Večernji duhovni susret, namijenjen laicima i svećenicima Osječkog (Istočni i Zapadni), Čepinskog i Baranjskog dekanata te zainteresiranima za čitanje i razmatranje biblijske Božje riječi, pozdravio je domaćin vlč. dr. sc. Davor Vuković, predstojnik Instituta za novu evangelizaciju i koordinator pastoralnog djelovanja u Nadbiskupskom vikarijatu u Osijeku, a molitveno je otvorio bibličar Benaković.

Uvodeći u temu, predavač je razložio kako nakana govora o spasenju u nepravednom društvu nema političku konotaciju nego je riječ o otkrivanju „kako doći do spasenja duše i postizanja duhovnog mira“ slušanjem i poniranjem u retke Svetoga pisma iz dvaju (od 66) odabranih poglavlja proroka Izaije – 63 (63, 17-19) i 64 (64, 3-4) kojima, pripomenuo je, iz biblijske proročke perspektive možemo rasvijetliti naš vlastiti život i svakodnevnicu.

Razmatranje je otvoreno aktualizacijom pitanja „Zašto, o Jahve, zašto nas puštaš da lutamo daleko od tvojih putova, zašto si nam dao da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi plemena što su tvoja baština!“ (Iz 63, 17).

„Može nam se činiti da živimo u najgorem vremenu, no to nije istina. Pred nama je tekst – uzvik proroka Izaije za svoj narod koji živi u sužanjstvu, vapaj naroda Bogu i iskustvo Izraela, a nama će, također, poslužiti promisliti kako živjeti i spasiti se. Mi smo društvo traume, ranjenosti, stisnuti i možda osobnim ‘velikim’ problemima. Postoji način kako sve to nositi“, kazao je vlč. Benaković potičući na usporedbu sadašnjice sa Izaijinim (pre)ispitivanjem odgovornosti svoga naroda za ono što se događa, odnosno živi li narod u istini ili neistini, zašto ljudi postaju opaki, pokvareni da se više ne može reći „niti je bio dobar čovjek niti dobar vjernik“ i zašto Bog pušta ljude lutati, a pušta ih, pojasnio je „jer je čovjek slobodan, ako nema slobode, nema ni grijeha“ te se čini kako smo „kolektivno oboljeli od slobode bez kriterija za življenje“. „Biblijski prorok nije Nostradamus. Svi prevladavajući (mainstream) mediji podstiču kataklizmičnu klimu, traumu nesklada u smislu ‘dolazi kraj svijeta’ i u pojedinca se stvara nemir koji u javnim facebook objavama sve opisuje negativno. To je prizivanje tame i nedolazak do rješenja do kojega se dolazi razgovorom, slušanjem i čitanjem Svetog pisma. Čak i sveta ispovijed banalizira i pristupa stvarnosti bez poznavanja. A grijeh, zlo dolazi iz srca. Recimo, govori se o ofucalom, izblijedjelom, apsurdnom braku… Suprotno od istine. Važno je biti na izvorima Duha Božjega, Pisma i Biblija jedina može pokazati da griješiš i kad’ čovjek dotakne milost i primjerice spozna promašenost svoga života bez Boga, bez Duha i ‘razbije se’, ali se i obrati. Važno nam je moliti Boga da On uđe u ono što jesmo, uđe u sve pore našega bića, da te zahvati! Ako Crkva prestane vjerovati u preobražavajuću milost Božju koja oblikuje naše živote, nas neće biti! Kvaliteta života se mijenja, živimo li duhovnost. Duhovnost povećava životnu dob! Iz Biblije su uzete civilizacijske vrijednosti kao što su poštovanje, dobrota, uvažavanje. Čovjek je stvoren biti religiozno biće, a bez krijeposti pretvara se u životinju ispunjavajući samo ono što on želi, a to vodi do sloma ljudskoga života. Bitno je (u)vidjeti kakav je tvoj odnos prema svetom. Hajdemo večeras obnavljati svoj duh, svoj odnos prema svetom! Mogu posvjedočiti da u hrvatskom društvu nismo prestali biti vjernici i nije istina da ništa ne valja. Moramo se osloboditi te gorčine, toga otrova jer to uništava tvoj duh i obolijevaš i na tjelesnoj razini. Kad si razočaran, najčešće u toj situaciji dominira ego, taština i oholost, i neprestano tragamo za onim što nemamo. Međutim, čovjek živi od duha; duh razveseljuje tvoje srce, ispunjava ono što jesi.. Ima ljudi u našem društvu koji teško žive jedva ‘krpajući kraj s krajem’ i treba im materijalno pomoći, no ima ih koji ‘imaju sve’, ali nemaju ništa jer imaju prazan duh, mrtva. Kad Krist Bog prestaje gospodariti tvojim životom, ostaješ samo ti i vrtiš se oko sebe. Svima nam je vidjeti svjetlo, božićno Svjetlo. Vidimo li mi proplamsaje svetog, dobrog u životu? Koliko molimo kao narod? Život ne ide bez duhovnosti. Kad čovjek moli, može sve izdržati. Kršćanin si i, unatoč tami, ponovno se pridižeš. Važno je i da se učimo realno živjeti život, a prvi testovi su u obitelji, u obiteljskim odnosima gdje se živi život iz ‘prizemnosti’ i ide u život s Bogom“, pojasnio je vlč. Benaković potkrepljujući rečeno tumačenje retcima: Iz 63, 18 (Zašto bezbožnici gaze tvoje Svetište, a neprijatelji naši blate tvoju svetinju?), Iz 63, 19 (Odavna postadosmo kao oni kojima više ne vladaš i koji tvoje ime ne nose…) i Iz 64, 3-4; 64, 5-6 (i opačine naše k’o vjetar nas odnose. Nikog nema da tvoje ime prizove) te Iz 64, 7-8 (Pa ipak, naš si otac, o Jahve: mi smo glina, a ti si naš lončar… Ne srdi se, Jahve, odveć žestoko, ne spominji se bez prestanka naše krivice).

Na duhovnoj obnovi se čulo o učincima molitvenog života i sakramentu ispovijedi, o iskustvu Božje pobjede u nepravednom društvu i životu čovjeka i naroda, a ukazano je i na put kojim Bog pomaže svojom milošću, poražava ono što nije dobro u suodnosu čovjekova povjerenja, u molitvi i milosti; kako Bog pomaže prepoznati zlo i liječi situaciju, ozdravlja čovjeka od tvrdoga srca pri čemu su bitni: poniznost, jednostavnost i dopuštanje Bogu da uđe u našu stvarnost.

Duhovnu „plovidbu“ s Božjom riječju bibličar Benaković je zaključio promišljanjima o odgovorima na poticajna pitanja na osobnoj razini: o tome što je čovjekova sloboda, što je „otvrdnuće srca“ kod Izaije, propitivanjem što su naše svetinje i koliko dozvoljavamo da se po njima gazi, što „motivira“ čovjeka da se udalji od Boga Stvoritelja, u kojoj mjeri prepoznajemo znakove Božje prisutnosti u svom životu, o svijesti o vlastitoj nepravdi i Božjoj vjernosti, unatoč našoj nevjernosti. Susret je molitveno završen uz blagoslov hoda u došašću i radosnog iskustva Božića.