju istu takvu danas i živimo i ispovijedamo.“

Osvrćući se na riječi iz evanđeoskog odlomka koje je Gospodin izrekao na svojoj Posljednjoj večeri i koje od tada pa sve do danas i sve do konca svijeta, svaki svećenik izriče na svetoj misi: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22,19) i „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva“ (Lk 22,20) mons. Bogdan je naglasio kako upravo te riječi su srce, srž i središte njegove Posljednje večere koju u obrednoj pashalnoj gozbi blaguje sa svojim učenicima.

„Tu je, dakle, na Posljednjoj večeri, anticipirana i slavi se u Euharistiji nova Pasha, tj. Isusov prijelaz k Ocu po smrti i uskrsnuću, Pasha koja ispunja židovsku pashu i anticipira konačnu Pashu Crkve u slavi Božjega Kraljevstva. Tu se na neshvatljiv, na otajstven, na samo Bogu poznat i samo Bogu moguć način, po jednostavnim riječima i jednostavnim činima događa pretvorba kruha u njegovo Presveto Tijelo i vina u njegovu Presvetu Krv! I to sve Gospodin ne čini sam, nego sa svojim učenicima! Za svoje učenike onda i za svoje učenike danas, za svoje učenike svih vremena i iz svih naroda – sve do konca svijeta.“

„Uistinu Pasha Kristova je naša Pasha, njegovo Tijelo je predano za nas, njegova Krv je prolivena za nas. Za nas – za svakog od nas pojedinačno i za sve nas zajedno – On je prisutan u tom divnom Euharistijskom Sakramentu, pod jednostavnim prilikama kruha i vina.“ stoga primajući „Presvetu Euharistiju pričest, štujući Presveto Tijelo i Krv Kristovu, mi prihvaćamo i pristajemo da nas u našem konkretnom životu posve prožme Krist Gospodin, da On posve oblikuje naš život, naše misli i naša djela, sve ono što jesmo i sve ono što želimo biti“ poručio je vojni biskup.

„Potaknuo je da molimo Gospodina, dok ga primamo i dok ga štujemo u Presvetoj Euharistiji da se „naš način mišljenja slaže s Euharistijom, a Euharistija sa svoje strane potvrđuje naš način mišljenja“ da nas ona transformira, da nas „euharistizira“ i da učini od nas „euharistične ljude“, ljude pune predanja u kojem god zvanju i pozivu bili, na kojem god mjestu živjeli i radili. Jer samo takvi „euharistizirani“ kršćani, kršćani koji, nastavio je mons. Bogdan, žive iz primanja i štovanja Presvetog Tijela i Krvi Kristove mogu donositi nadu u osiromašene i ispražnjene domove hrvatskih obitelji ugroženih danas svakom vrstom nesigurnosti.“

„Samo takvi kršćani, kršćani koji su svoj život sjedinili s Kristovim, hraneći se njegovim Tijelom i njegovom Krvlju u Presvetoj Euharistiji koja čisti od grijeha, jača milošću, utvrđuje u ljubavi i sjedinjuje u jedno u Božjem narodu koji je Crkva, mogu svima, baš svima, a napose onim slabima, malima, ugroženima, onima na margini, onima na bolesničkim krevetima i u staračkim domovima, onima nepoučenima i onima zapostavljenima, posvjedočiti da život ima smisla, pa i kada se toga smisla ne vidi i, ljudski gledajući, ga se teško može vidjeti.“

„Samo takvi kršćani mogu danas u našoj djeci i mladeži poticati na zdrav životni optimizam i uvjeriti ih da na ovom svijetu ima samo jedna Domovina za koju se isplati žrtvovati, za koju se isplati trpjeti, koju ne treba olako napuštati pa da, bez novih naraštaja opusti, i da je tako nestane.“ poručio je mons. Jure Bogdan i dao vjernicima Kristovu i našu Majku, Blaženu Djevicu Mariju kao uzor i model života posve predana Bogu i posve predana čovjeku.