30. obljetnica pogibije hrvatskih branitelja na brdu Debeljak i misa za domovinu

Ovogodišnja komemoracija uzdignuta na najvišu državnu razinu na brdu koje je 3,5 km udaljeno od Jadranske magistrale okupila je hrvatske branitelje, osobito pakoštanske, u zajedništvu s najpoznatijim pakoštanim sinom, generalom Antom Gotovinom, obitelji poginulih branitelja te predstavnike državne vlasti predvođene predsjednikom Zoranom  Milanovićem.

Na kamenoj stijeni podno koje je uklesano ‘Istina je naša krvlju zapisana’, na mramornoj ploči ugravirana su imena 11 branitelja poginulih na tom mjestu 1992. i 1993 godine. To su Mirko Kukin i Dragan Maksan iz Pakoštana, a ostali poginuli su iz okolnih mjesta: Mile Knez, Nikica Tomasov, Ivan Vuljak, Šime Zelantov, Darko Dubravica, Nikola Mikulić, Berislav Ivanišević, Elio Banov i Franjo Vlasić. Spomen – obilježje postavili su Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata i Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata Pakoštane.

U sklopu komemoracije na brdu na nadmorskoj visini od 800 m, predsjednik Milanović, vrhovni zapovjednik OS RH otvorio je spomenik, a u prigodnom obraćanju je poručio: „Ovo je dug sjećanja, dug časti koji generacija ljudi koja sada više nije mlada, nakon 30 godina vraća, daje i posvećuje onima koji su pali. Želim da Domovinski rat bude zadnji rat u Hrvatskoj kojeg je vodila generacija hrvatskih ljudi. Jedanaest života koji su pali samo na tom važnom brdu je zalog vjere, one građanske, ljudske vjere ili religijske vjere, za one koji vjeruju, a to je velika većina ljudi. Obranjeno je i više nikad neće biti ugroženo. Hrvatska vojska je tu da ukoliko zatreba, ponovno bude prva na braniku. Onima koji su svoj život dali, a što god pričali i kako god stvar okretali, čovjek više od života ne može dati – te njihove majke i očevi, sestre i braća, ti prijatelji, djevojke, to nikad neće zaboraviti, kao ni oni koji su tu bili s njima i koji su ostali živi“, rekao je predsjednik Milanović, poželjevši svako dobro obiteljima i prijateljima poginulih hrvatskih vitezova. „Kažu da čovjek umire dva puta. Prvi put kada ga sahrane i drugi put kada ga zaborave. Ovi momci neće nikada biti zaboravljeni. Domovini vjerni“, poručio je predsjednik Milanović.

Prisutnima se obratio i pukovnik HV-a Ante Žoni Maksan iz Udruge hrvatskih branitelja Pakoštane. „Brdo Debeljak je bila dominantna točka u obrani Hrvatske. Na malom prostoru od 500 četvornih metara branili su ga momci, očevi, braća, sinovi, 11  hrvatskih ratnika dali su život za domovinu. Hrabrost i naše srce koje je bilo tako jako tih dana, doveli su do toga da smo zaista to i obranili, zaustavili napade. Nažalost, životi su izgubljeni, žao mi je poginulih, ali uz dužno poštovanje, jednog dana ćemo se vidjeti gore, na Nebu“, poručio je Maksan.

Šira civilna javnost dosada uglavnom nije poznavala važnost toga brda u obrani Hrvatske. „Strateški položaj brda Debeljak je takav da ako padne brdo Debeljak, neprijatelj drži ostala brda okolo nas. Ali, nisu to samo brda i položaji, nego osvajanjem toga brda neprijatelj bi bio dobio poziciju da može izaći na Jadransku magistralu koja je udaljena 3,5 km od brda, prema Pakoštanima, jugoistočno od Stankovaca, do sjeverozapada prema Gorici i Zemuniku. Time bi bili sve zaustavili“, rekao je Maksan.

