“AD LIMINA APOSTOLORUM” BOSANSKOHERCEGOVAČKIH BISKUPA

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, sarajevski pomoćni biskup Pero Sudar, banjolučki biskup Franjo Komarica, mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, kojima se pridružio i umirovljeni mostarsko-duvanjski biskup Pavao Žanić na završetku posjeta “ad limina apostolorum” slavili su 15. siječnja misno slavlje u zajedništvu sa Svetim Ocem.
Pozdravni govor kardinala Puljića Svetom Ocu
Obraćajući se Ivanu Pavlu II. uime svih bosanskohercegovačkih biskupa kardinal Puljić Papi je prenio pozdrave svih “svećenika, redovnika, redovnica i vjernika laika, kao i svih ljudi dobre volje” u Bosni i Hercegovini. Podsjetivši na pastirski pohod Svetog Oca Crkvi u BiH, vrhbosanski nadbiskup je istaknuo: “Uistinu samo mali broj ljudi zna s koliko ste se teškoća i tada susretali kako bi mogli doći kao ‘hodočasnik mira i prijateljstva’. Vaše poruke, tom prigodom izrečene, postale su nama katolicima i mnogim drugima putokaz za daljnja nastojanja na izgradnji povjerenja među ljudima i narodima”.
Kardinal Puljić je potom podsjetio na drugi pastoralni pohod Svetog Oca Republici Hrvatskoj od 2. do 4. listopada protekle godine kao i na proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca te istaknuo kako je taj pohod bio “ohrabrenje i znak da je istina jača od laži, a svjetlo od tame i da se preko mučeništva dolazi do proslave”. U nastavku govora kardinal Puljić iznio je neke statističke pokazatelje o Crkvi u Bosni i Hercegovini. Istaknuo je da je vrhbosanska nadbiskupija prije rata imala 528.000 katolika, a danas ih je ostalo svega 206.000 te da su iz 33 župe u potpunosti prognani i svećenici i vjernici. Izrazivši nadu u skori povratak izbjeglih i prognanih na njihova ognjišta, vrhbosanski nadbiskup je rekao da Crkva u Bosni i Hercegovini obnovom oštećenih i srušenih crkvenih zgrada želi i sama poticati na “povratak i pomirenje”.
Govoreći o banjolučkoj biskupiji, kardinal je istaknuo da je prije rata imala 100.000 do 120.000 katolika te da ih sada ima oko 30.000 kojima se pridružilo i oko 10.000 povratnika. “Iako na tome dijelu gotovo da i nije bilo ratnih sukoba, planski je potpuno uništeno oko 65% crkvenih objekata, dok su ostali teže ili lakše oštećeni. Dvojica su svećenika podnijela mučeničku smrt, a četvorica su umrla od posljedica torture u srpskim logorima. Mučeničku je smrt podnijela i jedna redovnica katehistica”, rekao je kardinal Puljić.
Na kraju je predstavio i određene statističke pokazatelje o mostarsko-duvanjskoj i trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji. “Svjesni smo da imamo svojih slabosti, ali i da kao krajevna Crkva, koja se nalazi na razmeđu Istoka i Zapada, ima svoju posebnu ulogu: biti most između katolištva i pravoslavlja, između kršćanstva i islama, između istočne i zapadne kulture”, rekao je kardinal Puljić te podsjetio na nastojanja Crkve u BiH oko uspostave redovnih odnosa s predstavnicima Srpske Pravoslavne Crkve, Židovske općine i Islamske zajednice. “Želja nam je ići putem pomirenja i praštanja, a to je i put liječenje ratnih rana”, istaknuo je vrhbosanski nadbiskup. “Pred nama je teška zadaća istinske obnove u okviru priprave za Veliki jubilej kako bi kao dio sveopće Katoličke Crkve svjedočili da je ona jedna, sveta, katolička i apostolska u svome poslanju i na našim prostorima, gdje već od ranih stoljeća kršćanstva odolijeva svim vihorima uništenja. Ne krijemo ni svoj ljudski strah za opstanak katolika na nekim područjima gdje smo bili brojni, a tijekom rata i poraća gotovo smo potpuno istrijebljeni. Vaša potpora i Vaše zauzimanje za nas ohrabrenje su i poticaj da ustrajno radimo na ostvarenju poslanja Crkve u teškim uvjetima u kojima se nalazimo”, rekao je vrhbosanski nadbiskup, pozvavši na kraju Svetog Oca da još jednom posjeti Crkvu u Bosni i Hercegovini.
