Ovu smo euharistiju započeli znakom križa. Izgovarajući riječi: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga mi smo zapravo izrekli najkraću ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. Kada god s vjerom učinimo taj znak na sebi upućujemo Trojedinom Bogu najjednostavniju molitvu po kojoj njegovo milosrđe ulazi u naš život, oblikuje ga i čuva od zabluda, Milost Božja prožima našu nutrinu i izgrađuje našu savjest. Iako ustima ispovijedamo i srcem prihvaćamo, ipak umom ne proničemo duhovnu stvarnost koju nazivamo Bogom. On za nas uvijek ostaje tajna.

Unatoč toga u nama postoji trajna čežnja za spoznajom Boga u kojeg vjerujemo. Dok srce traži prihvaćanje, um traži spoznaju. A Bog izlazi u susret toj čežnji. Mojsiju se objavljuje kao milosrdan, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću. (Iz 34,6). To je milosrđe očitovao u svojemu Sinu, kako čitamo u evanđelju: Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. (Iv 3, 17). Isus nam šalje svoga Duha, Branitelja, Duha Istine. Kroz Isusa se Bog očituje kao jedan Bog u tri osobe. On nam je svojim djelovanjem objavio istinu o Bogu koji je u sebi sama ljepota, dobrota, pravednost i istina. Zato voljeti lijepo, htjeti dobro, djelovati pravedno i živjeti istinito, znači živjeti u Bogu.

Pitanje o Bogu svijet i danas postavlja nama kršćanima. Unatoč prava na razna tumačenja, konačni odgovor mora biti jasan i nedvosmislen: Gospodin Bog naš, Gospodin je jedini. Vjera u Boga mora biti jasno naviještena radi vječnog dobra onih koji pitaju i nas koji je ispovijedamo. Jer ako nema jasnoće u odgovoru, nema jasnoće ni u življenju prve zapovijedi: “Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene”. Ona nam govori o Bogu Stvoritelju, Ocu svih ljudi. Kada se prezre autoritet Boga Oca, autoritet Boga kome nam je podnijeti račun o svojem životu, kada više nema nikoga iznad nas, onda čovjek sam postaje svoje mjerilo, donosi zakone radi svoje ugode i koristi, a novac, medije i politiku koristi radi ostvarenja osobnih ciljeva. Nema Boga, nema odgovornosti, jer vidimo kakva je odgovornost pred zemaljskim sudovima. Ako nema konačne odgovornosti pred uzrokom svakog života-pred Bogom, čovjek postaje sredstvo, a život kaos. Posljedice te odsutnosti Boga u savjestima ljudi, bez obzira nazivali se oni vjernicima ili ne, osjećamo u našoj svakodnevici. Posljedice odsutnosti moralnog kompasa u onima koji su nakon rata pobili nevine, osjećamo još i danas.

Zbog tih posljedica danas smo okupljeni uz ovu spomen crkvu koja čuva posmrtne ostatke 1163 osobe, među kojima su i 21 svećenik i bogoslov, izvađenih iz jama u koje su bacani kao smeće. Sedamdeset i pet godina nakon završetka II. svjetskog rata u kojem, toga moramo biti svjesni, nije bilo strane, a da nije počinila zločin, ali, kako povijest pišu pobjednici koji često po uhodanom modelu dio svojih zločina pripisuju poraženima, mi smo još uvijek bez mnogih odgovora zarobljenici prošlosti.

Zašto? Jer ne postoji politička volja da se stvari razjasne. U trideset godina postojanja slobodne Hrvatske države, smjenjivale su se vlade, i ni jedna nije razjasnila temeljno pitanje ozdravljenja duha i pomirenja hrvatskog naroda koji je zatrovan lažima. Jesu li htjeli? Jesu li mogli? Jesu li smjeli? Ne znam. Ali kad od podijeljenog naroda mnogi ne bi imali koristi, sve bi već davno bilo rješeno. A naš narod više nije podijeljen samo na lijeve i desne, on je u potpunom rasulu ideja i vrjednota. Sjetimo se Isusovih riječi: “Ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati.” Ako je narod u sebi razoren, on nestaje. Povijest nestalih naroda nam potvrđuje tu neumoljivu istinu.

Naša okupljanja na molitvu za ubijene nisu ni u kojem slučaju zazivanje osvete. Neka Bog odstrani i samu takvu pomisao iz našeg srca i uma. Osvete u kršćana i ne može biti. Mi sud prepuštamo Bogu koji jest milosrdan, ali i pravedan, prema riječima Pisma: Moja je odmazda, ja ću je vratiti veli Gospodin (Rim 12, 19). Ne uzvraćamo zlom za učinjeno zlo, već ponavljamo riječi ubijenog svećenika bl. Miroslava Bulešića: Moja osveta je oprost. To je prvi uvjet rješenja problema – oprost.

Nismo došli tražiti ni pravdu. Jer pravda podrazumijeva kažnjavanje krivaca, a oni su već davno završili pod zemljom, kao i njihove žrtve. Na žalost, taj zločin će ostati nekažnjen, iako su ga mnogi javno priznali, štoviše, neki su se hvalili njime. Tko se može javno hvaliti ubojstvom? Onaj tko zna da nikada za to neće snositi odgovornost, da je zaštićen u svim sustavima. Ali nije zaštićen pred Božjim sudom. Jer odgovornost za prolivenu krv pred Bogom nitko ne može izbjeći, ta Pismo nam govori: “Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.” (Post 4,10).

