Donosimo hrvatski prijevod Papinoga apostolskog pisma glede podjeljivanja svećeničkog reda ženama. Riječ je o pojavi koja se počela širiti u Anglikanskoj Crkvi, što je u toj Crkvi izazvalo ozbiljne potrese. Istina je da se u različitim protestanskim Crkvama već odavno žene imenuju na službe pastora, odnosno propovijednika i voditelja zajednica. Ali, Katolička Crkva na tu pojavu ne reagira znajući da ti protestanti ne smatraju takvo imenovanje dijeljenjem sakramenta reda. Protestanti, naime, ne misle o sakramentima kao katolici i pravoslavni; za njih je predstojnička služba u Crkvi samo služba, a ne sakrament koji bi davao neizbrisivi biljeg. Budući da i Katolička Crkva u stanovitim okolnostima povjerava kvalificiranim ženskim osobama određene službe, ne vidi zašto bi tako nešto zamjerala protestantima. Kod Anglikanaca je, sasvim drugačije. Oni priznaju svećenički red jednim od sedam sakramenta, baš kao katolici i pravoslavni. Nije, dakle, više pitanje o imenovanju žene ne neku odgovornu crkvenu službu nego o tome je li ona po svojoj naravi sposobna primiti sakrament svetoga reda. Sva dosadašnja praksa Katoličke i Pravoslavne Crkve ne daje povoda držati da bi to bilo moguće. Ustalilo se mišljenje da je svećeništvo u Crkvi, kao i očinstvo u obitelji, isključivo muška služba. Raspravljalo se je li to iz razloga društvene prikladnosti ili je tako Isus za sva vremena naumio glede ustrojstva svoje Crkve. Ovim apostolskim pismom Ivan Pavao II. traži od vjernika da definitivno prihvate mišljenje po kome Crkva nije ovlaštena sakrament svetoga reda podjeljivati i ženama.

APOSTOLSKO PISMO PAPE IVANA PAVLA II. BISKUPIMA KATOLIČKE CRKVE O SVEĆENIČKOM REĐENJU KOJE JE PRIDRŽANO SAMO MUŠKARCIMA

Časna braćo u episkopatu!

1. Svećeničko ređenje, kojim se prenosi dužnost koju je Krist povjerio svojim apostolima, da naučavaju, posvećuju i upravljaju vjernicima, u Katoličkoj je Crkvi bilo od početka uvijek isključivo pridržano muškarcima. Takvu predaju vjerno podržavaju i istočne Crkve.

Kad se postavilo pitanje ređenja žena u anglikanskoj zajednici, vrhovni svećenik Pavao VI, u ime svoje vjernosti zadaći čuvanja apostolske predaje, i s namjerom da odstrani novu smetnju u hodu prema jedinstvu kršćana, nastojao je podsjetiti anglikansku braću na stav Katoličke Crkve: “Ona tvrdi da je nedopustivo ređenje žena zbog doista temeljnih razloga: primjer Krista koji je, kako je zabilježeno u Svetome Pismu, izabrao svoje apostole samo među muškarcima; trajna praksa Crkve, koja nasljeduje Krista, u izabiranju samo muškaraca i njezino živuće učiteljstvo, koje dosljedno drži da je isključenje žena iz svećeništva u skladu s Božjim naumom za njegovu Crkvu” (usp. Pavao VI, Odgovor na pismo dr. F. D. Cogganu, nadbiskupu Canterburya, o svećeničkom služenju žena, 30. studenoga 1975: AAS 68 (1976), 599-600: “Vaša je preuzvišenost naravno svjesna stava Katoličke Crkve o tom pitanju. Ona drži da je nedopustivo rediti žene za svećeništvo zbog veoma temeljnih razloga. Ti razlozi uključuju: primjer Krista, zabilježen u Svetome Pismu, koji je izabrao svoje apostole samo među muškarcima, trajna praksa Crkve, koja nasljeduje Krista u izabiranju samo muškaraca i njezino živuće učiteljstvo koje dosljedno drži da je isključenje žena iz svećeništva u skladu s Božjim naumom za njezinu Crkvu”, str. 599).

Ali, pošto se i među teolozima i nekim katoličkim sredinama stavilo to pitanje na diskusiju, Pavao VI. dao je nalog Kongregaciji za nauk vjere da izloži i objasni u svezi toga nauk Crkve. To je bilo izvršeno Izjavom Inter Insigniores, koju je Vrhovni svećenik odobrio i naredio da se objavi (usp. Kongregacija za nauk vjere, Izjava Inter Insigniores, o pitanju pripuštanja žena u ministerijalno svećenstvo, 15. listopada 1976: AAS, 69 (1977), 98-116).

2. Izjava obrađuje i tumači osnovne razloge takvog nauka koji je izložio Pavao VI. zaključivši da se “Crkva ne osjeća vlasnom dopustiti svećeničko ređenje žena” (ondje, 100). Tim temeljnim razlozima isti dokument dodaje druge teološke razloge koji razjašnjavaju prikladnost takvog božanskog uređenja i jasno pokazuje kako Krista u njegovu načinu djelovanja nisu vodili sociološki ili kulturalni razlozi njegova vremena. Kao što je kasnije točno naznačio Pavao VI, “pravi razlog je što je tako odredio Krist, davši Crkvi njezino osnovno uređenje, njezinu teološku antropologiju koju je potom uvijek slijedila ista crkvena Predaja (Pavao VI. Govor o ulozi žene u naumu spasenja, 30. siječnja 1977: Napuci, svezak XV, 1977,111. Usp. također Ivan Pavao II., apostolska pobudnica Christifideles Laici, 30. prosinca 1988, br. 51: AAS 81 (1989), 393-521; Katekizam Katoličke Crkve, br. 1577).

