Ubijeni svećenici, redovnici i bogoslovi na Maclju / Foto: Monografija “Macelj 1945.”

Po završetku Drugog svjetskog rata, partizanski zarobljenici koji su preživjeli Bleiburg i mnogobrojna stratišta po Sloveniji, zatim Hudu Jamu i Tezno, kretali su se prema Maclju ili su dovezeni vlakovima u Đurmanec. Zbog velikog mnoštva nadolazećih zarobljenika krajem svibnja i lipnja 1945., osim u Đurmancu i Krapini, formirana su tri sabirna logora u Mirkovcu pored Sv. Križa Začretja, kao i veliki logor u Oroslavju. Dva logora u Mirkovcu bila su smještena ispred samog dvorca Mirkovec.

21 pravi mučenik za vjeru i Domovinu

U kronici Franjevačkog samostana u Krapini, ostao je nepobitan dokaz iz tog  vremena apokalipse u maceljskim šumama. Tadašnji je gvardijan fra Ostijan Ostrognaj, uz rizik vlastitog života, o tom krvavom vremenu svojeručno posvjedočio istinu za poubijano svećenstvo, popisao imena i prezimena, godine i mjesta rođenja i crkvenu pripadnost, kao i okolnosti odvođenja u smrt, te jasno istaknuo: “XXI. veri martyres pro fide et patria” odnosno 21 pravih mučenika za vjeru i Domovinu. Noć 4. na 5. lipnja 1945. bila je maceljska noć strave kad su serijski ubijeni svećenici. U kronici je ostalo zabilježeno: “Svi naši logoraši pozvani su oko 9 sati ujutro na Oznu, neki prijepodne, a neki poslije zbog “saslušanja”. Morali su ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da se više neće vratiti. (…) Navečer u 10 sati ugasila se sva električna rasvjeta, čuo se štropot motora njihovog kamiona, te je odjurio putem Maclja, u klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema podacima i okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5. lipnja”.

U vremenima komunističkog režima nad maceljskim zločinima vladala je potpuna šutnja i strah od ikakvog spomena. Tako je bilo sve do 1990. godine, do političkih promjena u Hrvatskoj. Kardinal Franjo Kuharić, je 7. lipnja 1991., prije ikakvih iskapanja odlučio služiti prvu svetu misu zadušnicu na lokaciji Lepa Bukva. To je bilo u neposrednoj blizini jame IV.D, gdje su kasnije iskopani zemni ostaci 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Kardinal je očito imao vrlo pouzdane podatke o lokaciji ubojstva svećenstva te  je podario vjeru svjedoku događanja Franu Živičnjaku koji je često u to doba početkom 1991. dolazio na Kaptol i u Hrvatski državni sabor, kako bi pokrenuo odgovorne vlasti. Očito je iz dva čvrsta izvora istina bila nepobitna.

Fra Ostijan Ostrognaj popisao je ubijene svećenike, redovnike i bogoslove  

U tom suludom vremenu u kronici Franjevačkog samostana u Krapini, upisom od 20. svibnja 1945. gvardijan fra Ostijan Ostrognaj popisao je ukupno 21 svećenika, redovnika i bogoslova sklonjenih u samostanu. A iz samostana su odvedeni na ispitivanje i potom u smrt. Njihova imena su na maceljskoj grobnici, gdje se njihovi zemni ostaci danas nalaze:

1. dr. Josip Gunčević, katehet, r. 1895.,
2. o. Ante Katavić, župnik, r. 1902.,
3. o. Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912.,
4. o. Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.,
5. fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.,
6. fra Domagoj Čubela, bogoslov, r. 1924.,
7. fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.,
8. fra Paškal Vidović, brat laik,
9. Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.,
10.  Joza Perčinlić, katehet, r. 1909.,
11.  Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.,
12.  Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.,
13.  Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.,
14.  fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.,
15.  o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.
16.  fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.,
17.  Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.,
18.  Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.,
19.  Stjepan Štromar, bistrički kapelan, r. 1915.,
20.  Branko Kukolja, bogoslov, r. 1921.,
21.  Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.

