Taj 70. pohod okupio je više od 500 mladih, koji su na dvije trase kroz Samoborsko gorje – tamo gdje je sve i započelo u jesen 1987. godine – zajedno molili i pjevali, ujedinjeni oko gesla „Jeli su i nasitili se.  A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara“ (Mk 8,8). Te riječi bile su poticaj da se prisjete svih duhovnih plodova koje su s takvih pohoda sudionici ponijeli u svoj život. Tu stvarnost prenijela je i himna PKP-a, pjesma Sedam, za koju je tekst i glazbu napisala Tamara Perc. Tekst  križnog puta koji se putem molio napisala je Katarina Pučar te u njega utkala simboliku brojeva koji se spominju u Bibliji.

Sudionici Planinarske bratovštine sv. Bernarda okupili su se rano ujutro u župi Duha Svetoga u Noršić Selu. Dočekao ih je župnik Josip Čulig sa svojim župljanima i bogatim doručkom, nakon kojeg je uslijedila uvodna riječ i molitva, a onda i polazak na cjelodnevni hod. Kroz Jarušje stiglo se do Dragonoša. Tamo su sudionici kroz katehezu koju je održao vlč. Darko Banfić mogli još dublje proniknuti u tajnu Božje ljubavi, dobrote i darivanja: „Čovjek je biće dobrote, slika Božja, što izražava kroz darivanje i zahvaljivanje. Isus nas na to poziva i sam nas daruje. On je sam Božji dar čovječanstvu. Bog je onaj koji nam se trajno daruje. On nam je darovao život i ljubav… Često nam se dogodi u životu da nas netko odgurne od sebe, da padnemo nisko, da se osjećamo kao izgužvani i bačeni u blato. To su činjenice iz svakodnevnog života. Ponekad se osjećamo kao da ne vrijedimo ništa. Bez obzira što nam se dogodilo u životu ili će se tek dogoditi, nikada nećemo izgubiti na vrijednosti. Bili prljavi ili čisti, izgužvani ili ispeglani, i dalje smo neprocjenjivi za sve one koji nas vole. Naši životi se ne vrednuju prema onome što radimo ili koga poznajemo, već prema onome što jesmo.“ Na kraju je istaknuo: „Mnoge su se generacije izmijenile na planinarskim križnim putevima…. Napunile su se mnoge košare iz iskrene i čiste ljubavi prema stvarnom životu.“

Nakon kateheze put se nastavio preko Šipačkog Brega do Gostinjca sv. Bernarda na Velikom Lovniku, gdje su za sudionike članovi Planinarske bratovštine sv. Bernarda pripremili ručak. Ujedno, bio to trenutak za upoznavanje sa životom i djelovanjem sv. Bernarda – zaštitnika planinara. Put je zatim nastavljen preko Slanog Dola, Draganjeg Sela i Gradišća do kapele Sv. Mihalja u Samoboru.

Istodobno, sudionici Udruge Ekosspiritus, u maglovito i prohladno jutro okupili su se oko posljednjeg sakralnog objekta koji je podignut i blagoslovljen u Samoborskom gorju – pila sv. Jakova na Vrhovčaku.  Žene iz udruge sv. Izidora Seljaka u samoborskoj narodnoj nošnji dočekale su sudionike toplim čajem.  Prijepodne je prošlo dok je kolona vijugala Samoborskim selima: Dubrava, Gradišće, Draganja Sela,  Slani Dol, Smerovišće…  Radovan Librić  pričao je o zanimljivostima iz života u tom kraju i njegovoj povijesti, a sjećao se i onih davnih prvih pohoda, dok se pobožnost tek formirala i nastajala.

Katarina Pučar  vodila je katehetski program, uvodnu meditaciju i animaciju postaje šutnje. Cijeli dan smo se u molitvi sjećali preminulog prijatelja vlč. Milana Kerša, koji je bio tako snažan simbol Planinarskog križnog puta. Grah za ručak čekao je pripremljen kod duhovnog centra i planinarskog doma „Cerinski vir“. Vrijedne kuharice i članovi društva pobrinuli su se da za svakog sudionika bude glinena zdjelica toplog obroka, a sunce je opuštalo iscrpljene mišiće. Dugačka stanka bila je baš ono što im je trebalo, te im je dala snage za najveći uspon dana: penjanje na Gregurić Breg. Do šindrom pokrite kapele mnogima je bio problem doći, ali kao i uvijek, nakon najvećih muka slijede i najveći darovi, u vidu pogleda oko sebe i u svoje nutrine i dubine.

Preko Palačnika put je nastavljen do Samobora i kapele Sv. Mihalja, gdje su se obje skupine susrele i nastavile u procesiji zajednički hod do župne crkve Sv. Anastazije.  Tamo je završno euharistijsko slavlje predvodio pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski u zajedništvu s više svećenika. Razmišljajući o evanđelju o deset gubavaca, od kojih je samo jedan došao zahvaliti Isusu na ozdravljenju, podsjetio je, kako smo i mi za vrijeme pandemije, poput gubavaca, iskusili što znači biti izoliran od drugih. Ozdravljajući ih, Isus ih je vratio u društvo. To nije više bilo samo ozdravljenje tijela, nego i vraćanje samopouzdanja. Kao i gubavci, stojimo daleko od Boga, zaraženi grijehom i stoga trebamo i mi vikati, tražiti biti blizu Isusa, tražiti njegov pogled, dodir.

Osvrnuvši se na 35 godina PKP-a, podsjetio je kako je na prvom bilo osmero ljudi, a došli smo do 70. planinarskog križnog puta. Posijano je malo sjeme i zato treba biti otvoren Duhu Božjem. Ne znamo kamo će nas on odvesti: tijekom proteklih godina, na ovim susretima nastala su mnoga prijateljstva, brakovi, obitelji… i na svemu tome moramo biti zahvalni, zaključio je biskup.

U toj zahvalnosti za svaku osobu koja je kroz ovih trideset i pet godina uložila svoje vrijeme, talente, materijalna sredstva, ili molitvenu podršku kako bi Planinarski križni put postojao, rastao i napredovao, susrest će se i na sljedećem PKP-u.