U apostolskom pismu Mulieris dignitatem sâm sam u svezi toga napisao: “Pozvavši samo muževe za apostole, Krist je bio potpuno slobodan i neovisan. Učinio je to istom slobodom s kojom je u svom cjeloukupnom ponašanju isticao dostojanstvo i poziv žene, a da se ne usmjeruje prema vladajućim običajima i tradiciji obilježenoj zakonitošću vremena (apostolsko pismo Mulieris dignitatem, 15. kolovoza 1989, br. 26: AAS 80 (1988), 1715).

Doista, Evanđelja i Djela apostolska svjedoče da je taj poziv bio učinjen prema vječnom Božjem naumu: Krist je izabrao one koje je htio (usp. Mk 3, 13-14; Iv 6,70) i učinio je to u zajedništu s Ocem, “u Duhu Svetome” (Dj 1,2), nakon što je proveo noć u molitvi (usp. Lk 6,12).

Dakle, u pripuštanju u ministerijalno svećeništvo (usp. Dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 28, dekret Presbyterorum ordinis, br. 2b), Crkva je uvijek priznavala kao neprolazno pravilo način djelovanja svoga Gospodina u izboru dvanaestorice muževa koje je On postavio za temelje svoje Crkve (usp. Otk 21,14). Oni, doista, nisu primili samo službu koju bi potom mogao vršiti bilo koji član Crkve, nego su bili posebno i intimno pridruženi poslanju same utjelovljene Riječi (usp. Mt 10, 1.7-8; 28, 16-20; Mk 3, 13-16; 16, 14-15). Isto su učinili i apostoli kada su birali suradnike (usp. 1 Tim 3, 1-13; 2 Tit 1, 5-9) koji će ih naslijediti u služenju (usp Katekizam Katoličke Crkve, br 1577). U taj izbor bili su uključeni i oni koji će u vremenskom tijeku Crkve nastaviti poslanje apostola, da predstavljaju Krista Gospodina i Otkupitelja (usp. dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 20 i br 21).

3. S druge strane, činjenica da Presveta Djevica, Majka Boga i Crkve, nije primila poslanje vlastito apostolima ni ministerijalno svećeništvo, jasno pokazuje da nepripuštanje žena svećeničkom ređenju ne znači umanjenje njihova dostojanstva ni diskriminaciju prema njima, nego vjerno održavanje zamisli koja se pripisuje mudrosti Gospodara svemira.

Prisutnost i uloga žene u životu i poslanju Crkve, premda nisu vezani uz ministerijalno svećeništvo, ostaju ipak bezuvjetno potrebni i nezamjenjivi. Kako ističe ista Izjava Inter Insigniores, “sveta Majka Crkva želi da kršćanske žene budu potpuno svjesne veličine svoga poslanja: njihova će uloga u današnje doba biti odlučujuća bilo zbog obnove i humanizacije društva, bilo zbog otkrivanja pravog lica Crkve među onima koji vjeruju” (usp. Kongregacija za nauk vjere, Izjava Inter Insigniores, VI: AAS 69 (1977) 115-116). Novi Zavjet i cijela povijest Crkve opširno pokazuju prisutnost žena u Crkvi, pravih učenica i svjedokinja Kristovih u obitelji i građanskom pozivu više nego u potpunom posvećenju u službi Boga i Evanđelja: “Doista Crkva, zauzimajući se za dostojanstvo žene i njezinog poziva, časti i zahvaljuje onim ženama koje su – u vjernosti Evanđelju – u svim vremenima sudjelovale na apostolskom poslanju cijelog Božjeg naroda. Tu su svete mučenice, djevice, majke, koje su odvažno svjedočile vjeru i da bi svoju djecu odgojile u duhu Evanđelja prenosile su vjeru i predaju Crkve” (Ivan Pavao II., apostolsko pismo Mulieris dignitatem, br. 27: AAS 80 (1988), 1719).

S druge strane je svetost vjernika kojom je potpuno uređena hijerarhijska struktura Crkve. Stoga Izjava Inter Insigniores podsjeća da “jedina viša karizma koja se može i mora željeti jest djelotvorna ljubav (usp. 1 Kor 12-13). Najveći u kraljevstvu nebeskom nisu služitelji, nego sveci” (Kongregacija za nauk vjere, Izjava Inter Insigniores, VI: AAS 69 (1977), 115).

4. Premda se nauk o svećeničkom ređenju, koje ima biti pridržano samo muškarcima, čuva trajnom i općom crkvenom Predajom i naučava čvrstoćom učiteljstva u najnovijim dokumentima, ipak se u naše doba na različitim mjestima smatra diskutabilnim, ili se odluci Crkve o nepripuštanju žena tome ređenju pripisuje samo stegovna vrijednost.

Stoga, s namjerom da se ukloni svaka sumnja o pitanju od velike važnosti, koje se odnosi na isto božansko ustrojstvo Crkve, snagom svog služenja da utvrdim braću (usp. Lk 22,32), izjavljujem da Crkva nikako nema ovlasti podjelivati ženama svećenički red i da taj stav trebaju svi vjernici Crkve definitivno prihvaćati.

Zazivajući na vas, časna braćo, i na cijeli kršćanski puk trajnu božansku pomoć, svima podjeljujem apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 22. svibnja, na blagdan Duhova godine 1994, šesnaeste moga pontifikata

Ivan Pavao II.