Nismo došli tražiti niti istinu, pa i ona je više-manje poznata. Neosporne su činjenice koje svi priznaju i potvrđuju. Deseci tisuća ljudi nakon rata, nakon što su predali oružje, civili koji nikada i nisu bili naoružani, ubijeni su iz mržnje i osvete bez ikakvog suda i dokaza krivnje. Je li među njima bilo krivaca i koliko, nikada nećemo saznati, jer nije bilo suda. Ali uvijek vrijedi Isusova rečenica izrečena pred Pilatom: “Ako sam kriv, dokaži da sam kriv, ako nisam, zašto me udaraš?” (Iv 18,23)

Druga je neosporna činjenica da su ubojstva počinili pripadnici jedinica pod vodstvom Komunističke partije. Ni tu činjenicu nitko ne osporava, što više, idejni nasljednici te ideologije i danas opravdavaju zločin. A taj zločin nije počinjen u ime pravde, nego iz mržnje, ne u ratnim sukobima nego nakon uspostave mira i završetka rata, ne u afektu, nego s predumišljajem i stoga toliko teži.

Te su činjenice opće poznate, nitko ih ne niječe, a ipak se gotovo ništa ne poduzima da zemni ostaci ubijenih ljudi budu dostojno pokopani u obilježenim grobovima. To nije pitanje svjetonazora ili političke opcije, to je temeljno pitanje ljudskih prava. A tako je malo potrebno. Nakon 75 godina, kad priznanje više ne može naškoditi ubojicama jer su i oni mrtvi, potrebno je samo reći: “Učinjeno je zlo, žao nam je.” To je drugi uvjet rješenja problema – žaljenje za učinjeno zlo. Jedna jedina rečenica koja ima moć mijenjati društvo. Tako mala, a tako teška. Dok se to ne dogodi, neće se moći ostvariti pomirenje hrvatskoga naroda. Jer kao što potomci onih koji su počinili zločin nastoje opravdati djela svojih otaca, isto tako potomci onih koji su bez suda ubijeni nose u svojoj memoriji počinjenu nepravdu. Koliko god to čudno zvuči, tek nad grobovima mrtvih moguće je pomirenje živih. A dok se ono ne ostvari, ostat ćemo zarobljenici događaja iz 1945. godine.

Došli smo prije svega moliti za pokoj i mir onih koji su ubijeni. To nije samo naše pravo. To je naša dužnost. Crkva mora moliti za sve ljude, za cijeli svijet, za prijatelje, neprijatelje. Ako bi odustala od molitve, ona bi izdala svojega Učitelja i Spasitelja Isusa Krista koji je, umirući na križu, molio za one koji su ga razapeli: “Oče, oprosti im!” Pa i onda kada se rugaju našim molitvama ili ih prikazuju kao čin koji valja osuditi mi se opet držimo Isusove zapovijedi: “Molite za one koji vas progone, da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer ako ljubite one koji vas ljube, zar to isto ne čine i pogani?” (usp. Mt 5,46-47).

Došli smo moliti za prisutnost Duha Svetoga u savjestima i srcima, prisutnost Duha koji ujedinjuje, pomiruje razlike, briše krivnje i uspostavlja zajednicu na sliku Presvetoga Trojstva. U njemu, jedinome Bogu, savršeno je jedinstvo različitih osoba u kojemu svaka zadržava svoju osobnost.

Ovdje nad kostima ubijenih, u crkvi Muke Isusove koji je umro za spasenje i jedinstvo ljudskog roda, molimo za duhovnu preobrazbu našeg naroda, za pomirenje i novi zanos u izgradnji pravednijeg društva i domovine u kojoj će se svi osjećati jednako vrijedni i jednako prihvaćeni. Kako bi procvala naša domovina kada bi ljudi bili okupljeni oko zajedničkog dobra, svaki sa svojim stavovima, razlikama u mišljenjima i idejama koje su bogatstvo, a ne oštrice razdora!

Različitost darova i ideja, a isti cilj – Domovina! Ova svetkovina ispit je naše savjesti; kako to izgrađujemo zajedništvo: prijateljsko, obiteljsko, crkveno i narodno?

Na žalost, još smo nezreli u dvoboju ideja jer kada nema argumenata, onda se napadaju osobe i time stvara nesigurnost. To za posljedicu ima ustručavanje ljudi da preuzmu javne službe jer znaju da se neće boriti idejama nego će biti diskreditirani kao osobe.

Zbog neriješene prošlosti, u vremenu brzih promjena, nesigurnosti ekonomske, političke, na žalost i egzistencijalne, kršćane ponekad hvata strah i tjeskoba pred budućnosti. Ali, kao vjernici i građani nećemo se prepasti budućnosti, ta njoj je jamac Bog. Nećemo posustati u obnovi naših obitelji i izgradnji pravednijeg društva, s poštovanjem ćemo nositi spomen na sve koji su dali živote za Domovinu u kojoj danas živimo. Isus nas, govoreći o brižnom Ocu koji brine za svoje, tješi i Duhom Svetim, Braniteljem, ohrabruje pred životom.

Isus nam govori o Ocu koji i u najtežim iskušenjima ne napušta svoju djecu. Važno je dakle u koga stavljamo svoje pouzdanje: U novac? Nestaje; U moć? Prolazna je; U imovinu? Propada; U čovjeka? Iznevjeri nas! Svoje pouzdanje stavimo u Trojedinoga Boga na temelju riječi Pisma: Prepusti Gospodinu putove svoje i on će sve voditi. Vjerujmo Bogu čija smo djeca. Zato poslušajmo riječi Pisma: Jedan je Bog na nebu i na zemlji. Drži njegove zakone da ti dobro bude. Amen.