Protekloga tjedna u Puli je postavljen kamen temeljac za Hospicij bl. Miroslav Bulešić. U tome projektu ujedinili su se Porečka i pulska biskupija te gradske i županijske institucije. Ta će ustanova omogućiti bolesnicima da najbolje prožive posljednje dane svoga života, što je tada istaknuo i porečki i pulski biskup Dražen Kutleša. Spomenuo je i primjer Poljske gdje je iz fondova Europske unije izgrađeno više od 300 hospicija te ukazao na potrebu da se i u cijeloj Hrvatskoj omogući ljudima da na human i blažen način odlaze s ovoga svijeta.

Pojašnjavajući što je palijativna skrb dr. Čepulić je rekao da se radi o pomoći pacijentima da umru bez boli, da se u toj fazi svoga života osjećaju i dalje kao ljudi, da ne budu zapostavljeni i zapušteni, nego da imaju pomoć od obitelji, medicinskoga osoblja i duhovnika. Hospicij je mjesto gdje pacijenti mogu naći smirenje, jer im palijativni tim pruža pomoć koju ne mogu dobiti kod kuće, te neki pacijenti dođu na neko vrijeme da se malo oporave ili prođu terapiju, a onda se vraćaju kući. Osvrćući se na palijativnu skrb u Hrvatskoj istaknuo je da se stanje posljednjih godina poboljšava – donesen je zakon o palijativi kojim se garantira pacijentima da će u terminalnoj fazi bolesti biti zbrinuti na najbolji način, zatim se ide za tim da se i u Domovina zdravlja osiguraju mobilni palijativni timovi. Gledajući na stanje u Zagrebu, upozorio je da nije dovoljno desetak kreveta u Klinici za plućne bolesti na Jordanovcu.

“Moja udruga se zalaže da se u Zagrebu počne graditi hospicij i mi smo sa svoje strane prije nekoliko godina kroz čitav niz akcija tražili prostore gdje bi se hospicij mogao otvoriti, ali nije bilo razumijevanja niti od strane Grada, niti od drugih faktora da bi se to moglo ostvariti”, rekao je dr. Čepulić. Podsjetio je kako je 2003. godine bio veliki zamah po pitanju palijative, o tome se govorilo u medijima, održani su koncerti, ali od onda do danas se nije govorilo ništa, osim što se palijativa uspjela ugurati u zdravstvenu skrb.

Predsjednik Hrvatske udruge prijatelja hospicija je nadalje istaknuo da volonterski pokret danas dobiva zamah, ali i upozorio da se profesionalni zamah teško može razviti na volonterskoj bazi, jer je za jednu ustanovu potrebna stalna skrb i veći dio osoblja treba biti plaćen, a za to su potrebna financijska sredstva.

“Teško je reći kakav će biti budući razvoj palijative. Osobno mislim da je tragično koliko mladih odlazi, a ne ostavljaju nikoga da brine o starima. To nije korektno i pošteno. Prije su obitelji bile zajedno, a danas mladi odlaze, a stari ostaju sami i na brigu društva. Bez financijskih sredstava i pomoći obitelji sama palijativna skrb će teško biti izvediva na razini kako bi mi to htjeli”, rekao je dr. Čepulić.

Kako djeluje riječki Hospicij Marija Kozulić telefonski je posvjedočila ravnateljica s. Danijela Orbanić. Ona se unutar svoga služenja posvetila brizi za nemoćne i palijativne svećenike. Često je obilazila bolesnike u bolnici i vidjela da brojni umiru sami, što ju je žalostilo, te je počela glasno govoriti o potrebi Hospicija. Ideju je podržala Riječka nadbiskupija koja je otvorila hospicij prije šest godina, ali i Primorsko-goranska županija, grad Rijeka i riječki KBC. Kroz hospicij je do sada prošlo više od 1300 bolesnika, ima kapacitet od 14 kreveta koji zadovoljavaju europske standarde, a o bolesnicima brine tim od 18 djelatnika. S. Danijela je i sama prisutna 24 sata u hospiciju, gdje svi bolesnici imaju dijagnozu da su u terminalnoj fazi. Njima se nastoji pružiti sva moguća skrb kako duhovno tako i fizički, pa im ispunjavaju i posljednje želje.

Na području Zagreba, gdje nema hospicija, u mobilnim palijativnim timovima djeluju članovi udruge Volonteri u palijativnoj skrbi La Verna, čija je predsjednica istaknula da se njihov tim sastoji od nezdravstvenih volontera, koji idu na poziv obitelji u posjete doma. “Kako mi radimo – znamo da u palijativnom timu treba biti liječnik, medicinska sestra, duhovnik, socijalni radnik, pa se mi vežemo i dogovaramo s palijativnim timovima Domova zdravlja. Mi u Franjevačkom svjetovnom redu smo 2009. godine krenuli s palijativnom skrbi, i nakon što smo započeli raditi shvatili smo koja je naša uloga i koliko možemo dati. Volonter ide redovito na tjednoj bazi u obitelj i prati – educiran je da prepozna znakove promjena u socijalnom i psihičkom stanju. Edukacije koje provodimo u skladu su sa kompetencijama koje je složilo Europsko udruženje za palijativnu skrb – tako volonter mora znati komunicirati, prepoznati neke poteškoće, vidjeti fizičke promjene i dojaviti ostalim članovima tima. Imamo 23 aktivna volontera i zaposlenu koordinatoricu volontera – koja je socijalna radnica i isto tako član tima”, rekla je Eror Matić. Dodala je kako je njoj osobno palijativa pomogla suočiti se sa smrću, o kojoj treba govoriti jer je i ona sastavni dio života.

Što su volonteri spremni učiniti iz empatije prema bolesnicima pokazuje primjer Caritasa župe Ivankovo, koji je svojevrsna posudionica kreveta. Uključujući se telefonski u emisiju Milan Stjepanović je istaknuo da su počeli 1993. godine s nekoliko kreveta, i tada je projekt bio zamišljen samo za župu Ivankovo. Danas brinu za preko 550 bolesnika i na njihovim krevetima leži više od 400 osoba. “Dovoljan je poziv na broj od Caritasa i krevet se doslovno doveze i smjesti u kuću. Mjesečno se preko 50 kreveta promijeni, a volonteri se snalaze na razne načine da dođu do bolesnika. Volonteri su osobe pune ljubavi, imaju vremena saslušati bolesnika, čuti njihovu patnju, utješiti i pomoći”, rekao je Stjepanović. Dodao je kako do kreveta dolaze kroz brojne donacije, jednostavno se Božja providnost pobrine, a ljudi često svoja bolesnička pomagala, kada im više nisu potrebna, dostavljaju u Caritas.