To je brdo znak brojnih neznanih strateških točaka u Hrvatskoj na kojima su se u pozadini branila naša mjesta i gradovi. „O nekim stvarima ne može se govoriti u trenutku ratovanja. Šutiš, držiš položaj, iako su srbijanski neprijatelji pripremali se osvojiti to. Jedanput je brdo i bilo palo, htjeli su to kompenzirati nakon akcije Maslenica, 15. ožujka 1993. godine. Vratili smo ga u roku 4 sata teških borbi, hodali smo zabitim kozjim putovima, ne prohodnim putem koji je sada probijen do vrha brda. Da su ga osvojili, preuzeli bi kontrolu nad Ravnim kotarima, kompletno do Jadranske magistrale gdje bi zaustavili cijeli promet i blokirali prostor, onda bi pala Jadranska magistrala. Da smo samo jedan dan i noć ostali bez brda Debeljak kod Vrane, Jadranska magistrala bila bi razdijeljena, štoviše, Hrvatska bi bila odcijepljena“, pojasnio je pukovnik Maksan.

Istaknuvši da je to spomen svim hrvatskim braniteljima, Maksan je istaknuo kako su  branitelji tada živjeli zajedno u strahu i miru, sve su dijelili, dobro i zlo. Na brdu je za vrijeme komemoracije bilo olujno nevrijeme i orkanski udari bure, no to nikoga nije omelo u iskazivanju pijeteta braniteljima koji su dali najviše, vlastiti život, za nas. „Bez obzira na snijeg, kišu, oluju, bilo što, morali smo biti tamo. U cijeloj Hrvatskoj, morali su svi biti negdje. Obranili smo Hrvatsku po svim uvjetima, i po kiši, i po jugu“, rekao je Maksan.

To su naši suborci kojima smo odali počast. To je najmanje što možemo učiniti, zahvaliti im što su dali svoje najvrjednije, svoj život. Olujno nevrijeme koje nas je zateklo za nas branitelje je ništa. To što smo doživjeli na brdu je ništa kako je bilo 1991., … druge, treće, četvrte i 1995. godine. Mi smo ponosni što smo mogli biti na brdu. Brdo Debeljak je najtanja linija, 3,5 km udaljena od točke odsijecanja Hrvatske. To brdo je bilo puno izloženo paljbi. Mi smo bili neprijatelju kao na dlanu. Sa svih strana su nas vidjeli i gađali nas. Nismo smjeli dignuti glavu, oni bi tukli po nama. Da su to Srbo-četnici osvojili, Hrvatska bi bila razdijeljena na dva dijela“, rekao je Boris Bašić, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Pakoštane, zahvalan i zbog prisutnosti generala Gotovine: „General Gotovina je naš prijatelj, naš suborac, naša velika podrška“.

Na brdu je don Jerolim Lenkić, pakoštanski župnik, predvodio molitvu odrješenja za pokojne, a nakon komemoracije u župnoj crkvi Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima predvodio je misu za domovinu i hrvatske branitelje.

„Svaka žrtva i život položen za našu slobodu, svaki križ iznad grobova hrvatskih branitelja, ispit je savjesti za sve nas koji danas živimo i odgovorni smo svatko u svom zvanju u izgradnji Crkve i društva“, poručio je don Jerolim u propovijedi, istaknuvši: „Obuzima nas i pogled prema Nebu, prema Vječnosti. Naši poginuli hrvatski branitelji vječno žive s Bogom licem u lice. Naše poginule branitelje nazivamo mučenicima za Hrvatsku. To je izraz naše duhovne sigurnosti, vjere i povjerenja. Vjera u Boga koji je gospodar svakog ljudskog života hrabri nas da živimo u duhovnoj i materijalnoj izgradnji lijepe naše Hrvatske“, rekao je don Jerolim.