Govor Svetog Oca
Papa je, pozdravivši biskupe, podsjetio na svoj pastoralni pohod 12 . i 13. travnja 1997. godine. “Za mene je taj pohod postao nezaboravno iskustvo, koje mi je omogućilo da na licu mjesta vidim razorne učinke rata i čvrstu volju puka da ponovno počne živjeti redovitim životom”, rekao je Papa podsjetivši na “brojne pothvate Svete Stolice u prilog mira, praštanja i pomirenja”. “Divim se duhovnoj snazi kojom su se vaše crkvene zajednice znale suočiti s velikim iskušenjima i žrtvama za vrijeme nedavnog sukoba i kojom se suočavaju u ovome ne lakom poratnom vremenu, u želji da ostanu vjerne Kristu i službi koju je povjerio svojim učenicima kroz svu povijest”, rekao je Papa. Potičući biskupe da nastave tim putem i ohrabrujući svećenike “da neumornom velikodušnošću nastave svoje služenje braći, u potpunoj vjernosti svojemu pozivu” Papa podsjeća na nauk II. vatikanskog sabora da “su svi svećenici bilo biskupijski bilo redovnički, snagom Svetog reda i službe, pridruženi zboru biskupa te su po svojemu pozivu i milosti u službi dobra cijele Crkve”. Posvjedočivši rast zvanja, osobito posvećenog života, Papa ističe da njihovo svjedočenje da bi “urodilo željenim plodovima” “valja na prikladan način prilagođivati sadašnjim potrebama Crkve i ostvarivati ih u potpunom zajedništvu s Pastirima biskupij(“.
“Želim ovdje spomenuti doprinos što su ga redovnici, prije svega manja braća franjevci, dali očuvanju katoličke vjere u razdoblju od preko četiri stoljeća otomanske okupacije. Spominjanje prošlosti proročki je poticaj na neprestano traženje novih oblika dušobrižništva prikladnih ovome vremenu, kako bi se kršćanskom puku pomoglo da raste i sazrijeva u vjernosti Evanđelju i ljubavi, izbjegavajući sve što bi moglo nanijeti štetu jedinstvu Crkve, stvarati pomutnju ili sablazan među vjernicima”, posebno je istaknuo Papa dodajući da “ako dušobrižnički rad, koliko god po sebi bio zanimljiv, nije u skladu s temeljnim uputama II. vatikanskog koncila” glede “prisne suradnje” svećenika, redovnika, redovnica i vjernika s biskupima “u opasnosti je da loše utječe na zdrav razvoj cijeloga tijela Crkve, čak i onda kad bi onaj tko ga obavlja bio uvjeren da djeluje u Božje ime, na dobro vjernika i same Crkve”. Papa je u nastavku zaželio da “se uzmognu naći mirna i zadovoljavajuća rješenja za teškoće, koje se tiču uređenja apostolskih djelatnosti”.
Pozivajući se na teške posljedice ratnih razaranja o kojima su ga izvijestili biskupi, Sveti Otac je istaknuo zadaću Crkve u Bosni i Hercegovini da ponovno uredi “život u biskupijama”, pruži pomoć “mjesnim pučanstvima za obnovu onoga što je ratni vihor razorio” te nadu “u sretniju i mirnu budućnost”. “Nastavite i dalje braniti neotuđiva prava svake osobe i svakoga naroda, kao što ste to činili sve od samog početka krvavog sukoba”, potaknuo je Papa biskupe. “Kako se s bolju ne prisjetiti da se broj katolika više nego prepolovio? Kako ne spomenuti pustošenje, koja su se dogodila posvuda, a posebno na većem dijelu banjolučke biskupije i sarajevske nadbiskupije, stare Vrhbosne, kao i na dijelu mostarsko-duvanjske i trebinjsko-mrkanjske biskupije?”, rekao je Papa. “Radujući se zbog brojnih znakova u vršenju mira, ne mogu ne spomenuti sjene koje uzrokuju zabrinutost. Radi se prije svega o neriješenosti teškoga pitanja povratka izbjeglica i o nejednakom postupanju s trima konstitutivnim sastavnicama Bosne i Hercegovine, posebno pak što se tiče potpunog poštivanja vjerskoga i kulturnog identiteta”, istaknuo je Papa.
