Župa Lupoglav – Dugo Selo

XVIII. nedjelja kroz godinu – godina C

Spomendan blaženog Augustina Kažotića

Čitanja: Prop 1, 2; 2, 21-23; Ps 94; Kol 3, 1-5. 9-11; Lk 12, 13-21

Draga braćo i sestre,

današnja nas čitanja uvijek iznova potiču na razmišljanje. Svaki put kada ih čitamo, pozivaju nas na obraćenje, na obraćenje na ono što je bitno.

Propovjednikov vapaj zvuči kao prijetnja: Ispraznost nad ispraznošću – sve je ispraznost! (Prop 1,2). Na prvi pogled, zvuči kao očajnički vapaj nekoga tko se osjeća kao gubitnik: pokušao je sve, trudio se, mnogo je radio, stekao je bogatstvo, a sada, već u poodmakloj dobi, vidi kako sve nestaje, poput daha, poput zapaljenog sijena.

Ali gledajući iz druge perspektive, vidimo da taj vapaj nije vapaj nekoga tko je razočaran, već ga, naprotiv,  možemo smatrati vapajem za oslobođenjem.

1. Ispraznost koja oslobađa

Propovjednik zapravo ne osuđuje rad, trud, odnose, ni teško stečena postignuća. On samo osuđuje iluziju da nam sve to, samo po sebi, može predstavljati smisao života. Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? (Prop 2,22)

Odgovor je jasan: nikakvu korist, sve je beskorisno ako ostaje „pod suncem“, odnosno zatvoreno unutar ovozemaljskog horizonta, bez perspektive drugog života: bez Boga, bez Onoga koji svemu daje smisao.

Ne možemo reći da je Propovjednik pesimist, on je realist koji nas podsjeća da sve možemo pretvoriti u idola, ako se za to vežemo, ako to smatramo glavnim ciljem svojega postojanja, kao da je naš spas.

Evo prvog obraćenja na koje nas današnja čitanja pozivaju: staviti Boga, a ne materijalno, u središte svojega života! Priznati da ništa nije naše, da je sve Božji dar, da sve pripada Njemu i da smo mi samo „upravitelji“ te da se ne smijemo smatrati „gospodarima“.

Čak i ono što smo postigli svojim znojem, naši uspjesi, ostvareni planovi, ako ih doživljavamo kao svoje vlasništvo, kao nešto što nam pripada, postaju okovi. Ako ih, naprotiv, smatramo odgovorom na Božju ljubav, ako ih živimo kao služenje bližnjemu, čovječanstvu, tada postaju molitva, jer postaju dar, postaju naš doprinos općem dobru.

Moramo vratiti Bogu talente koje nam je darovao i koji nam, stoga, ne pripadaju.

2. Kršćanski zaokret: tražiti ono što je gore

Sveti Pavao, u Poslanici Kološanima drugačijim riječima izražava istu misao kao i Propovjednik: Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!… Za onim gore težite, ne za zemaljskim! (Kol 3, 1-2).

Kršćanin nije netko tko bježi od svijeta, već netko tko u njemu živi s drugačijim pogledom: tražeći ono što je gore. Ako je Krist uskrsnuo, naša je sudbina živjeti s Njime. To treba biti predmet naših misli. Trebamo gledati na stvari kao na sredstvo, a ne kao na cilj. Cilj našeg života je živjeti vječno s Onim  i za Onoga koji nas je stvorio.

Kada imamo važan cilj, ne mislimo ni na što drugo osim na to kako da ga postignemo, kako da ga ostvarimo. Stoga se ne smijemo zaustaviti na onom prolaznom jer to nije naš pravi cilj. Jedino što ne prolazi jest ljubav: Ljubav nikad ne prestaje. (1 Kor 13,8). Naš je cilj ljubiti.

Čak će i prorokovanja uminuti; jezici će umuknuti; spoznanje će uminuti (usp. 1 Kor 13,8). Samo ako ljubimo, ako darove koje smo od Boga primili stavimo u službu braći i sestrama, istinski smo slobodni jer gradimo budućnost koja ne prolazi.

Evo drugog obraćenja: ne radi se o preziranju zemaljskoga, onoga što je od ovoga svijeta, već o tome da svoj prolazak ovim svijetom živimo kao hod prema Nebu. Dok naše ruke rade, srce traži Krista.

A srce traži Krista ako um misli na Krista. Evo što to znači:  Svukoste staroga čovjeka i obukoste novoga (Kol 3, 9-10). Novi čovjek živi na zemlji kao da je već na nebu. Otuda i naša svakodnevna molitva: Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.

3. Bezumnost pretjerane zabrinutosti

Evanđelje upotpunjava ova razmišljanja. Isus nas upozorava jednom naizgled jednostavnom, ali vrlo dubokom prispodobom: Pripovijeda: Nekom bogatu čovjeku obilno urodi zemlja (Lk 12,16).

