Govoreći o tome tko kome u Crkvi treba biti poslušan, biskup Košić kaže da bismo svi kao vjernici, kršćani trebali biti poslušni Bogu, na što nas podsjeća i evanđelje od prošle nedjelje. „To je prvotno što se poslušnosti tiče. Dakako, da je crkvena zajednica oblikovana kao i druge zajednice gdje netko nosi veću odgovornost i donosi neke odluke koje obvezuju čitavu zajednicu. Traži se poslušnost koja tu zajednicu čini homogenom da ona zajedno nešto poduzima ili nečega se odriče”, istaknuo je biskup.

Naglasio je kako se premještaje svećenika u druge župe ne bi smjelo promatrati kao svojevrsnu kaznu. „Tražim način da svakomu to bude jedno mjesto, jedan način rada koji mu odgovara. Tu je i potres koji nas je sve iznenadio. Slati nekoga na župu koja mu je srušena doista nije jednostavno. Svi smo zajedno u toj nevolji”, svjedoči.

Kaže kako ima dobar odnos sa svećenicima u svojoj biskupiji, da nastoji stvoriti jedno bratsko ozračje gdje su svi u međusobnom poštovanju. Priznaje kako je ipak bilo događaja koji mu nisu dragi. „Kad su neki napuštali službu, što sam drugo mogao? Dati mu suspenziju što je po kanonskom pravu moja dužnost. Druga stvar je kad nekoga zatekneš da nije nešto prema propisima činio, a on možda ne bi još otišao, tada također dobiva opomenu, a poslije i suspenziju. To pitanje nikome nije drago, ali događa se. Ljudi smo. Možda su se stvorile neke okolnosti u kojima se netko našao, a nije želio. Međutim, i na njemu se moraju primijeniti te kazne”, rekao je biskup Košić.

„Redovnički zavjeti proistječu iz Svetoga pisma, temelje se na životu Isusa Krista. Nazivamo ih još i evanđeoskim savjetima”, pojasnio je p. Renić. Kaže kako biti poslušna nije nešto što je isključivo kršćansko, religijsko, nego ljudsko. „Moramo nekoga slušati, moramo nekome dati svoje povjerenje. Nije izbor slušati ili ne, biti slobodan ili ne, nego kome darovati slobodu da tvoja sloboda još više i raste. Redovnički zavjet poslušnosti je darovanje vlastite volje i slobode Bogu na raspolaganje. Kad govorimo o poslušnosti, moramo uvijek imati na umu što je svrha poslušnosti. Svrha Crkve je spasenje duša, a Crkva je po prirodi zajednica u kojoj je najvažnija ljubav. Čuvati to zajedništvo sigurno je među vrhovnim vrednotama života u Crkvi”, naglasio je p. Renić. Kaže da u pet godina svoga provincijalata nikada nije izrekao neku kaznu. „Mislim da sam jedanput napisao kanonsku opomenu, ali to nije bila stvar o poslušnosti, nego nego problema u ponašanju”, rekao je. Svjedoči kako je teško biti provincijal u Družbi Isusovoj jer je poslušnost vrlo dijaloška.

Novinar i publicist Štahan ističe kako je položaj laika u Crkvi na neki način „najslobodniji jer ne može imati izravnog institucionalnog utjecaja kao kler i zato mu je moguće u najvećoj mjeri zastranjivati što se tiče poslušnosti, kako u slijeđenju nekih pravila ili naloga tako i u poimanju istina vjere”.

Kaže kako je poslušnost danas jedan od sastavnih elemenata, uvjetno rečeno, liberalne ideologije koja je prožela pozapadnjeni globalizirani svijet. „Danas se neposlušnost u Crkvi čini nekom vrstom podlijeganja svjetovnom duhu. Neposlušnost je uvelike prožela i Crkvu. S jedne strane od onih koji bi je željeli reformirati u onom, ‘uvjetno rečeno’, protestantizirajućem smjeru, primjerice u Njemačkoj. S druge strane, oni koji vode Crkvu, primjerice papa Franjo, neću reći da promiču neposlušnost, nego da ostavljaju prostora izjašnjavanju i izražavanju vlastitih želja i htijenja kroz ideal sinodalnosti”.

Pojašnjava kako je položaj laika u Crkvi najparadoksalniji, „jer on, ikako može biti neposlušan, tom neposlušnošću može ponekad biti i spasonosan. U trenucima kada crkvena hijerarhija zastranjuje ili kada nije dorasla duhu vremena, trenutku, kairosu, onda upravo ta laička snaga može biti ono što će držati Crkvu, pretenciozno rečeno na okupu, ili što će joj udahnuti njezin smisao i održavati je kao pulsirajuće tijelo koje je još uvijek živo.”