Na početku susreta svećenici su izmolili molitvu Trećeg časa te im se nakon kratkih obavijesti obratio mons. Radoš. Najprije je zahvalio svećenicima na čestitkama i izrazima dobrodošlice koje je od njih primio nakon biskupskog ređenja. Posebno im je zahvalio na molitvama koje su prikazivali za njega i njegovu službu izražavajući želju za zajedničkim upoznavanjem te da će to najbolje činiti razmatrajući Riječ Božju i moleći zajedno.

Nakon toga uslijedio je duhovni nagovor u kojem je biskup Radoš svećenicima progovorio o značenju i važnosti vremena došašća koje nikako ne bi smjelo biti „preskočeno vrijeme“ jer je poruka Božića skrivena u došašću. Kroz pojmove šutnje, riječi, svetog straha, radosti i Duha Svetoga, biskup Radoš je promatrao protagoniste Svetog pisma u vremenu došašća, a to su: Zaharija i Elizabeta, Ivan Krstitelj, Sveti Josip i Blažena Djevica Marija. Svi oni ne govore mnogo, ne govore o sebi, već govore o Bogu, Riječi Božjoj koja se utjelovila u njihovom životu i vremenu. Oni u svojoj nutrini prepoznaju događaj Božjeg utjelovljenja i ostaju u šutnji i svetom strahu pred tim otajstvom, jer osjećaju da je nešto veliko na djelu. Slušajući anđele koji im govore da se ne boje, u njima progovara Duh Sveti po čijem nadahnuću izriču neke od najljepših molitvi Crkve: Marijin i Zaharijin hvalospjev. Vrijeme došašća vrijeme je posebne radosti, radosti iščekivanja koja u nama polako raste i priprema srce za radost proslave Isusovog rođenja.

Nakon razmatranja, okupljeni svećenici imali su priliku za slavlje sakramenta pomirenja te su nakon toga u zajedništvu s varaždinskim biskupom Radošem slavili misu.

Evanđelje drugog dana došašća ove godine stavlja pred vjernike, na početku njihove priprave za Božić, primjer vjere jednog rimskog satnika. Tako je i biskup Radoš okupljenim svećenicima progovorio o evanđeoskom liku satnika koji, unatoč slici, a ponekad i predrasudama koje imamo spram ljudima u uniformi, pokazuje istančanu dušu i osjetljivost za Boga i bližnjega. U satniku je važno prepoznati nekoliko sastavnica njegove osobnosti i vjere. Satnik ima jasnu ideju o Bogu, vjerojatno je na različite načine i u različitim prilikama slušao Isusa i tako u njemu prepoznao Božju prisutnost. Nadalje, ima povjerenja u Isusa, dolazi pred Njega i iznosi mu svoju muku: „sluga mi je teško bolestan“. I ne moli za slugu kao gospodar, nego kao njegov bližnji, kao njegov ukućanin. I treća osobina satnika je poniznost: „Gospodine, nisam dostojan“.

Satnik nije dostojan jer nije pripadnik Izabranoga naroda, ali i dobro poznaje sebe, svoje slabosti i svoju nutrinu i zato je ponizan. Satnikova vjera u moć Isusove riječi koja može izlječiti zadivila je Isusa. I to je poruka ovog Evanđelja za došašće. Riječ Božja koja dolazi može izliječiti sve što je bolesno u nama i našoj duši. U trenutku kada Bog dolazi među nas u svakoj euharistiji govorimo satnikove riječi: „Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj“. Svi smo pozvani rasti u vjeri kakva je bila i ovoga satnika, vjera koja uključuje znanje o Bogu, povjerenje, molitvu i poniznost, zaključio je biskup Radoš svoju homiliju.