Dotakli su se početaka Sinkovićeve karijere i dugogodišnjeg boravka u Vatikanu, diplomacije Svete Stolice, promjena koje uočava u odnosu Crkve i medija, pitanja Drugoga vatikanskog koncila te toga zašto mu je upravo papa Franjo najdraži od svih papa.

Dio razgovora donosimo u nastavku.

Gospodine Aldo, možete li nam reći kako ste započeli svoju karijeru u novinarstvu i što Vas je nadahnulo da se posvetite ovom pozivu?

Još kao gimnazijalac bio sam znatiželjan, ne toliko o mjesnim događajima koliko o onome što se zbivalo preko našega ograničenog obzorja. Novine nisu bile baš najpristupačnije. Za slušanje radija bilo je malo vremena jer su igre, a tu i tamo i studij, imale prednost. Osim toga, radioprijemnici su se nalazili samo u nekim domovima, uredima i kafićima, televizija je bila tek na pomolu, a svim ostalim medijima i oblicima komunikacije, osim usmenih, još nije bilo traga. Skupina nas iz sedmog razreda gimnazije odlučila je, uz dozvolu poglavara, objavljivati mjesečnik, koji smo onda ručno umnažali i raspačavali među sobom. Doma sam neko vrijeme dobivao jedan zanimljiv bilten koji mi je iz Zagreba slalo američko veleposlanstvo. Nakon mature 1958. došlo je do velikoga zaokreta u mojem životu: pružila se prilika za studij na papinskom sveučilištu Gregoriana. S drvenim kovčegom punim knjiga i glavom punom snova zaputio sam se prema vječnom gradu. […]

Imali ste buran i zanimljiv životni put. Završili ste gimnaziju i sjemenište u Pazinu, nakon obiteljskih nedaća preselili ste se u Italiju te najzad stigli do Rima i ostali ondje većinu svojega života. O tome pišete i u knjizi sjećanja nekolicine pitomaca iz Biskupskoga sjemeništa u Pazinu, koju ste uredili, pod naslovom “Posijano sjeme”. Sad, kad se osvrnete unatrag, koliko jasno vidite Božje pisanje na crtama svojega života?

Moj životni put bio je stvarno buran i pun iznenađenja, ali „čovjek snuje, a Bog određuje“. Od ulaska u sjemenište u Pazinu i studija u gimnaziji do polaska u Rim, bio je pun iznenađenja i neke bojazni. Na svakom koraku otkrivao sam nešto novo, što me poticalo na suočavanje s novim stvarnostima. U nekim trenutcima mislio sam da mi je Bog „pokvario planove“ koje sam tijekom studija u Pazinu bio zamislio. Trebalo je početi iznova, što nije bilo jednostavno jer su se i prilike posve promijenile. S vremenom sam ipak ustanovio da je pravo imao On.

Dobili ste nagradu za životno djelo Hrvatskoga društva katoličkih novinara, bili ste gotovo četiri desetljeća novinar Radija Vatikan. Vaš naraštaj novinara imao je prilike svjedočiti povijesnim promjenama u radu novinarske struke. Koje biste promjene istaknuli kao najvažnije, a što je pak ostalo nepromijenjeno u novinarstvu? Što je ono najvažnije u novinarskom zvanju?

Mislim da je najvažnije objektivno prikazivati ljudsku stvarnost, bila ona ružičasta ili crna. U ono doba rad je bio fizički teži nego danas jer je trebalo ići u potragu za vijestima i provjeravati pojedinosti. Danas se urednici suočavaju s odabirom vijesti, jer ih ima iznimno puno. Tehnološki prijelaz iz stenografije na snimanje mobitelom, odnosno raznim vrstama uređaja koji ne snimaju samo glas nego ga istovremeno i ispisuju u tekst, znatno olakšava posao. U ono doba često se moralo, posebice u crkvenim sredinama, izbjegavati skandale i takve vijesti stavljati pod tepih, što je dovelo do medijskih i javnih drama, primjerice u vezi pedofilije. U našem slučaju, trebalo je pripaziti i na političke posljedice ne samo za sebe nego i za slušateljstvo, odnosno čitateljstvo. Napadi, prijetnje i pokušaji ometanja prijenosa Radija Vatikan bile su česte pojave. Jednom nam je bila podmetnuta i snimka koja bi, da je išla u eter, izazvala skandal međunarodnih razmjera. Odonda sam počeo vjerovati i u čuda.

Možete li podijeliti neka od svojih najupečatljivijih iskustava vezanih uz Radio Vatikan i općenito Svetu Stolicu tijekom Vaše karijere?

Iskustva su brojna i većinom pozitivna. Osobno mi je najvažniji bio međunarodni sastav osoblja na Radio Vatikanu te susreti s kardinalima, biskupima, misionarima, a i političarima, diplomatima, pa i sociolozima i raznim znanstvenicima iz najrazličitijih područja i krajeva. Izlaz iz provincijske u međunarodnu stvarnost čovjeku otvara posve nov pogled na svjetsku i vjersku problematiku. Sjećam se ubojstva časnika Švicarske garde i njegove supruge te samoubojstva ubojice 4. svibnja 1998. Vijest sa svim pojedinostima objavljena je u tek nekoliko sati. To me snažno iznenadilo jer smo bili naviknuti na to da su se u drugim slučajevima istrage vodile tjednima. I atentat na samoga papu Ivana Pavla II. 13. svibnja 1981. donekle je brzo riješen, premda su naredbodavci do danas ostali nepoznati. […]

Kako je evoluirao odnos Crkve i medija otkada ste Vi počeli djelovati kao novinar, i koje su ključne promjene koje primjećujete?

S promjenama se započelo u doba i posebice nakon Koncila. Pojačane su i proširene za studentske „revolucije ’68“. U ono doba novine su, uz radio, bile glavnim izvorom vijesti. Izlazile su i po dva puta dnevno, a katkad i više puta. U gradovima su ih ljudi kupovali svakodnevno, a po selima uglavnom nedjeljom. Listovi vjerskih zajednica bili su ograničeni na dotične zajednice i na duhovne teme. Svjetovne novine nisu marile za vjerske događaje, osim skandala, pa su ih crkvenjaci držali đavolskim sredstvom. […]
Moje prve pozitivne dojmove papa Franjo potvrdio je svojim ponašanjem, izjavama i dokumentima tijekom svojega jedanaestogodišnjeg pontifikata.

Razgovor s Aldom Sinkovićem u cijelosti može se pronaći u tiskanom izdanju ljetnoga dvobroja Kršćanske obiteljske revije Kana.