Adventska duhovna obnova prezbiterija Đakovačko-osječke nadbiskupije

Stotinjak okupljenih svećenika i đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić obnovu je započelo molitvom trećeg časa koju je predvodio maestro Ivan Andrić, povjerenik Djela za trajnu duhovnu svećeničku izgradnju. Razmatranje o temi „Još jednom o ljepoti kršćanskoga bratstva i svećeničkog zajedništva“ pripremio je mr. Drago Marković, župnik Župe sv. Nikole, biskupa u Sikirevcima i profesor na KBF-u. Razmatranje je bilo podijeljeno u dva dijela.

U prvom dijelu razmatranja mr. Marković je dao impuls o važnosti i ljeposti kršćanskog zajedništva i svećeničkog bratstva. „Kršćansko zajedništvo nije neki naš izum, već milosni poklon Božjega kraljevstva, koji nam može biti svaki dan uzet.“ Nadalje, rečeno je da to zajedništvo može biti uzeto, ukoliko se ne gradi na pravom temelju, a to je Isus Krist. Nemoguće je poznavati drugog brata ili mu se približiti, ako ne poznamo Isusa. Jedna od najozbiljnijih prepreka da drugoga prepoznamo kao brata je naš ja, a Krist je jedini koji otvara put prema drugoj braći i sestrama. Ovo naše zemaljsko iskustvo zajedništva tek je mali predokus onoga zajedništva koje nas čeka u vječnosti. Stoga, drugi je brat naša prilika za nebom. Vlč. Marković je dalje nastavio: „Braćom i sestrama se nazivamo po Kristu; i svemu onome što je učinio od nas. Tko bi htio više od toga, ne želi kršćansko zajedništvo, nego traži nekakve izvanredne doživljaje zajedništva.“ Tako onda kršćansko zajedništvo nije ideal, već je božanska stvarnost. Govoreći o iskustvu razočarenja u našem životu, vlč. Marković smatra da ono može biti iskustvo pustinje i pročišćavanja. Ona zajednica koja nije imala barem jedno takvo iskustvo, prije ili kasnije bi se raspala. Nadalje, jedan od oblika zajedništva koji nas povezuju nije toliko naše iskustvo, koliko vjera. „Kao osobe posvećenog života pozvani smo zajednički moliti molitvu Crkve – psalme. Takav oblik molitve nas izdiže iznad osobnih potreba i uči me moliti nesebično“, dodao je vlč. Marković. Rekao je kako toj molitvi prethodi mnogo poniznosti i suzdržanosti, a kršćansko zajedništvo na kraju od molitve ili živi ili umire. Jedan od plodova zajedničke molitve jest taj da u kolegi svećeniku prepoznajemo brata.

U kontekstu govora o kršćanskom zajedništvu, vlč. Marković je naglasio još jedan aspekt, a to je kako ono ne smije biti duhovni sanatorij. „Tko u zajedništvo ulazi ili povremeno svraća bježeći tek sam od sebe, zloupotrebljava ga za ćaskanje i razonodu, taj zapravo ne traži zajedništvo, već opijenost koja mu omogućuje da na neko vrijeme zaboravi na usamljenost.“ Onaj tko ne može zdravo biti sam, treba se čuvati zajednice. Isto vrijedi i za šutnju. Ona postaje pravi znak zajedništva kada smo spremni šutjeti i čekati Riječ Božju, ali isto tako i drugoga slušati. Svećenik je onaj koji se uči šutjeti i slušati, jer ponekad svećenička služba kroz vid šutnje može biti veća od govorenja.

Drugi dio razmatranja nastavljen je nakon kratke stanke u bogoslovskoj kapeli Bezgrješne. U njemu je vlč. Marković razlomio nekoliko misli o darovima: comumunio i missio. Svaki puta kada svećenik naviješta Riječ Božju i dijeli sveta otajstva on odgaja povjerene duše. Kao veliku prepreku smatra grijeh, osobito onaj oholosti. „Hoću biti sam za sebe, imam pravo na sebe, na svoju mržnju, zatvorenost, na svoj život i smrt. I duh i tijelo boluju od ponosa.“ Rješavajući se grijeha kroz sakrament pomirenja, svećenik može slobodnije vršiti svoje poslanje. Ono uvelike ovisi i o četiri oblika ljubavi. Prvo, ljubav prema Kristu, koja raste kada se svećenik osobno s njim suobličuje kroz razmatranje Božje Riječi, slavlje mise ili neke druge pobožnosti. Drugo, ljubav prema euharistiji raspiruje zajedništvo, ako ju svećenik lomi za narod i trudi se oko iste svojim nastupom i životom. Treće, ljubav prema Crkvi. Vlč. Marković je naglasio kako svećenik ne smije zaboraviti da je on „od Crkve, u ime Kristovo, pozvan i poslan, Crkva ga oblikuje, od Crkve je zaređen i za Crkvu.“ U tom pogledu svećenik tu ljubav iskazuje konkretno kroz poštovanje Svetom Ocu, biskupu, kao i pastoralnoj skrbi za svoj narod. Na kraju dolazi ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. „Od Marije se svećenik uči živjeti za Krista i biti spreman potpuno se darovati“. Stoga je za svećenika marijanska pobožnost od osobite važnosti od koje mu srce neće presušiti.

Po završetku razmatranja svećenici su imali priliku za sakrament ispovijedi. Uslijedio je završni dio u kojem je povjerenik Andrić predstavio hodočašće za svećenike u Francusku, na mjesta štovanja sv. Terezije iz Lisieuxa i sv. Martina iz Toursa, koje će biti realizirano u veljači 2024. godine. Potom je kratki osvrt na XVI. opću skupštinu Biskupske sinode održanu u listopadu predstavio njezin sudionik biskup Ivan Ćurić. Osvrnuo se na različite teme koje je Sinoda obradila, od kojih su znakovite ekumenski dijalog i zajedničko kršćansko svjedočenje. Istaknuo je različitost Sinode kao bogatstva koje se između ostalog očitovalo u ekumenskom bdjenju. Ono je izričaj raznolikosti kršćanskih zajednica koje one nose, bez da narušavaju navještaj istine koja je u Isusu Kristu, zaključio je mons. Ćurić.