Popis ukazuje na stradavanje svećenika iz 4 (nad)biskupije, Vrhbosanske, Đakovačko-osječke, Krčke (ranije Senjske) i Zagrebačke te franjevaca iz Provincije Bosne Srebrene i Hercegovačke provincije, što ukazuje na opseg tragedije i egzodusa hrvatskog naroda, od Hercegovine, srednje Bosne, Srijema, Slavonije, Primorja, sve do Marije Bistrice. Uzmicalo se pred partizanskim krvnicima iz svih hrvatskih krajeva, tražeći spas u predaji zapadnim vojskama.

U lipnju 1992. godine započele ekshumacije u Maclju

U ljeto 1992. iskapanja su pokazala i dokazala da je Fran Živičnjak bio u pravu i imao vjerodostojne podatke. Točna mjesta stradavanja u lipnju 1945. pokazao je bivši partizanski stražar Mladen Šafranko. Zahvaljujući njemu Fran Živičnjak i još poneki sretnik uspjeli su se spasiti i preživjeti, jer ih je potajice puštao sa začelja kolone smrti. Odmah po uspostavi demokratske vlasti u Hrvatskoj Mladen Šafranko je u srpnju 1990. pokazao mjesta likvidacija. Procijenio je broj žrtava na više od 13.000 ubijenih u 130 jama.

U lipnju 1992. saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava započela ekshumacije u Maclju. Otvorene su ukupno 23 jame i iskopano je 1.163 posmrtnih ostataka žrtava. Krajem 1992. Komisija je naprasno prekinula svoj rad i istraživanja na Maclju, nikad više nisu ponovno nastavljena, niti je obrazloženo zašto se to dogodilo.

Posmrtni ostaci ostavljeni su u crnim vrećama na tavanu i u podrumu Odjela patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu na Šalati, zapušteni, prekriveni golubljim izmetom. Bio je to zločin, poslije zločina. Zbog sramotne društvene nebrige, ostaci 1.163 maceljskih žrtava 12 su godina poslije iskapanja od 1992. do 2004. g. ležali u vrećama za smeće na patologiji Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Posebnim zalaganjem preživjelog časnika s Križnog puta Stjepana Brajdića i tadašnjeg župnika fra Drage Brgleza u župi Đurmanec kojoj pripada i Macelj, dostojanstveno su pokopani ostaci 1.163 maceljskih žrtava u grobnici u Maclju.

Ukop je 22. listopada 2005. predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i pokojni biskup varaždinski mons. Marko Culej. Hrvatski mediji su taj najveći hrvatski zajednički pokop posve omalovažili. Udarna medijska vijest tog dana bila je lažna panika o epidemiji ptičje gripe i dva krepana labuda u Baranji. No važno je bilo još jednom podmuklo skrenuti pozornost javnosti i ignorirati maceljsku strahotu komunističkih zločina u kojoj su mnogobrojni nedužno stradali.

Što je za Poljake Katynska šuma, za Hrvate je Maceljska šuma

U Maclju je 3. lipnja 2007. svečano blagoslovljena novoizgrađena crkva Muke Isusove, spomen-zdanje svim mučenicima, zajedničko djelo mnogih štovatelja i udruženih dobročinitelja koji su sudjelovali u izgradnji.

To je jedino mjesto u Hrvatskoj gdje stradalnici s križnih puteva imaju najdostojanstveniji spomenik – crkvu izgrađenu i posvećenu u spomen mučenicima križnih puteva. Spomen mise se redovito održavaju početkom lipnja u Maclju na prostoru ispred crkve Muke Isusove i grobnice maceljskih žrtava.

