Apostolsko putovanje pape Benedikta XVI. u Poljsku

Uzeti riječ na ovom mjestu strave, mjestu nagomilanih zločina protiv Boga i protiv čovjeka koje se ni sa čim u povijesti ne može usporediti, gotovo je nemoguće – a osobito je to teško i tjeskobno jednome kršćaninu, jednome papi koji potječe iz Njemačke. Na mjestu poput ovoga moje riječi slabe, a na kraju može ostati samo zgranuta šutnja – šutnja koja je zapravo nutarnji krik Bogu: Zašto si, Gospodine, šutio? Kako si mogao ovo dozvoliti? Upravo se u takvom stavu šutnje duboko u svojoj nutrini klanjamo pred nebrojenim mnoštvom onih koji su ovdje trpjeli i ovdje ubijeni; ova se šutnja, ipak, pretvara u glasnu molbu koja moli za oproštenje i pomirenje, u uzvik Bogu živome da ne dozvoli više nikada nešto slično.

Prije dvadeset i sedam godina, 7. lipnja 1979., bio je ovdje papa Ivan Pavao II. Tada je rekao: “Dolazim danas ovamo kao hodočasnik. Poznato je da sam se mnogo puta našao ovdje… Koliko puta! I mnogo sam puta sišao u ćeliju smrti Maksimilijana Kolbea, te se zaustavio pred zidom pogubljenja i prošao kroz ostatke peći krematorija Birkenaua. Nisam mogao, a da ne dođem ovamo i kao papa.” Papa Ivan Pavao II. bio je ovdje kao sin onoga naroda koji je, uz židovski narod, najviše morao trpjeti na ovom mjestu i općenito u tijeku rata: “Šest milijuna Poljaka izgubilo je život za II. svjetskog rata: petina čitavoga naroda”, napomenuo je tada papa. Ovdje je potom izrekao jasno upozorenje u vezi poštovanja ljudskih prava i prava naroda, kakvo su prije njega izrekli i njegovi prethodnici Ivan XXIII. i Pavao VI., te je dodao: “Izgovara ove riječi (…) sin naroda koji je u svojoj daljoj i bližoj povijesti od drugih pretrpio višestruku muku. I ne govori to da bi optužio, nego da bi podsjetio. Govori u ime svih naroda, čija su prava prekršena i zaboravljena…”.

Papa Ivan Pavao II. bio je ovdje kao sin poljskoga naroda. Ja sam danas ovdje kao sin njemačkoga naroda, i upravo stoga moram i mogu poput njega reći: Nisam mogao ne doći ovamo. Morao sam doći. Bila je to i jest obveza pred Bogom, da se pojavim ovdje kao nasljednik Ivana Pavla II. i kao sin njemačkoga naroda – sin onog naroda kojim je zavladala skupina zločinaca putem lažnih obećanja, u ime buduće veličine, obnove nacionalne časti i važnosti, uz predviđanja blagostanja, ali i snagom straha i prijetnji, tako da je naš narod bio upotrebljen i zloupotrebljen kao oruđe njihove pomame za uništavanjem i vlašću. Da, nisam mogao ne doći ovamo. 7. lipnja 1979. bio sam kao nadbiskup Muenchena među tolikim biskupima koji su pratili papu, koji su ga slušali i s njime molili. 1980. došao sam još jednom na ovo mjesto užasa s izaslanstvom njemačkih biskupa, pogođen zlom i zahvalan zbog činjenice da je nad ovim tminama izašla zvijezda pomirenja. To je još uvijek nakana s kojom se sada nalazim ovdje: kako bih molio milost pomirenja – ponajprije od Boga koji jedini može otvoriti i očistiti naša srca; potom od ljudi koji su ovdje trpjeli, te konačno milost pomirenja za one koji u ovom trenutku naše povijesti ponovno trpe pod vlašću mržnje i tlačeni nasiljem potaknutim mržnjom.

Koliko se samo pitanja postavlja na ovom mjestu! Uvijek iznova pojavljuje se pitanje: Gdje je tih dana bio Bog? Zašto je šutio? Kako je mogao dozvoliti ovaj bijes uništenja, ovaj trijumf zla? Na um nam dolaze riječi Psalma 44, tužaljke patničkoga Izraela: “…Ti si nas smrvio u boravištu šakalskom i smrtnim nas zavio mrakom… Zbog tebe ubijaju nas dan za danom, i mi smo im ko ovce za klanje. Preni se! Što spavaš, Gospode? Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka! Zašto lice svoje sakrivaš, zaboravljaš bijedu i nevolju našu? Jer duša nam se u prah raspala, trbuh nam se uza zemlju prilijepio. Ustani, u pomoć nam priteci, izbavi nas radi ljubavi svoje!” (Ps 44,20.23-27). Ovaj krik tjeskobe, u isto je vrijeme i poziv u pomoć svih onih koji u tijeku povijesti – jučer, danas i sutra – trpe zbog ljubavi Božje, zbog ljubavi prema istini i prema dobru; a mnogo ih je, čak i danas.

