Istina je prava novost.

70 godina bračnog zajedništva Dragice i Mate Rajiča

Supružnici Mate i Dragica Rajič iz Gašinaca 9. rujna 2022. obilježili su 70. obljetnicu bračnoga zajedništva, a u nedjelju 25. rujna jubilej su proslavili u obiteljskom domu i misom u Gašincima.

Rajiči su obljetnicu proslavili u krugu najbližih: sina i kćeri, četvero unučadi i devetero praunučadi, u obiteljskom domu, nakon misnog slavlja kojemu je nazočio samo suprug Mato. Tijekom mise domaći župnik Šimo Domazet uručio mu je čestitku đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića. Zbog krhkog zdravlja, Dragica nije mogla nazočiti misnom slavlju.

Oboje su rođeni u Rakitnu, selu Općine Posušje u Hercegovini, Mato 1932. a Dragica 1931. godine. „Išli smo u istu crkvu, istu školu. Misa je uvijek bila u 11 sati, a to bi se ljeti, kad zazvoni prvo zvono, čobani i marva sjatili sa svih strana. Znalo je biti da neki s daljnjih brda ne bi niti stigli na misu“, rekao je suprug Mato.

Vjenčali se u Rakitnu, 9. rujna 1952., čemu je svjedočio svećenik Blago Brkić. Mate mu se, kako kaže, sjeća imena jer se sjeća pjesmice koju su momci u Rakitnu pjevali svećeniku Brkiću koji je volio igrati šah, posebno s trgovcem Šegom: „Velečasni Brkić Blago, šaha njemu igrat drago. Brzan dobro igra dok ga Šego ne matira.“

U travnju 1959., nakon što su u Rakitnu prodali sve što su imali, Rajiči dolaze u Slavoniju. Bavili su se poljoprivredom, obrađivali i po 10 jutara zemlje, vinograde. Imali su i kravu i  dva konja. Osim svoje zemlje, obrađivali su i zemlju drugih Hercegovaca koji su se doselili u isto selo, ali su otišli raditi u inozemstvo. U studenome 1968. i Mate odlazi u Njemačku i ondje ostaje do 1987., dok je Dragica ostala kod kuće sa sinom Jozom i kćeri Marijom, brinući o njihovu odgoju, školovanju te o velikom dvorištu, vrtu i zemlji.

Dragica kaže da se uvijek uzdala u Božju pomoć i da ju je molitva držala kroz sve probleme s kojima se u životu suočavala, od mladih godina pa do danas. I danas se s bolom prisjeća kako joj je majka, koja je rodila 11-ero djece, umrla u 47. godini, kada je Dragica bila mlada supruga i patila zbog činjenice da i nakon pet godina braka nema djece. I danas je uvjerena da je rođenje njezine djece Božje čudo i uslišanje njezinih molitava.

Djeca su u blizini, brinu o njima, a Mate i Dragica zadovoljni su svime. „Živjeli smo dobro, znali smo se posvađati, ali ne bi prošlo pola sata – sat, a mi bismo se pomirili. Bilo mi je teško, bili smo siromašni, ali nikada nam nije palo na pamet da bismo se rastali, niti pomislili nismo na to. Žao nam je što se danas toliko mladih rastaje. Treba imati dosta strpljenja, a nitko ga nema“, kaže Dragica.

Rado se sjete proslave 60. godišnjice braka, kada su im djeca i unučad organizirali veliku proslavu. Dvorište je bilo puno naroda, bilo je veselo. Pa i sutradan se slavilo s prijateljima i susjedima. Tada nisu niti zamišljali da će dočekati još jedan jubilej – i to 70. godišnjicu bračnoga zajedništva.

Staračke dane provode i dalje aktivno. „Veliko je dvorište i radimo svašta, pomalo. Gledamo televiziju, obavezno pratim misu. Ja ne mogu na misu u našu crkvu, slaba sam na nogama, ali zato gledam barem na televiziji i to mi puno znači. Molimo se Bogu, za našu djecu, za sve putnike, svetom Anti, Majci Božjoj od prve pomoći za zdravlje nas i naše djece, da još malo budemo s njima i da se oni malo više mole“, kaže Dragica.

Otkrila je da je kao mlada supruga od zadnjih novaca kupila sliku Svete obitelji. „Ni za kruh tada nismo imali i Mati nije baš bilo pravo što sam kupila tu sliku, ali baš sam je htjela imati. Imali smo praznu kuću i barem sam u nju mogla staviti tu sliku, koja mi i danas baš puno znači“, kaže Dragica, koja i danas svakodnevno, od ranog jutra puno moli. „Molim za sve i za puno nakana. Subotom izmolim Majci Božjoj, sutrašnjim svetim misama koje će se govoriti kod svetih oltara, da i mi budemo dionici tih svetih misa. Slušam svećenike kako govore. Ma, uvijek sam ja dobro molila, ali kad njih slušam, vidim da se može još bolje moliti i još ovako stara naučim nešto novo. I na kraju uvijek sklopim ruke, ‘nako zdrava bila, pa kažem: Isuse moj, daj mi još samo malo snage.“