Papa je nadalje istaknuo da se svima moraju “jamčiti temeljna prava” i “pružati iste mogućnosti”. “Istina, sloboda, jednakost, uzajamno poštivanje, solidarnost temelj su mirne budućnosti i napretka za svakog pojedinca i za sve zajedno”, dodao je Sveti Otac. Na kraju govora pozvao je biskupe da “nastave promicati i podupirati metodu dijaloga uz poštivanje područja djelovanja koje je vlastito političarima”. “Budite neumorni glasnici praštanja i pomirbe. Crkva je svjesna da je to sastavni dio propovijedanja Evanđelja i svjedočenje milosrđa Oca nebeskog. U tome je okviru i u vidu priprava za Veliki jubilej hvalevrijedna vaša odluka da 1999. proglasite ‘Godinom pomirenja'”, rekao je na kraju Papa.
Izjava kardinala Puljića
O općim dojmovima pohoda “ad limina apostolorum” bosanskohercegovačkih biskupa Svetoj Stolici kao i govoru pape Ivana Pavla II. na zajedničkom misnom slavlju 15. siječnja, izjavu za Iku dao je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.
“Mislim da je najdublji doživljaj upravo susret sa Svetim Ocem, slavlje euharistije, razgovor svakog od nas biskupa sa njime, a na poseban način njegova poruka. Mi smo ga zaista doživjeli kao oca, koji vrlo dobro razumije našu situaciju i koji je istinski zauzet za opstanak Katoličke Crkve, da izvrši svoje poslanje na tim prostorima premda su vremena teška. Mislimo da on ne samo da ima povjerenja, nego nas podržava u nastojanju da Crkva sa svojim evanđeoskim poslanjem ostvari svoj put u izgradnji mira na prostorima Bosne i Hercegovine, za koje se on kao glasnik mira toliko zauzimao kroz vrijeme rata. Za vrijeme pastoralnog pohoda ostavio nam je svoju poruku, a evo sada nama biskupima daje na neki način u zadatak da budemo istinski graditelji i da nastavimo ono što je on toliko nastojao, da nastavimo na izgradnji mira na prostorima Bosne i Hercegovine”, istaknuo je kardinal Puljić.
Odgovarajući na pitanje kakvi su stvarni izgledi za stvaranje mira, kardinal Puljić je rekao kako su ljudski, odnosno realno gledajući, oni vrlo slabi. “Međutim, kada gledamo sa gledišta vjere, iz onoga što moramo biti – ‘nositelji nade’, moramo i istinski vjerovati da je moguće svjetlo unijeti bez obzira kolika tama bila. U tome duhu, mi želimo vjerovati da je Bog onaj koji gradi mir, mi moramo otvoriti srca i nastojati pomoći ljudima da otvore srca miru, a to otvaranje srca jest zapravo proces pomirenja, proces praštanja, proces povjerenja. Moramo na neki način te dimenzije uvlačiti u međureligijske relacije, u kojima je dijalog i ekumenizam, i utjecati na one koji ‘kroje kapu našoj sudbini’ – a to su lokalni i međunarodni čimbenici – da istinski ugrade vrednovanje čovjeka u svim njegovim dimenzijama i vrednovanje njegovih prava i sloboda u društveno političkoj djelatnosti. Mislim da na tom putu želimo biti neumorni unatoč svih udaraca koje doživljavamo, bilo od strane međunarodne zajednice bilo od unutarnjih političkih čimbenika, bilo da su ti obespravljeni mnogi koji nisu spremni čuti naš poziv i naš glas u toj izgradnji mira”.
Unatoč tome što su u brojnim dikasterijima pokazali mnogo razumijevanja za stanje na prostorima BiH, kardinal Puljić dodaje kako je bilo i onih koji nisu imali dovoljno sluha za njihove probleme. Ipak, on ističe, kako se nada i vjeruje da će ovaj pohod bosanskohercegovačkih biskupa pomoći da tamošnje prilike bolje shvate i oni koji to do sada nisu mogli. (sa/dl/as/ng)

PAPA MLADIMA: OTKRIJTE VRIJEDNOST SAKRAMENTA POMIRENJA!
Bog ljubi svijet, pa i onda kada ga svijet odbacuje. To je “temeljna i utješna” sigurnost koja u današnjem svijetu treba uvjerene svjedoke, te je stoga nužno da mladi uče u Kristovoj školi. To su misli na kojima se temelji poruka pape Ivana Pavla II. za XIV. svjetski dan mladeži koji će biti obilježen 28. ožujka na biskupijskoj razini u cijelome svijetu.
