Ako postoji teolog i papa koji je cijeloga života promišljao i poučavao o razumnosti vjere, onda je to bio Joseph Ratzinger. Nije slučajno da je o tome govorio i u posljednjim recima svoje duhovne oporuke, objavljene na dan njegove smrti: „Vidio sam i vidim kako je razumnost vjere izronila i ponovno izranja iz klupka hipoteza. Isus Krist je uistinu put, istina i život – a Crkva, sa svim svojim nedostacima, doista je Njegovo tijelo“.

Međutim, ovo opetovano naglašavanje – za Ratzingera – nikada nije značilo reducirati vjeru na filozofski „sustav“, na arhitekturu ideja, na popis moralnih normi, ili sa zaboravom da je kršćanska vjera susret s Osobom, kao što se čita u prologu enciklike Deus caritas est. U pisanom intervjuu njemačkom mjesečniku Herder Korrespondenz, objavljenom u srpnju 2021., papa emeritus je primijetio: „Vjernik je osoba koja se preispituje… U tom smislu, pomisao o ‘bijegu u čisti nauk’, čini mi se apsolutno nerealnim. Učiteljstvo koje bi postojalo samo kao neka vrsta prirodnog rezervata, odvojeno od svakodnevnog svijeta vjere i njegovih zahtjeva, na neki bi način predstavljalo odricanje od same vjere. Učiteljstvo se mora razvijati u vjeri i polazeći od nje, a ne pored nje”.

Već kao kardinal, 2001. godine, Ratzinger je izrekao vrlo jasne riječi kako se ne bi zapelo u taj redukcionizam, što vrijedi ponoviti i danas: „Priroda vjere nije takva da se od nekog trenutka može reći: Ja je posjedujem, drugi je nemaju… Vjera ostaje put. Tijekom našeg života ostaje put, pa je stoga vjera uvijek ugrožena i u opasnosti. A zdravo je i što na taj način izbjegava rizik da se pretvori u ideologiju kojom se može manipulirati. Uz rizik da nas otvrdne i onesposobi za dijeljenje razmišljanja i patnje s bratom koji sumnja i koji se preispituje. Vjera može sazrjeti samo u onoj mjeri u kojoj se nosi i preuzima odgovornost za tjeskobu i snagu nevjere u svakoj fazi postojanja te se konačno prolazi kroz nju dok ponovno ne postane održiva u novoj epohi“.

Vjera se, kako je sam Benedikt XVI. podsjećao i kako papa Franjo voli ponavljati, prenosi samo privlačnošću, a ne prozelitizmom ili nametanjem. Vjernik nije onaj koji „posjeduje“ nešto čime može „upravljati“. Kršćanin ne daje unaprijed zapakirane odgovore kako bi svima sve objasnio. Kršćanin može samo odsijevati neku iskru dara koji je nezasluženo primio, a kada se to dogodi, to je po čistoj milosti. Stoga je pozvan tražiti Boga u dijalogu sa svakim, preuzimajući brigu o sumnjama i egzistencijalnim ranama onih koji ne vjeruju, prateći svakoga, a da sebe nikada ne smatra „pristiglim“. Joseph Ratzinger je i u tome bio svjedok i učitelj.