Između ostaloga ističe: »Poezija je stjerana u kut, u okrilje malih, rijetkih izdavača i danas se uglavnom održava zahvaljujući nepokolebljivu entuzijazmu ženskoga čitateljstva, onoga nečega goetheovski vječno ženskoga. Zapadnoj Europi danas je nužna repoetizacija, kao odgovor na sve agresivniju preprozaičnost. Nije da nam ne treba proza, nego: Quomodo cantabimus in terra aliena? Što da pjevamo na izmaku dana?!«

Nadalje akademik Paljetak ističe da današnja poezija većinom ne želi biti i sutrašnja poezija – sva se podredila opisu stvarnosti, preslici svakodnevnoga života, pristajući tako na uzmak pred posvemašnjom prozaičnošću svakodnevnice kakvu nam nude i gotovo svi suvremeni romani i kratke priče u kojima je život/življenje, nažalost kao i u suvremenom kazalištu, prikazan doslovno, jedan na jedan. Kao i kazalište i proza, pa dakle i poezija, morala bi biti više nego život ovaj sada i ovdje, nešto što je plus que la vie.