U tom dokumentu, koji je objavljen 9. siječnja u Vatikanu, Sveti Otac podsjeća da spoznaja ljubavi Božje vjernike sili na “put istinskoga obraćenja”. No, tu ljubav sprječava strašna moć odbacivanja života Božjega koji je čovjek dobio na krštenju, a odriče ga se grijehom. “To je trajna drama ljudskog bića koje često bira ropstvo, podvrgavajući se strahovima, hirovima i pogrešnim navikama i stvarajući si idole koji njime vladaju, ideologije koje ponizuju čovječanstvo.” No, “Bog predobro poznaje svoja stvorenja”, nastavlja Papa, “i zna da će sve očitovanje njegove ljubavi na kraju u grešniku pobuditi gnušanje prema grijehu”. Zbog toga postoji i trajna ponuda sakramenta Pomirenja čiju važnost i značenje treba ispravno shvatiti, ističe se u dokumentu.
Naime, “nije dovoljno tek unutarnje pokajanje za Božje oproštenje”, jer se “pomirenje s Bogom dobiva preko pomirenja s crkvenom zajednicom” koje se ostvaruje u konkretnome sakramentalnom činu pokajanja pred službenikom Crkve. Tom lijeku, na žalost, suvremeni se čovjek sve manje utječe, jer sve više nestaje i sam osjećaj za grijeh. S time su povezani “brojni problemi i poteškoće našega doba”, ističe Petrov nasljednik. Upravo zbog toga Papa poziva mlade da iznova otkriju ljepotu i bogatstvo sakramenta pomirenja, te da mu pristupaju s povjerenjem.
Iz ljubavi prema Bogu proistječe i ljubav prema čovjeku. To su dvije zapovijedi koje su usko povezane i “nemoguće je jednu poštivati, a drugu ne provoditi u život”, a pri tome je vidljiva temeljna i prvotna opredijeljenost Crkve za odbačene i siromašne kojih je “sve više i u tzv. bogatim zemljama”. Ta opredijeljenost, upozorava Sveti Otac, u svakome trenutku mora postati “i društveno i političko zauzimanje”, jer problem siromaštva u svijetu ovisi o konkretnim uvjetima oskudice i nepravde. Te “‘strukture grijeha’ mogu se pobijediti samo suradnjom sviju, u otvorenosti da se ‘izgubi’ za drugoga, da ga se ne iskorištava, da mu se ‘služi’ a ne da ga se ugnjetava”, zaključuje svoju poruku mladima papa Ivan Pavao II. (Cjelovit tekst Papine poruke za XIV. svjetski dan mladeži donosimo u sljedećem broju biltena) (dl)

STARCI NA BRIZI ŠVICARSKIH BISKUPA
U povodu međunarodne Godine starih osoba, koja se pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda obilježava upravo ove godine, švicarski su biskupi objavili poruku u kojoj se žale zbog premalene skrbi društva prema svojim starijim članovima, te podsjećaju da starci imaju “temeljno pravo na pomoć države, Crkve i građana”. Na žalost, ističu nadalje biskupi, i u bogatoj Švicarskoj još uvijek ima staraca koji “žive ispod praga siromaštva”, te izražavaju svoje poštovanje prema starcima koji su preživjeli ovo stoljeće izmučeno ratovima, gospodarskim krizama i korjenitim društvenim promjenama. “Posljednjih ste desetljeća imali brojne probleme, pa je čak i zdravstvena skrb uvedena tek nedavno u Švicarskoj, a vi ste morali podnositi žrtve koje mladi danas ne mogu niti zamisliti”, pišu švicarski biskupi starcima, te istodobno žale što u sadašnjem trenutku u švicarskom “društvu, vrlo često, nema dužnoga poštovanja” prema starim osobama. “Moda, koja ističe samo mladost umanjuje vrijednost treće dobi”, podsjećaju biskupi, dok “brzi razvoj kulture i tehnologije otežava život brojnim starijim osobama, te u njima često pobuđuje strah i frustraciju.” Slični se razvoj događa i u Crkvi, ističu biskupi, osobito nakon II. vatikanskoga sabora koji je, premda prihvaćen s općim odobravanjem, kod nekih starijih osoba doveo do “pomutnje”, osobito glede liturgijskih reformi. Dokument završava pozivom starim osobama da pomognu Crkvi “u prenošenju vjere mlađim naraštajima”, sa željom da s pouzdanjem žive prijelaz u novo tisućljeće. (dl)

“ZVONIK” – LIST IZ SJENE VIŠESTOLJETNOGA ZVONIKA