U zahvalnosti braniteljima koji su položili život na oltaru domovine Hrvatske, potaknuo je da čuvamo ljudsko i kršćansko sjećanje na njihovu žrtvu za domovinu i da se ponosom sjećamo novije hrvatske povijesti.

„Rodoljubljem se sjećamo ostvarenog sna da imamo slobodnu Hrvatsku. Sjećamo se svih hrvatskih branitelja koji su darovali živote za Lijepu našu i invalida Domovinskog rata. Njihova je žrtva zalog izgradnje mira, obrazovanja mladih, napretka Crkve i društva te brige za opće dobro svih građana“, rekao je don Jerolim, istaknuvši da hrvatski branitelji nisu branili domovinu s osjećajem osvete, nego s ljubavlju.

„Svoje živote izlagali su iz ljubavi prema domovini, svom domu i obitelji. U strašnom ratu razlivene mračne mržnje, ljubav je slavila pobjedu. Izlažući vlastite živote, liječnici i bolničko osoblje na prvim linijama spašavali su ranjenike, vršeći tako ljubav prema bližnjemu. Hrvatski branitelji, izloženi smrti, izlagali su se jer ljube svoju domovinu. Samo brane! To je svjedočenje ljubavi. Iz ljubavi prema domovini položili su živote za Hrvatsku. Ljubav prema domovini, prema ugroženim životima bližnjih, prema hrvatskoj imovini, kršćanskoj svetinji Crkvi, bila je njihova ljudska i duhovna pokretačka snaga“, istaknuo je don Jerolim.

Uz osjećaj ponosa ali i tuge za svima koji nisu s nama, propovjednik je rekao da se zahvalno i s ponosom spominjemo svakog branitelja i civila koji su krvlju omogućili nama slobodu i mir.

„Zajedništvo je bilo temeljna vrlina naših dragovoljaca. Hrvatski branitelji podnosili su najteže žrtve braneći domovinu. Ranjene branitelje Bog je oživio, učinili su sve što je bilo u njihovim ljudskim mogućnostima da se stvori slobodna i suverena Hrvatska. Rodoljubljem smo došli do slobode, molitvom, s krunicom oko vrata, odlučnošću, taktikom i umijećem hrvatskih generala i branitelja koji su uz Božju pomoć hrabro oslobodili Hrvatsku pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Marija, Majka pomoćnica zagovarala nas je kod svoga Sina Isusa, da sve poteškoće i žrtve izdržimo do kraja“, rekao je don Jerolim, istaknuvši da hrvatski narod u vjeri nije gubio nadu u pobjedu istine i pravde. „Istina s ljubavlju oslobađa i otvara pogled prema budućnosti. Život vjere u zajedništvu Crkve održao je naš hrvatski narod u burama i velikim kušnjama povijesti“, rekao je župnik Lenkić, potaknuvši da ne zaboravimo naše ljudske i kršćanske obveze, što nadahnjuje i Božja riječ.

„Mudar čovjek gradi kuću na stijeni. Duhovno graditi život znači staviti Boga na prvo mjesto. Odgovorni smo život čuvati, braniti i promicati. Domovina, to su prije svega ljudi koji u njoj žive. Život je svetinja ljudskog postojanja i brani se otvorenošću Božjem daru od začeća. Majka, otac i dijete su budućnost Crkve i naroda, društva i svijeta. Rodoljubna dužnost je podržavati život obitelji i poticati, motivirati, omogućiti uvjete rada, pravedno i solidarno pomagati ljudima“, potaknuo je don Jerolim.

Na brdu Debeljak i za vrijeme mise u crkvi pjevala je Klapa sv. Juraj HRM-a. Marko Bralić, voditelj Klape sv. Juraj HRM-a je rekao: „To je najmanje što dugujemo poginulim hrvatskim braniteljima. Uvijek je radost susresti se s braniteljima, jer branitelji su nas svojom žrtvom sve zadužili. Dugujemo im mir, samostalnost i sve blagodati koje nam daruje naša predivna domovina Hrvatska“.