Pozdravljajući sve nazočne župnik Dubravko Škrlin Hren naglasio je radost zbog župnog zajedništva koje se očitovalo u ovome slavlju koje je okupilo sve predstavnike civilnih vlasti, škola, zborova i udruga s područja župe, te brojne župljane. Slavlju je prethodila trodnevna priprava koju su predvodili svećenici: Renato Belčić, Vjekoslav Pavlović i Stjepan Rusan.

Na početku homilije biskup Košić se prisjetio kako je za vrijeme Domovinskog rata kratko boravio u ovoj župi te uživao gostoprimstvo pok. Mons. Dragutina Komorčeca. Govoreći o slavlju posvete župne crkve biskup je rekao kako je to poziv na molitvu ne samo za crkvu-zgradu, nego još više za živu Crkvu koju čine vjernici. „Vi znate koliko je crkava stradalo u potresu, i u Zagrebačkoj nadbiskupiji a i u mojoj Sisačkoj biskupiji. I naše katedrale su pogođene i oštećene u toj nesreći. Mi imamo oko 40 stradalih sakralnih objekata koje treba obnavljati. A obnova ide sporo, kako crkvi tako i obiteljskih kuća i stanova, a bez ljudi što nam vrijede crkve, tko će u njih dolaziti? Zato je važno da danas razmišljamo o živoj Crkvi, tj. o nama, koji činimo Crkvu Kristovu“.

Govoreći o provom čitanju iz Knjige Nehemijine (Neh 8,1-10) biskup je istaknuo kako su Židovi okupljeni na ruševinama jeruzalemskog grada i plaču slušajući Riječi Zakona koje im čitaju svećenik Ezra i književnik Nehemija. „Kako je to dirljivo iskustvo: Bog je poslije progonstva iz Babilonskog sužanjstva vratio vjerne Židove i dao im nadu da će obnoviti svoju zemlju, a najvažnije im je bilo upravo obnoviti jeruzalemski hram. Zato oni plaču. Nismo li tako i mi, braćo i sestre, nakon Domovinskog rata u kojem je bilo preko pola milijuna izbjeglih i prognanih osoba bili sretni i plakali smo od ganuća kad smo se vraćali u svoje gradove i sela, u svoje župe i na ruševine svojih srušenih crkvi? A bile su, slično kao i sada poslije potresa, srušene sve crkve i kapele, župne kuće i samostani na područjima koje je bilo okupirano u ratu. Netko je jednom postavio pitanje, kako mogu biti uračunljivi oni koji su proživjeli takve ratne traume pa su sada ranjeni i nakon rata misle samo na ta stradanja. Ima doista i takvih koji su se slomili, koje je zlo rata ali i sada potresa toliko pogodilo da su se psihički razboljeli. Ali pitam sasvim otvoreno, je li normalno ostati neosjetljiv na toliku patnju koju smo gledali i u kojoj smo sudjelovali? Je li normalno i danas ne reagirati kada vidimo ukrajinske izbjeglice koji su pod granatama i prijetnjom smrti napustili svoje kuće, svoje mjesto i domovinu i potražili sklonište u tuđini? Zar mi kršćani ne bismo trebali prvi priskočiti im u pomoć? Bogu hvala, naš Caritas i svi mi u njemu sudjelujući pokazujemo solidarnost i nužnu bratsku kršćansku ljubav, na koju nas je sam naš Gospodin pozvao kada nam je rekao: Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili (Mt 25,40). Crkve koje su srušene će se sagraditi ali hoće li u njima biti vjernika? Čitao sam negdje kako je optuženi za veliku pljačku koja se otkrila upravo ovih dana bio redovito na svetoj misi… kao Al Capone koji je u Chicagu ubijao i pljačkao ali je dao sagraditi crkvu. Koje ironije! Da netko sagradi najveću i najljepšu katedralu, svu obučenu u zlato i srebro, a bez vjere koja je u životu i djelima vidljiva, to mu pred Bogom ništa ne bi vrijedilo… Sv. Pavao kaže: „kad bih razdao sav svoj imetak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo. (1 Kor 13,3)“, upozorio je biskup osvrnuvši se u nastavku na prvu poslanicu sv. Pavla Korinćanima (1 Kor 3,10-17) u kojoj, kako je istaknuo, Apostol nas uči da smo mi hram Duha Svetoga i da smo pozvani biti mjesto i nositelji blizine Božje na zemlji.

Na kraju biskup je pozvao na molitvu svetom Ivanu Nepomuku, bl. Alojziju Stepincu, sv. Kvirinu sisačkom da nas svojim primjerom uče kako graditi od naših života Hram Božji i pronositi svijetom njegovu blizinu dobrote, pomirenja i ljubavi.