U povodu objavljivanja 50. broja katoličkoga lista “Zvonik”, upriličen je prigodni intervju s glavnim i odgovornim urednikom toga lista Andrijom Anišićem na radiju Subotica – program na hrvatskome jeziku. Kako je istaknuo urednik u uvodniku prvoga broja toga lista, “Zvonik” ima za zadaću “pratiti sve događaje u životu Crkve u Hrvata subotičke biskupije kao i događaje u životu vjernika Mađara, Slovaka, Nijemaca i pripadnika ostalih naroda koji žive na području subotičke biskupije”. “Sve što budemo pisali želimo da potiče čitatelje da Boga slave i zahvaljuju mu na svemu lijepome i dobrom, da mole za sve potrebne kako svoje osobne tako i za potrebe cijele Crkve i našega naroda u njoj i da se svojim žrtvama i dobrim djelima suobličuju Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi za spasenje čovječanstva”, istaknuo je dr. Anišić govoreći o usmjerenjima lista.
Dr. Anišić je govorio i o rubrikama koje se nalaze u listu posebno istaknuvši “Upoznajmo Bibliju”, “Katekizam Katoličke Crkve”, “II. vatikanski koncil”, zatim rubrike posvećene obitelji, mladima, djeci, meditaciji, liturgiji, vjernicima, a svakoga mjeseca su objavljeni prigodni tekstovi o svecu mjeseca. Tu su još stranice koje obrađuju hrvatsku povijest te stranice koje uređuju sjemeništarci i bogoslovi “Paulinum”, a s kojima se želi mlade potaknuti na duhovna zvanja. Prema Anišićevim riječima uredničko vijeće toga lista čini 8 svećenika i 12 vjernika laika, tako da list ne želi biti “klerikalni list”.
Katolički list “Zvonik” utemeljili su svećenici Hrvati subotičke biskupije 19. rujna 1994. godine u Baču, kako je rekao urednik lista “u sjeni zvonika franjevačke crkve iz 13. stoljeća, te je po tome najstarijem zvoniku u našoj biskupiji list i dobio ime”. Formalni izdavač lista je župni ured sv. Roka u Subotici a stvarni Izdavački odjel Katoličkoga instituta za kulturu, povijest i i duhovnost “Ivan Antunović”. List je registriran u Ministarstvu za informacije Republike Srbije, 20. listopada 1994. godine, tako da je prvi broj izašao iz tiska za svetkovinu Svih Svetih iste godine na 16 stranica. Danas list ima 32 stranice, s prigodnim prilozima, a do sada je u listu svoje članke objavilo više od 300 suradnika. (ap)

JUBILARNA GODINA SVETIŠTA SANTIAGO DE COMPOSTELA
Tradicionalnim otvaranjem svetih vrata katedrale jednog od najglasovitijih svjetskih svetišta Santiagu de Composteli posljednjeg dana protekle godine svečano je proglašen početak jubilarne godine. Taj događaj, kako u svojoj poruci upućenoj tom prigodom nadbiskupu Santiaga de Compostele Juliánu Barriu ističe Sveti Otac, za plemeniti španjolski narod predstavlja povlaštenu prigodu “kako bi se dao poticaj da se obnovljenom snagom zauzima za vrednote Evanđelja, predstavljajući ih na uvjerljiv način novim naraštajima i prožimajući njima osobni, obiteljski i društveni život”. Poruku je tisućama hodočasnika iz različitih mjesta u Španjolskoj, ali i ostalih dijelova Europe i svijeta, okupljenima na svečanosti proglašenja jubilarne godine pročitao sam nadbiskup Barrio.
Jubilarnu godinu svetišta u Santiagu de Composteli ustanovio je papa Kalisto II. g. 1122. i usko je vezana uz čašćenje apostola Jakova čiji se posmrtni ostaci čuvaju u gradskoj katedrali koja mu je posvećena. Prema tradiciji jubilarna se godina slavi kada 25. srpanj, blagdan sv. Jakova, pada na nedjelju kako je to slučaj s ovom, tek započetom godinom. Sveta godina u tom je svetištu posljednji put proslavljena g. 1993. Na svečanosti početka jubilarne godine govorili su madridski nadbiskup kardinal Antonio Maria Rouco Varela, apostolski nuncij u Španjolskoj, španjolska ministrica pravosuđa Margarita Mariscal de Gante te predstavnici španjolske vlade, brojni biskupi i svećenici.