Imat će dovoljno hrane za mnogo godina. Stoga razmišlja o svojem ranijem umirovljenju, više neće biti gladan! Što treba učiniti? …Tada ću reći duši svojoj: ‘Dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge; počivaj, jedi, pij, uživaj’ (Lk 12,19).

Ali tada u svojoj savjesti začuje Božji glas: Bezumniče, već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe; a što si pripravio, čije će biti? (Lk 12,20).

I evo gorkog zaključka: Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu (Lk 12,21).

Pazite: taj čovjek nije zločinac, netko tko se obogatio prijevarom. Niti je imao sreće pri izvanrednom i neočekivanom dobitku na lutriji. On je marljiv poduzetnik, promišljen i vrijedan, no Bog ga ipak naziva „bezumnikom“. Zašto? Jer je sredstvo zamijenio ciljem, žito životom, prolazno vječnim. Zaboravio je da mu život – onaj vječni, naravno – nije u onom što posjeduje (Lk 12,15).

Evo trećeg obraćenja: uvidjeti da je sve Božji dar. Svaki naš dah je Božji dar koji nam je dan samo dok On to želi, ni minutu više, ni minutu manje. Bezumnost nije u posjedovanju ni stvari niti života, lud je onaj tko misli da je gospodar svoje sudbine: Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! (Lk 12,20).

Ponavljam: ključno pitanje nije „koliko blaga imam?“, već “koliko ljubavi imam?“ ili, još bolje, ne „koliko sam stekao?“, nego „koliko sam dao?“.

Doista, blaženije je davati nego primati (Dj 20,35), a Bog ljubi vesela darivatelja. (2 Kor 9,7).

4. Blaženi Augustin Kažotić: slobodan čovjek

U svjetlu ovih razmišljanja možemo promatrati svijetli lik blaženog Augustina Kažotića, kojega se danas spominjemo na dan njegova liturgijskog blagdana.

Sin hrvatske zemlje, Augustin je rođen u bogatoj obitelji u Trogiru, u Dalmaciji, oko 1260. godine. U dominikanski je red stupio u Splitu sa samo petnaest godina.

Po završetku studija na Sorboni u Parizu, vratio se u domovinu gdje se suprotstavio bogumilskoj herezi koja je tada bila raširena u Bosni. Sprijateljio se s bivšim generalnim poglavarom Reda, Nikolom Boccasinijem, papinskim predstavnikom u Ugarskoj i budućim papom Benediktom XI. koji je Augustina imenovao i zaredio za zagrebačkog biskupa 1303. godine.

Kao biskup je bio vrlo revan. Poticao je svećenike na pastoralni rad i brinuo se za njihov duhovni život. Iz nepoznatih je razloga pao u nemilost ugarsko-hrvatskoga kralja Karla Roberta.

Zbog toga ga je papa Ivan XXII. premjestio iz uglednog biskupijskog sjedišta u Zagrebu u skromniju Luceru, na jugu Italije, koja je u to vrijeme bila poprište krvavih sukoba između Saracena i kršćana.

Svojim primjerom, svojom „nenasilnom i razoružavajućom“ mirnoćom, kako bi rekao papa Lav XIV., i uvjerljivom snagom svoje riječi, Augustin je u samo godinu dana Luceri vratio kršćansko lice i miran život.

Premještaj u Luceru pokazuje da Augustin nije tražio zemaljsku slavu, već je dao divan primjer službenika Crkve. Bio je upravitelj Božje milosti, a ne gospodar duša koje su mu bile povjerene. Njegove su misli stalno bile usmjerene prema nebu. Nije tražio zemaljske časti.

To svjedoči i njegova euharistijska pobožnost. Augustin je u Euharistiji vidio srce kršćanskoga života. Još je kao zagrebački biskup promicao blagdan Tijelova i bio je među prvima koji su poticali euharistijsko klanjanje. Trudio se pomoći narodu da shvati kako je Krist stvarno prisutan u povijesti i u svakodnevnom životu, baš kao što je prisutan u Euharistiji.

Možemo reći da je živio kao slobodan čovjek jer je bio ukorijenjen u Kristu i ni u čemu drugome.

U tom je smislu bio i preteča načela slobode Crkve i njezine neovisnosti od države: pred pritiscima svjetovne vlasti nije pognuo glavu, nego je uzdignuo pogled prema „onome što je gore“, kako piše sveti Pavao.

Draga braćo i sestre,

koračajmo i mi njegovim stopama. Dopustimo da nas Evanđelje obrati kako naš život ne bi bio utrka za gomilanjem dobara i časti, već trka u darivanju, u ljubavi prema Kristu i braći.

Ono što ostaje zauvijek, zapravo, nije ono što gomilamo, već ono što znamo darovati.