HKR-ova sugovornica predstojnica Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi s. Valentina Mandarić je rekla da je ta odluka plod Sinode koja se održala u nadbiskupiji. I razmišljalo se pastoralno kada se donosila odluka, rekla je dr. Mandarić, a sve temeljem iskustva i novih okolnosti koliko su danas, u odnosu na prijašnja iskustva, obitelj i roditelji zaista u stanju dijete pripremiti za ove sakramente.

„Rekla bih u određenom smislu da ova odluka nije posvema nova jer zapravo ako malo poznamo Zagrebačku nadbiskupiju ima župa i bilo je župa koje su imale i dosad dvije godine pripreme, ne sve, a bilo je onih koji su imali kateheze i za sve životne dobi”, objasnila je HKR-u sugovornica.

Naravno da je ova odluka sada obavezujuća za svećenike koji su odgovorni za pripuštanje za sakrament, a s druge strane zasigurno ove dvije godine se čine možda roditeljima, s obzirom na druge aktivnosti, puno ali – znajući zaista situaciju kakva ona je – „ja bih rekla da nije puno”, smatra dr. Mandarić i nastavlja: „To je na neki način minimalno koliko je potrebno da bi se netko stvarno uveo u Otajstvo vjere i u ono što želi primiti.”

Župnik salezijanske župe Duha Svetoga na Jarunu don Pejo Orkić govoreći – naglasio je – ‘iz pozitivne prakse’ barem na ovoj njihovoj zagrebačkoj župi smatra da u svemu ovome ima potrebe za župnom katehezom, uz školski vjeronauk, mada na žalost neki naši vjernici možda nisu toliko toga svjesni, a oni štoviše na župi imaju  kateheze i za sve druge dobne skupine, pa i one najstarije, mada još uvijek nemaju dvogodišnju pripravu za prvopričesnike. Razloge je don Pejo i pojasnio:

„Znači za ovogodišnju generaciju imam još uvijek samo jednu godinu priprema, a svakako nagodinu ćemo poraditi na tome jer moramo pripremiti i sami roditelje naše djece. Ali što se tiče župnih kateheza za druge dobne skupine mi to imamo i uvijek smo imali na Jarunu”, kaže on.

Po tom pitanju je njihova župa oduvijek bila prepoznatljiva i to roditelji znaju. Istina, za djecu četvrtih, petih i šestih razreda kateheza je više opcionalna, znači nije obavezna za sve, za razliku od od sedmaša i osmaša za koje imaju katehezu baš u vidu pripreme za sakrament potvrde.

Razumiju li roditelji potrebu za župnom katehezom? Odgovor je na to pokušao dati vjeroučitelj Marko Brkljačić iz Osnovne škole Ante Kovačića u Zagrebu. Iz razgovora s njima stječe se dojam da ne razumiju o čemu je tu riječ – tvrdi on – pa im vjeroučitelji pokušavaju objasniti razliku između župne kateheze i školskog vjeronauka koji je i izborni u školi i može ga svatko upisati, bez ikakvog vjerskog predznanja.

„Dok u župnoj katehezi treba znati razlikovati da je tu riječ o bližoj i neposrednoj pripravi za sakrament, bilo Pričesti, bilo Euharistije”, rekao je te među ostalim dodao::

„Čovjek kroz cijeli svoj život raste i odgaja se u vjeri, a to je ono što na tome putu čini kateheza, tako da moramo mi i poraditi i objasniti roditeljima da pripremna kateheza nije redovita župna kateheza ili župni vjeronauk i da treba odvojiti te stvarnosti.”

S druge strane, opet, sve to je nerazdvojivo. „I mi smo ti koji postavljamo neke vjerske temelje, a onda bi kateheza trebala činiti, to ja tako volim reći, da se to počne nekako u praksi provoditi. ” Dr. Mandarić je također rekla, o želji koja se prije 30-tak godina ostvarila da krene vjeronauk u u školama, a što je pak rezultiralo da se župna kateheza zanemarila: Potrebno je jedno i drugo, a to definiraju i crkveni dokumenti, mada bi trebalo izraditi jasniji plan i program kateheza za sve životne dobi.

Bilo je govora i o tome da oko 70 posto vjeroučitelja iz škola ove zadatke na župama Zagrebačke nadbiskupije obavlja honorarno, povremeno su za to plaćeni – mada je preporuka volontiranje – ali ne može to onda biti 10 sati volontiranja.

Vjeroučitelj Brkljačić se složio s time i kaže: Školski vjeroučitelji često imaju župne kateheze. On konkretno radi u dvije škole i često u župi ima kateheze za krizmu ali onima koji ne pohađaju u svojoj školi vjeronauk, a da se uz to ne stječe dojam da su djeca stalno na vjeronauku, paze da svećenik koji je kapelan, župni vikar, onda vodi kateheze onima koji je imaju u školi, a vjeroučitelji su u tom slučaju više kao određena potpora u katehetskom radu.

Iskustvo župnoga dvorišta, i igranja u njemu, u ovome slučaju nema cijene u odgoju djece, naglasila je među ostalim s. Valentina, dok je Brkljačić usmjerio pozornost na potpuno novu generaciju roditelja koji ni sami nisu posebno bili odgajani u vjeri u svojim obiteljima pa danas na župne kateheze sve više dolaze djeca koja nemaju gotovo nikakvo vjersko iskustvo.

I župna kateheza im je tada prvi korak do Boga i osobnog odnosa s Bogom, a upravo to se najbolje rađa i uči u ambijentu župa, jer važno je ne samo znanje već i iskustvo. Tu su i primjer i svjedočanstvo svećenika i vjeroučitelja da djeca vide iskustvo u župi, a ne samo govor u razredu, jer župna kateheza i ponašanje u župi je nešto puno puno šire.

No, ipak priprema od dvije godine može biti problem onima koji su osmislili svojoj djeci prioritete, i među njima nije vjeronauk, a žele nastaviti tradiciju primanja sakramenata, „pa se i mi u pastoralu moramo stoga prilagoditi dinamici roditelja i djece”, smatra dr. Mandarić i nastavlja: To isto neće roditelji učiniti s trenerima i treninzima, ali meni je stalo, meni u Crkvi, jako mi je stalo, pa i više nego roditeljima, te zato nastojim oko toga.

Treba utoliko promijeniti mentalitet, da djeca žele doći, baš kao kod salezijanaca – kaže don Pejo Orkić – da dođu radosni i također treba naći slobodne termine kroz dan, kada njima odgovora, te ono što je isto vrlo bitno ‘na župnu katehezu se ide srcem, tamo se ne plaća članarina’. No, u župama u ovome trenutku valja razumjeti one koji ne mogu i neće moći organizirati nešto više za djecu jer nemaju prostora i, uz to, župnu katehezu treba najaviti na vrijeme, još u svibnju, a ne u rujnu kada su se svi već negdje upisali na neke druge nežupne najčešće sportske programe, predlaže don Pejo Orkić.