U svojoj poruci Papa ističe osobiti značaj odabranoga gesla za tu jubilarnu godinu na pragu trećeg tisućljeća: “Jubilarna godina Compostela, ulaz u Svetu godinu 2000.” podsjećajući na vrijednost “izvornog obraćenja”, meditacije i molitve. Osobito ukazuje na veliki utjecaj hodočasnika iz svih dijelova svijeta kao prigodu da se otvorimo “sveopćoj viziji i boljem razumijevanju svih naroda”.
Papa zaziva zagovor apostola Jakova kako bi svi hodočasnici koji će pohoditi Compostelu – za cijelu ih se godinu predviđa oko 8 milijuna – “napreduju materijalno i duhovno u ozračju solidarnosti prema potrebitima i u miru sa svima”. (sa)

PJEVAJMO O AUSCHWITZU!
“Pjevati nakon Auschwitza ne može značiti ništa drugo nego izraziti ili također samo sugerirati, ukazati na šutnju milijuna uništenih, satrtih glasova”, piše Elena Loewenthal u uvodniku posljednjeg broja talijanskoga katoličkog mjesečnika “Letture”, opažajući da “pedeset godina i više nakon Auschwitza to mjesto i to vrijeme kao da su postavili nepremostivu prepreku od tog vremena i od tih događanja. Unatoč spomenicima i dokumentima, Auschwitz neumitno ulazi u onu povijest koju se promatra sa sigurne udaljenosti. Držati se podalje od zla, toliko više što je niže, ljudski je mehanizam, da ne kažemo, životinjski; dio je strategije preživljavanja koja vodi biranju, svjesno ali također i nesvjesno, života a ne smrti”. Od tragedija poput holokausta, smatra Loewenthal, ostaje tek “odjek šutnje. Jer kada se svedu svi računi i otkrije se da nedostaje apel šest milijuna, najsvjetliji, najbučniji podatak tog broja je nedostatak; milijunima je glasova oduzeta, zanijekana riječ”. Otud zahtjev, upućen pjesnicima i književnicima, da daju glas tišini, “odsutnosti koja je poput rupe, bezdana u povijesti sigurno, ali poglavito unutar onoga koji je preživio i koji je došao poslije, s tom baštinjenom težinom. Baštinom koja se prenosi na potomke poput nekog uvjetovanog refleksa, poput nužnosti koju nijedna riječ neće moći nikada izraziti”. (sa)

POTREBNO JE RASKRINKATI NEOROMANTIČNU KARIKATURU IZVORNE BRAČNE LJUBAVI
Prividno pomanjkanje ljubavi kod mladih naraštaja u odnosu na brak skriva u stvarnosti raširenu težnju prema sreći i boljoj i višoj kvaliteti bračnog odnosa, izjavio je profesor na katoličkom sveučilištu “Presvetog Srca” sociolog Giorgio Campanini koji u članku u posljednjem broju talijanskog katoličkog mjesečnika “Famiglia oggi” analizira odnos mladeži prema braku. Prema Campaniniju “sadašnji naraštaj mladeži još je uvijek opterećen baštinom kulture romantične ljubavi” prema kojem je odnos među partnerima “opterećen svim mogućim iščekivanjima sreće i zbog toga kao i zbog razlike koja uvijek postoji između stvarnoga i idealnog, riskira da postane obećanje koje se ne može održati”. Ono što je obećano na području stabilnosti, smatra Campanini, “djelomično je vraćeno na području kvalitete odnosa”, primjerice većom uzajamnom razmjenom uloga među bračnim drugovima.
