Sveti Ciprijan, biskup Kartage, mučenik 258. godine, sudjelujući na Sinodi afričkih biskupa, primijetio je: „Milosrđe i milost Božja ne mogu se uskratiti nijednom čovjeku koji postoji“. A sveti Augustin je napisao: „Djeca se donose da prime duhovnu milost, ne toliko od onih koji ih nose u naručju (iako i od njih, ako su dobri vjernici), koliko od sveopćeg društva svetaca i vjernika… Sva je Majka Crkva svetih ta koja djeluje, budući da ona u svojoj cjelini rađa svakog pojedinog.“

Dvije su ovo izjave crkvenih otaca koje potvrđuju apsolutnu besplatnost krštenja, a na neki način relativiziraju i ulogu roditelja i kumova („ako su dobri vjernici“) koji traže sakrament i donose dijete. Ovo su riječi koje bolje od drugih osvjetljavaju nedavne odgovore Dikasterija za nauk vjere na pitanja jednog brazilskog biskupa u vezi s krštenjem. Bilješka koju je potpisao kardinal Victor Manuel Fernandéz i odobrio papa Franjo jasno pokazuje usklađenost s nedavnim papinskim učenjem. Naime, Franjo je više puta inzistirao na tome da vrata sakramenata, a posebno vrata krštenja, ne smiju ostati zatvorena, te da se Crkva ne bi smjela nikada pretvoriti u carinarnicu, nego da svakoga prima i prati na njihovim neravnim putovima života.

Odgovori Dikasterija za nauk vjere, u izrazito polariziranom kontekstu koji karakterizira današnju Crkvu, izazvali su suprotne reakcije, među kojima valja spomenuti i one koji se boje da pripuštanjem sakramentu krštenja djece homoseksualnih parova (posvojenih, ili djece jednog od dvoje partnera možda rođenih kroz surogat majčinstvo), i takozvani „gay brak“ i praksa takozvane „iznajmljene maternice“ postaju moralno legitimni. U tom smislu kritičari valjda promatraju i ublažavanje zabrane kumovanja na krštenju, koje Dikasterij tobože predstavlja na problematičan način.

Zanimljivo je ponajprije istaknuti odlomak u bilješci, gdje se podsjeća da odgovori objavljeni proteklih dana „u biti ponavljaju temeljni sadržaj onoga što je ovaj Dikasterij u prošlosti već iznio na tu temu“. Referenca je na prethodne objave koje su ostale tajne, sub secreto (od kojih je jedna također navedena u bilješci) koje datiraju iz ovog pontifikata i pontifikata njegovih prethodnika. Nadalje, sami početni citati dvojice crkvenih otaca predloženi na početku ovog teksta sadržani su, zajedno s mnogim drugima, u javnom dokumentu tadašnje Svete kongregacije za nauk vjere, koju su tada vodili hrvatski kardinal Franjo Šeper i dominikanski nadbiskup Jérôme Hamer. Ovo je uputa koju je u listopadu 1980. odobrio sveti Ivan Pavao II., u kojoj odgovara na niz prigovora protiv slavljenja krštenja male djece, ponavljajući važnost „iskonske prakse“ apostolskih početaka koja se ne napušta.

Onima koji bi danas željeli uskratiti krštenje djeci homoseksualnih parova jer bi Crkva njihovim krštenjem učinila moralno legitimnim homoseksualne zajednice ili praksu iznajmljivanja maternice, već je dokument iz 1980. neizravno odgovorio, ustvrdivši da je „praksa krštenja djece autentično evanđeoska, budući da ima vrijednost svjedočanstva; zapravo očituje Božju inicijativu prema nama i besplatnost njegove ljubavi koja okružuje cijeli naš život: ‘Nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas… Mi ljubimo, jer je on prvi ljubio nas’ ( 1 Iv 4, 10.19)“. I također „u slučaju odraslih, potrebe povezane s primanjem krštenja ne smiju nas navesti da zaboravimo da nas je Bog ‘spasio ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom’ (Tit. 3,5).”

Uputa koju je odobrio papa Wojtyła prije četrdeset i tri godine očito je uzimala u obzir promijenjeni društveni kontekst i sekularizaciju: „Moglo bi se dogoditi da se roditelji koji slabo vjeruju i tek su povremeno praktikanti, ili čak nekršćani, obrate župnicima, koji iz razloga dostojnih pažnje traže krštenje za svoje dijete.“ Kako postupiti u tim slučajevima? Dok kriterij – jučer i danas – ostaje važećim da se krštenje djece slavi ako postoji nastojanje da se odgajaju na kršćanski način, dokument iz 1980. u tom je pogledu precizirao: „U pogledu jamstava, mora se uzeti u obzir da svako uvjeravanje koje nudi utemeljenu nadu glede kršćanskog odgoja djece zaslužuje biti ocijenjeno dostatnim“. Praksa koja je na snazi u župama svjedoči da je, po uzoru na Nazarećanina, neumornog u traženju svake izgubljene ovce, dovoljno imati rođaka koji se pred Crkvom obvezuje da neće zatvoriti vrata.

Ne bi li danas bilo potrebno više vjerovati u djelovanje milosti koja djeluje kroz sakramente koji nisu nagrada za savršene već lijek za grešnike? Ne bismo li možda trebali više pogledati evanđeoske stranice u kojima se vidi Isus koji prvi ljubi, prvi oprašta, prvi milosrdno grli te u tom zagrljaju ljudska srca idu prema obraćenju?

I opet, što su djeca kriva? Kako god da su došla na svijet, ona su uvijek od Boga osobito ljubljena stvorenja, stoga ne bi li vrijedilo više se fokusirati na pozitivnu činjenicu, odnosno činjenicu da se krštenje uopće traži u kontekstu postkršćanstva (tal. post-cristianità), kada je sve rjeđe i kada se događa tek iz pukog običaja?

Utješno je ponovno pročitati riječi koje je veliki biskup dvadesetog stoljeća u intervjuu u srpnju 1978. izgovorio o Luise Brown, prvoj bebi iz epruvete. Osudio je rizik da bi se „tvornice djece“ mogle pojaviti odvojeno od obiteljskog konteksta i objasnio da „samo djelomično“ dijeli entuzijazam za eksperiment. No, na kraju je uputio „najtoplije želje djevojčici“ i nježnu misao roditeljima, rekavši: „Nemam ih pravo osuđivati: subjektivno, ako su postupili s pravom namjerom i u dobroj vjeri, možda čak imaju velike zasluge pred Bogom za ono što su odlučili i tražili od liječnika da provedu.“ Taj se biskup zvao Albino Luciani, bio je venecijanski patrijarh, mjesec dana kasnije postat će Ivan Pavao I. i danas je blaženik.