Duhovna obnova se sastojala od nagovora duhovnika o. Alana Modrića, DI, mogućnosti za ispovijed, vremena za osobnu molitvu u samoći te zajedničkog euharistijskog slavlja koje je predvodio rektor Đurin, a propovijedao duhovnik Modrić.

U nagovoru pod nazivom „Više no zoru straža noćna nek’ Izrael čeka Gospodina“  o. Alan je, polazeći od osobnog iskustva „noćne straže“ za vrijeme novicijata tj. brige za stare i nemoćne isusovce i dežurstva tijekom noći, pozvao svećenike studente na bdijenje tijekom vremena Adventa. U tom smislu istaknuo je primjer proroka Izaije koji upozorava Božji narod na ozbiljnost i na povratak Gospodinu. Istaknuo je također i primjer Ivana Krstitelja te važnost nasljedovanja mudrosti Ivana Krstitelja koji je jasno naznačio i pokazao Isusa Krista kao Spasitelja svijeta.

Duhovnik Modrić naglasio je kako je danas, u vremenu raznih podijeljenosti, više nego ikada potreban upravo takav Ivanov stav „koji je u biti istinski stav došašća: duboka spoznaja samoga sebe, svojih vrlina i mana, te shvaćanje da nisam ja spasitelj svijeta koji će dovesti do obraćenja čovječanstva nego je to Gospodin Isus koji dolazi donijeti mir i pomirenje među zavađenima, i prestanak ratova i sukoba“.

Također istaknuo je primjer Blažene Djevice Marije koja je na najbolji način ispunila svoju zadaću noćne straže, te istodobno nastavlja i dalje bdjeti nad nama, svojom djecom. Dodao je kako se Marija dugo pripravljala za svoju zadaću noćne straže čemu je bio posvećen čitav njezin život kojega je provela u skrovitosti, skromnosti i dubokoj molitvi kako bi na dostojan način dočekala anđelov dolazak i očitovanje Božje volje da ona bude Majka Spasitelja svijeta. 

Na kraju nagovora duhovnik Modrić naglasio je svećenicima kako su, u današnjoj višestrukoj krizi koju je uzrokovala pandemija koronavirusa, upravo oni kao svećenici pozvani prije svega donositi Kristov mir koji će tijekom Božića izvirati iz njegovih jaslica. Pozvao ih je da budu oni koji će miriti zavađene, poticati na traženje rješenja koja ne idu za time da nekoga ponize i pošto-poto ostave u stanju očaja i gorčine te je zaključio: „Naša noćna straža mora biti nenametljiva i neprimjetna, a da ipak donosi sigurnost i miran san onima nad kojima bdijemo, a to su naša braća i sestre koji će tijekom ovoga došašća i Božića tražiti od nas riječi utjehe, ohrabrenja i mudroga duhovnoga vodstva. Mir koji Krist donosi nije lažan i površan mir gdje nije potrebno založiti se za pravednu stvar, ili poput Marije postavljati pitanja i sumnje koje mogu čak i uznemiravati nekakvu prikrivenu „političku korektnost“. To je mir koji upozorava i prekorava kao što to čine Izaija i Ivan Krstitelj, ali istovremeno i budi nadu, podiže i ohrabruje malaksala, umorna i opterećena srca, a što je još važnije zrači ljubavlju prema Bogu i njegovoj Crkvi.“

U propovijedi na misi duhovnik Modrić naglasio je kako upravo evanđelje prve nedjelje došašća lijepo opisuje stanje duha i psihe današnjega svijeta. Potom je ispripovijedio poučnu priču Anselma Grüna o čovjeku koji je svaki dan prolazio pored jedne kule, i kako bi joj se približavao čuo je lavež pasa koji je bio sve jači što bi čovjek bio bliži kuli. Taj lavež se čovjeku činio tako prijetećim i zastrašujućim da se nije usuđivao ući u kulu. Međutim, jednoga dana pod utjecajem jake znatiželje nadvladao je strah, popeo se na vrh kule i u njoj naišao na jednu sobu u kojoj su bili dva psa koji su u trenutku kada je čovjek ušao u prostoriju odmah prestali lajati.

Na suprotnom kraju sobe vidje čovjek jedan kovčeg, a u njemu nađe veliko blago, i tada shvati da psi nisu lajali zato da ga odvrate od ulaska u kulu, nego zato da mu skrenu pažnju na blago koje se tamo nalazilo. Na temelju te priče Modrić je istaknuo: „Primjenjujući pouku ove priče na svijet u današnjim vremenima, nameće se pitanje: zar psi korone virusa ne ukazuju na nekakvo skriveno blago; ne upućuju li na neke vrijednosti koje smo živeći opušteno i bezbrižno smetnuli s uma i možda čak zakopali duboko u neki stari kovčeg naše duše, a koje vape za time da budu otkrivene i izvučene na svjetlo dana? Tjeskoba i strah u kojemu živi današnji svijet ne smije nas svećenike smesti u smislu da se usredotočimo isključivo na lavež i režanje, a izgubimo iz vida ono blago na koje nas takav lavež i režanje poziva. Tamo gdje je nemir mi moramo donositi Kristov mir; tamo gdje je očaj i beznađe, trebamo donijeti nadu i radost.“

Na kraju mise rektor Đurin zahvalio je o. Modriću na njegovim riječima te je i on sam pozvao svećenike da u ovom zahtjevnom vremenu u kojem se nalazimo upravo oni budu ti koji će ljudima donositi jasnu riječ koja se mora roditi u „noćnoj straži“, u molitvi i u stanju budnosti u iščekivanju Gospodina te u stavu poniznosti i poslušnosti Crkvi i Svetom Ocu.