Ne možemo spoznati Božjih tajni – vidimo samo djeliće, te se varamo ako želimo suditi Boga i povijest. Na taj način nećemo obraniti čovjeka, nego ćemo samo pridonijeti njegovu uništenju. Ne – u konačnici, moramo ostati kod poniznog ali ustrajnog krika upravljenog Bogu: Probudi se! Ne zaboravi svoje stvorenje, čovjeka! Naš uzvik upravljen Bogu mora istodobno biti i uzvik koji prožima i samo naše srce, te se u nama probudi sakrivena Božja prisutnost – kako ona njegova moć, što ju je stavio u naša srca ne bi bila pokrivena i zagušena u nama blatom egoizma, straha od ljudi, ravnodušnosti i oportunizma. Kliknimo tim svojim uzvikom pred Bogom, upravimo ga svojem vlastitom srcu, upravo u ovom sadašnjem času, u kojem prijete nove nevolje, u kojem nam se čini kao da iz ljudskih srdaca ponovno izranjaju sve tamne sile: s jedne strane, zloupotreba Božjeg imena u svrhu opravdanja slijepog nasilja protiv nevinih osoba; s druge strane, cinizam koji ne poznaje Boga i izruguje vjeru u njega. Vičemo prema Bogu, kako bi potakao ljude da se otrijezne, te priznaju da nasilje ne ostvaruje mir, nego samo izaziva novo nasilje – spiralu razaranja, u kojoj na kraju svi mogu biti samo gubitnici. Bog, u kojega vjerujemo, Bog je razuma – ali razuma koji naravno nije neutralna matematika svemira, nego je sjedinjen s ljubavlju i dobrim. Molimo Boga i uzvikujemo prema ljudima, kako bi taj razum, razum ljubavi i priznanja snage pomirenja i mira, nadvladao nad prijetnjama nerazumnosti i lažnog razuma odvojenog od Boga, koje nas okružuju.