Nedoumica mladih naraštaja odnosi se upravo na prihvaćanje tog “rizika”: “Nalazimo se pred svojevrsnim začaranim krugom”, tvrdi Campanini, “oni žele sklopiti brak samo kada imaju sigurnost u uspjeh braka ali istodobno ostaju psihološki i osjećajno nesigurni”. Riječ je dakle, predlaže Campanini, o “odgajanju za sigurnost” odnosno za sposobnost prihvaćanja odgovornosti i “prihvaćanje nesigurnosti” odnosno “znati ploviti morem koje nikada neće biti potpuno istraženo”. Potrebno je raskrinkati neoromantičnu karikaturu izvorne bračne ljubavi koja se temelji na tobožnjem i postojanom stanju “stalne zaljubljenosti” koja se javlja u pojedinim trenucima ali nije i svakodnevni pratilac odnosa među partnerima. (sa)

SUVREMENI ČOVJEK JE RELIGIOZAN
Suvremeni čovjek više se ne zadovoljava onim što se vidi na površini, vidljivim i dodirljivim. On iznad svojega obzorja traži svijet koji nije podložan njegovim osjetilima. On je religiozan, izjavio je kardinal Godfried Daneels u razgovoru za ovomjesečni broj “Jesusa”. Govoreći o religioznosti trećega tisućljeća, kardinal Daneels je nadodao kako je ta religioznost “divlja, nema dogmi niti određenoga morala, nema svetoga obreda i alergična je na bilo koji oblik crkvene ili hijerarhijske organizacije. Ta je religioznost izgrađena na sreći za sebe samoga te fizičkom i psihičkom zdravlju.”
Bruxelleski nadbiskup govorio je i sljedbama, a razlog njihovog uspjeha vidi u “toplini malih skupina koje se svakome pripadniku približavaju na osobni i osjećajni način”, dok je današnji svijet sve anonimniji i hladniji. Njihov je nauk jednostavan, njihov moral ne ulazi u pojedinosti, a njihovi vođe svojim podložnicima upravljaju jednostavnim, jasnim i umirujućim smjernicama. Sve to, prema kardinalu Daneelsu, “pokazuje da je današnji čovjek prožet nostalgijom za nečim što nadilazi vidljivo i opipljivo, ali istodobno je vidljivo da ne uspijeva izaći iz uskoga kruga svoje subjektivnosti. Njegova je osobnost ‘napuhana’, sveprisutna i hlepi za ozdravljenjem. Osim toga ta želja za osjećajem, za osjetljivim, za ozdravljenjem, za toplinom i slobodom u velikim Crkvama mora pobuditi razmišljanje o činjenici da s njihove strane ima možda neplaćenih ‘računa’. Jer, sve što ta divlja religioznost traži, kršćanska joj vjera može dati na isti način a i puno bolje”, smatra kardinal Daneels koji je otvoreno odgovorio i na pitanje o nedavnim tragičnim slučajevima pedofilije u Belgiji, u kojima su optuženi bili i neki svećenici.
“Slučajevi svećenika koji su optuženi za seksualne prekršaje za mene nisu dokaz da su današnji svećenici krhkiji od svojih prethodnika. Krhkih je osobnosti uvijek bilo, pa i među svećenicima. Razlika je u činjenici da žrtve danas govore lakše i brže, što je dobro, i zato što se sve odmah i odrazi u obavijesnim sredstvima”.
O pitanju useljenika bruxelleski nadbiskup ima jasne ideje: “Problem izbjeglica i useljenika teški je problem bogatih europskih zemalja, a osobito Belgije. No, sljedećih će godina postati još teži”, rekao je kardinal Daneels koji razlikuje dvije skupine izbjeglica, “političke izbjeglice i one koji ‘bježe’ zbog ekonomskih razloga. Jasno je da Ženevska konvencija zahtjeva da se prihvate izbjeglice koji su zbog ideoloških razloga u životnoj opasnosti u svojim zemljama. Ne smije ih se slati natrag, jer bi za njih to značilo smrtnu presudu. Što se tiče izbjeglica iz ekonomskih razloga, mogućnost prihvaćanja neke države je ipak ograničena i ne može se prihvatiti sve. No, istina je da se izbjeglicama koji nemaju niti najnužnijega za preživljavanje ili koji trebaju hitno liječenje, bez obzira tko su, mora pomoći. To je obveza jednostavne čovječnosti. No, svaka zemlja ima pravo odlučiti hoće li nekoga od tih izbjeglica iz ekonomskih razloga poslati natrag u njegovu državu.” Sve to, zaključuje kardinal Daneels, “ne oslobađa bogate zemlje od zajedničkog razmišljanja o surovom stanju nejednakosti između bogatih i siromašnih zemalja. To je skandal koji će svakim danom postajati sve nepodnošljiviji.” (dl)