Ono što za Poljsku i svijet predstavlja Katynska šuma, to za Hrvatsku predstavlja Maceljska šuma. Velika je sličnost. Poljacima su to učinili Sovjeti, a Hrvatima Titova boljševistička partija. U Katynskoj šumi su stradali poljski časnici, u Maceljskoj šumi stradali su svećenici, hrvatski časnici i narod.

Crkva Muke Isusove u Maclju / Foto: Marin Tironi/PIXSELL

Macelj je najveće stratište unutar granica Republike Hrvatske

Zaključno, poslije 30 godina slobodne i suverene Hrvatske, treba istaknuti dvije činjenice:

• Macelj je najveće stratište unutar granica Republike Hrvatske po do sada 1.163 brojem utvrđenih i dostojanstveno pokopanih hrvatskih žrtava komunizma.
• Macelj je najveće stratište katoličkog svećenstva u Republici Hrvatskoj, ukupno 21 svećenik, franjevac i bogoslov pobijeni su od partizanskih zločinaca u noći 4./5. lipnja 1945. i bačeni u zajedničku jamu.

“Naša Udruga Macelj 1945. djeluje praktično od 2004. godine, a formalno od 2006. godine neprekidno do danas. U tom razdoblju sudjelovala je u svim organiziranim događajima na Maclju i poticala širenje istine putem tribina, organizacijom predstavljanja i izdavanja publikacija. Pripremila je i izdala u tri izdanja molitvu fra Bonaventura Dude Maceljski križni put, u tri dopunjena izdanja svjedočanstvo Frana Živičnjaka U vječni spomen, samostalno ostvarila dokumentarni film Gora zločina, u povodu 70. obljetnice izdala monografiju Damira Borovčaka Macelj 1945., potom dokumentarni film Macelj – Titovo stratište u koprodukciji s Laudato TV, a povodom ovogodišnje 75. obljetnice zločina izdala je monografiju Damira Borovčaka Macelj 1945. na engleskom jeziku i svjedočanstvo Frana Živičnjaka, također na engleskom jeziku”, izvijestio je dopredsjednik “Udruge Macelj 1945.” Damir Borovčak.

Inicijative “Udruge Macelj 1945.”

Također, “Udruga Macelj 1945.”, kako izvještava Damir Borovčak, pripremila je hrvatskoj Vladi u ovome mandatu pisani prijedlog Zakona o Spomen području Macelj, kako bi se u Hrvatskom saboru proglasilo Spomen područje Macelj i onemogućilo daljnje uništavanje dijelova šume i jama koje su ekshumirane, te neotvorenih jama i neistraženih grobišta. I kako bi se osigurala državna i stalna institucionalna skrb o spomen-području Macelj. “Zakon je, nažalost, zapeo u proceduri”, navodi Borovčak.

Usto, Borovčak navodi da je “Udruga Macelj 1945.” predložila Hrvatskoj biskupskoj konferenciji da se pokrene uspostava Postulature za proglašenje Maceljskih mučenika, te je inicirala nastavak istraživanja komunističkih zločina na području Maclja, pogotovo na mjestima gdje ima utemeljenih dokaza.

Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Zvonimir Šeparović, sisački biskup Vlado Košić i Damir Borovčak / Foto: Nikola Čutuk/PIXSELL

“Članovi Udruge Macelj 1945. služe se s poukom Historia est magistra vitae – Povijest je učiteljica života, a zalaže se za ostvarenje hrvatskog pomirenja po načelu: mržnja NE, osveta NE – želimo samo ISTINU dostupnu javnosti!”, zaključuje Damir Borovčak iz “Udruge Macelj 1945.”

Molitva Maceljskog križnog puta i misa za žrtve

Na spomen-području crkve Muke Isusove u Maclju u nedjelju 7. lipnja u 16 sati započinje molitva Maceljskog križnog puta, a misu za Maceljske žrtve i sve žrtve hrvatskog Križnog puta predvodit će zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski u zajedništvu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem i drugim svećenicima s početkom u 17 sati.