Mjesto na kojem se nalazimo mjesto je sjećanja. Prošlost nije nikad samo prošlost. Ona se odnosi na nas te nam pokazuje putove kojima ne treba ići i one koje valja izabrati. Poput Ivana Pavla II. prošao sam uz spomen-ploče koje na raznim jezicima govore o žrtvama ovoga mjesta: to su spomenici na bjeloruskom, češkom, njemačkom, francuskom, grčkom, hebrejskom, hrvatskom, talijanskom, jidišu, mađarskom, nizozemskom, norveškom, poljskom, ruskom, romskom, rumunjskom, slovačkom, srpskom, ukrajinskom, ladinu, engleskom. Sve te spomen-ploče govore o ljudskoj boli, daju nam naslutiti cinizam one sile koja se prema ljudima odnosila kao prema materijalu, ne priznajući ih osobama iz kojih isijava slika Božja. Neke ploče pozivali su na neko točno određeno sjećanje. Tu je ona na hebrejskom jeziku. Moćnici Trećeg Reicha htjeli su u cijelosti poništiti židovski narod; skinuti ga s popisa naroda zemlje. Tada su se riječi psalma: “ubijaju nas dan za danom, i mi smo im ko ovce za klanje”, potvrdile na najstrašniji način. U biti, ti nasilni zločinci, poništenjem ovoga naroda, htjeli su ubiti onoga Boga koji je pozvao Abrahama, koji je govoreći na Sinaju ustanovio smjernice za čovječanstvo koje vrijede dovijeka. Ako ovaj narod, samim svojim postojanjem, predstavlja svjedočanstvo onoga Boga koji je govorio čovjeku i koji ga nosi, onda je taj Bog morao konačno bit mrtav, a njegova vlast trebala je pripasti čovjeku – upravo onima koji su se držali snažnima i koji su se postavili vladarima svijeta. Uništenjem Izraela htjeli su, zapravo, iščupati i korijen na kojem je utemeljena kršćanska vjera, zamjenjujući je konačno s vjerom što su je sami načinili, vjerom u vlast čovjeka, u vlast jakoga. Tu je i ploča na poljskom jeziku: U prvom se razdoblju ponajprije htjelo eliminirati kulturnu elitu te tako izbrisati ovaj narod kao povijesni autonomni subjekt, kako bi ga se ponizilo, do te mjere da je i dalje postojao, ali kao narod robova. Jedna druga ploča, koja posebno poziva na razmišljanje, ona je napisana na jeziku Sinta i Roma. I ovdje se nastojalo da nestane čitav jedan narod koji živi lutajući među drugim narodima. Bio je ubrojen među beskorisne elemente svjetske povijesti, u ideologiji u kojoj se trebalo računati samo na mjerljivu korist; sve ostalo, po njima, bilo je klasificirano kao lebensunwertes Leben – život nedostojan življenja. Potom je ovdje spomen-ploča na ruskom jeziku koji podsjeća na ogroman broj žrtvovanih života među ruskim vojnicima u sukobu s režimom nacionalsocijalističkog terora; istodobno, međutim, potiče nas da razmišljamo i o tragičnom dvostrukom značenju njihova poslanja: oslobađajući narode od jedne diktature, morali su poslužiti kako bi te iste narode podložili novoj diktaturi, onoj Staljinovoj, te komunističkoj ideologiji. I sve ostale ploče na mnogim europskim jezicima govore nam o patnji ljudi čitavoga kontinenta; duboko bi dotakli naše srce, samo kad se ne bismo spominjali žrtava u cjelini, nego ako bismo pogledali lica pojedinih osoba koje su završile ovdje u stravičnoj tami. Osjetio sam intimnu obvezu da se zaustavim na osobiti način pred pločom na njemačkom jeziku. Odande pred nama izranja lik Edith Stein, Terezije Benedikte od Križa: Židovke i Njemice ubijene, zajedno s njezinom sestrom, u užasu noći koncentracijskog logora njemačkih nacista. Kao kršćanka i Židovka, ona je prihvatila umrijeti zajedno sa svojim narodom i za njega. Nijemci, koji su tada dopremani u Auschwitz-Birkenau i ovdje umoreni, bili su viđeni kao Abschaum der Nation – kao otpad nacije. Sada ih međutim zahvalno priznajemo svjedocima istine i dobra, koje ni u našem narodu nije ugaslo. Zahvaljujemo ovim osobama, jer se nisu podložile sili zla, te nam sada svijetle poput svjetla u tamnoj noći. S dubokim poštovanjem i zahvalnošću klanjamo se pred svima onima koji su, poput one trojice mladića pred prijetnjom babilonske peći, znali odgovoriti: “Bog naš može nas izbaviti. No, ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao” (usp. Dn 3,17-18).

Da, iza ovih ploča skriva se sudbina bezbrojnih ljudskih bića. Ona potresaju našu povijest i potresaju naše srce. Ne žele u nama probuditi mržnju: naprotiv, pokazuju nam koliko je strašno djelo mržnje. Žele potaći razum da prepozna zlo i da ga odbaci; žele probuditi u nama odvažnost za dobro, za odupiranje zlu. Žele nas dovesti do onih osjećaja što ih izriču riječi koje Sofoklo stavlja na usta Antigone pred užasom koji je okružuje: “Ovdje sam ne da bih zajedno mrzila, već da bih zajedno ljubila”.

Zahvaljujući Bogu, s čišćenjem sjećanja na koje nas potiče ovo mjesto užasa, oko njega se podižu mnoge inicijative koje žele ograničiti zlo i ojačati dobro. Maloprije imao sam priliku blagosloviti Centar za dijalog i molitvu. Ovdje sasvim blizu teče skriveni život sestara karmelićanki, koje su posebno sjedinjene s otajstvom Kristova križa, te nas podsjećaju na vjeru kršćana, koja potvrđuje da je sam Bog sišao u pakao patnje kako bi patio skupa s nama. U Oswiecimu nalazi se Centar sv. Maksimilijana i Međunarodni centar za odgoj o Auschwitzu i holokaustu. Tu je potom Međunarodna kuća susreta mladeži. U jednoj staroj Kući molitve nalazi se Židovski centar. Konačno, osniva se i Akademija ljudskih prava. Tako se možemo nadati da će iz mjesta užasa iznići i rasti konstruktivan način razmišljanja, te da će sjećanje pomoći da se odupremo zlu, pa tako ponovno počne pobjeđivati ljubav.

Čovječanstvo je u Auscwitz-Birkenauu prošlo “dolinom smrti”. Stoga bih htio, upravo na ovom mjestu, završiti molitvom pouzdanja – Psalmom Izraela koji je istovremeno i molitva kršćanstva: “Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni… U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge” (Ps 23,1-4.6).